Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije

Uvod

Organiziran radnički pokret diljem Europe doživljava velik uspon u 1880-im i 1890-im godinama. Pored intenziviranja sindikalnoga organiziranja radnika u tom se razdoblju osnivaju brojne socijaldemokratske (ili socijalističke) stranke (od 1889. G. udružene u tad nastalu Drugu internacionalu).

Prisjeti se tko je i kad osnovao Prvu internacionalu.

Socijalisti tad po prvi put masovnije ulaze u parlamente diljem Europe. Oni se smatraju predstavnicama onoga dijela stanovništva za koji devetnaestostoljetne političke elite uopće nisu bile zainteresirane – radnike ili proletere. Pojam proleter odnosio se na sve one koji nisu posjedovali ništa osim svoje radne snage, a prototip proletera toga doba bio je radnik zaposlen u brzorastućoj industriji. Socijalisti rješenje socijalnih problema vide u dokidanju kapitalističkoga društva – tvornice, banke i ostala poduzeća koji su u vlasništvu šačice bogatih i privilegiranih ljudi trebaju postati zajedničko vlasništvo čitavoga društva. Odjeci jačanja socijalističkih ideja osjetit će se i na našim prostorima pa će tako 1890. godine biti održana prva prvomajska proslava u Zagrebu, a dvije godine kasnije bit će pokrenut i prvi socijalistički list Sloboda.

Što si dosad učio/učila o socijalizmu? Koju društvenu klasu predstavljaju socijalisti? Za što se oni zalažu?

Prvomajska proslava 1890.

Na osnivačkome kongresu Druge internacionale u Parizu 1889. donesena je i odluka da će se svake godine 1. svibnja obilježavati međunarodni praznik rada. Jedna od prvih većih akcija koju su organizirali hrvatski socijalisti bila je upravo prvomajska proslava 1890. godine. Otad su prvomajske proslave u Zagrebu organizirane svake godine, ali ih vlasti nisu uvijek dozvoljavale. Smatrajući radničke demonstracije opasnošću za postojeći državni poredak, gradske vlasti su zabranile održavanje proslave prvoga maja 1897. i 1898. godine.

U spomen na koji događaj se 1. svibnja obilježava Međunarodni praznik rada?

Nastanak hrvatske socijaldemokracije

Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije (SDSHS) osnovana je 1894. g. po uzoru na Socijaldemokratsku radničku partiju Austrije osnovanu 1888. g. Rast i razvoj SDSHS-a uvelike će biti ograničen nerazvijenošću hrvatskih zemalja u to vrijeme. Za razliku od srodnih stranaka u zapadnoj Europi u kojima su većinu članstva činili industrijski radnici, u SDSHS-u su dominirali obrtnici i radnici zaposleni u malim obrtničkim radionicama. Osim toga, SDSHS nastoji širiti svoj utjecaj i na selu, prije svega u Srijemu i Slavoniji gdje je postojao veći broj seljaka koji nisu posjedovali zemlju, već su radili za veleposjednike.

Zašto socijaldemokracija u Hrvatskoj i Slavoniji nije mogla privući veći broj industrijskih radnika?

Politička represija

Druga otegotna okolnost za razvoj socijalne demokracije u Hrvatskoj bila je politička represija i ograničenost političkih sloboda u doba banovanja Khuena-Hedervaryja. Socijaldemokratske novine često su bile izložene cenzuri, radnički sindikati bili su zabranjeni, a biračko pravo bilo je ograničeno imovinskim cenzusom, što je značilo da većina onih koji su podržavali socijaldemokrate nisu imali pravo glasa.

Prisjeti se koliko je ljudi imalo pravo glasa u vrijeme banovanja Khuena-Hedervaryja.

Borba za opće pravo glasa

Dok se građanska opozicija u Hrvatskoj i Slavoniji uglavnom bavila državnopravnim pitanjima, tj. odnosom između Ugarske i Banske Hrvatske, socijalisti su u prvi plan stavili borbu za politička prava širih slojeva stanovništva. U toj borbi ključan je bio zahtjev za općim pravom glasa. Tako je u prvoj točki programa SDSHS-a bio izražen zahtjev za uvođenjem općega, jednakoga i izravnoga izbornoga prava za sve muške i ženske državljane nakon navršene 20. godine. Radi ostvarenja toga cilja organizirane su različite masovne akcije poput pučkih skupština. Na jednoj takvoj skupštini u Zagrebu 1893. godine okupilo se preko 3000 ljudi. Jedan od govornika bio je budući predsjednik SDSHS-a Ivan Ancel, po zanimanju stolar, koji je prema izvještaju policijskoga povjerenika koji je prisustvovao skupštini ovako govorio:

Dva su razreda ljudih jedni bogataši, drugi siromaci, prvi imaju sve, drugi ništa. Samo maleni broj ovdje sakupljenih da imade pravo glasa, nu to mora prestati i zato moraju radnici gledat zakonitim putem dobiti sveobće pravo glasa. Oni davaju sa 21 godinom krv svoju, pak stoga hoće imati i pravo utjecati s tom godinom u javne poslove. Sada se državni poslovi razvijaju kako je po neke stališe koristno, to mora prestati. Kad budu svi imali pravo glasa, bit će drugačije… Kod današnjih okolnosti, dok ima bogatašah i sirotinje, nemožemo se baš mnogo nadati, nu korak po korak dalje razvijat ćemo se i dalje napredovati.

Koji je centralni politički zahtjev ovdje izražen? Što znači da radnici s 21 godinom mogu dati svoju krv? Na koji je način društvo podijeljeno prema mišljenju socijalista?

Hrvatski socijalisti o hrvatsko-srpskim odnosima

Tenzije koje su krajem 19. i početkom 20. stoljeća postojale između hrvatskih i srpskih građanskih političara na području Hrvatske i Slavonije bile su česta meta kritike socijalista. Zato su oni žestoko osudili antisrpske demonstracije u Zagrebu 1902. g., u vrijeme politike novog kursa pristupili su hrvatsko-srpskoj koaliciji te su podržavali ideju stvaranja jedinstvene južnoslavenske države.

Prisjeti se što je bio povod antisrpskih demonstracija u Zagrebu 1902. i što je to bila politika novoga kursa.

Socijaldemokratsko glasilo Sloboda pisalo je o hrvatsko-srpskim odnosima 1894. g. na sljedeći način:

...Veliko hrvatski i veliko srpski vođe kad hoće nahuškati masu, sirotinju, jednu na drugu, kažu im jedni: Vi Hrvati vi ste veliki, odabrani narod, vaša domovina siže od Alpa do Vitoša planine, hrvatski lav još spava, ali samo mu treba na rep stati, on će se probuditi, da obnovi baštinu Krešimira i Zvonimira. Drugi opet kažu: Vi Srbi, vi pitomci Nemanića, a stado Dušana silnoga, vi ste zmaj, koji siplje od Velebita do Carigrada; Zagreb, Beograd, Sofija samo su filijale srbskog samodržtva, dočim je Stambol alem kruna srbskih gradova... Ako bi se među tako nadobudnom mladeži našao koji “izdajica socijalist” pa zapitao fanatičnu družbu: Dopustimo da Velika Hrvatska ili Srbija poklope i osvoje sav sviet, zar u tima vašima velevlastima nebi bilo gladnih i žednih, bosih i golih, sitih i pijanih, robujućih i zapovjedajućih, poniženih, uvriedjenih i razbaštinjenih, radilica ter trutova i pijavica uz silnike i nametnike???!

Zašto se u tekstu napadaju hrvatski i srpski političari? Zašto ih se naziva velikohrvatskim i velikorsrpskim vođama? Zašto socijalisti rješenje političkih problema ne vide u stvaranju velike Hrvatske ili Srbije?

Otpor mađarskoj hegemoniji

Socijalističke novine su početkom 20. stoljeća oštro kritizirale mađarsku dominaciju nad Hrvatskom i Slavonijom te njihovo podvrgavanje interesima razvoja Ugarske. I Ugarska industrija mora imati svoja tržišta, svoje kolonije, a to smo mi u Hrvatskoj i Slavoniji, piše Sloboda 1901. godine. Međutim, socijalistička kritika nacionalne diskriminacije uvijek je bila povezana s kritikom klasne diskriminacije, što ju je razlikovalo od stavova koje je građanska opozicija imala prema mađarsko-hrvatskome sukobu.

Jedan od najistaknutijih vođa SDSHS-a, Vitomir Korać, ovako je burne 1903. godine na zagrebačkoj skupštini govorio o financijskoj samostalnosti Banske Hrvatske:

Ovdje moram ispraviti tvrdnju jednoga druga predgovornika, da Mađari žive lagodno. To ne stoji! Mi u protivnicima s one strane Drave ne smijemo gledati mađarski narod, koji i sam bijedno živi, nego skupinu kapitalista i izrabljivača, koji podržavaju ovakvu skupinu izrabljivača i kod nas... Da je naša politika bila zdrava, stekla bi ona naravne saveznike u ugarskim narodnostima i ugarskoj socijalnoj demokraciji.

Kako socijalisti objašnjavaju uzroke hrvatsko-mađarskih sukoba? Po čemu se Koraćeva kritika mađarske politike razlikuje od onoga što su govorili hrvatski građanski političari?

Kviz ponavljanja