Velika istočna kriza

Uvod

Područje Balkana i europsku diplomaciju između 1875. i 1878. godine tresla je Velika istočna kriza.

Balkan je bio interesna sfera Rusije i Austro-Ugarske Monarhije, a u samome Osmanskom Carstvu interese su imali Velika Britanija i Francuska (skupljali su poreze od duhanskih proizvoda jer im je Osmansko Carstvo bilo dužno, a diplomacije tih država željele su opstanak Carstva). Njemačka je pak, kao nova velesila, željela pažnju i dio ekonomskoga kolača na tome području. Pobunili su se kršćanski seljaci u Bosni i Hercegovini 1875. g. te u Bugarskoj i Makedoniji 1876. g. Okolne balkanske poluzavisne države Srbija i Crna Gora krenule su u rat s Osmanskim Carstvom zbog Bosne i Hercegovine, a Rusija je krenula ostvariti svoju balkansku politiku ratom protiv Carstva zbog stanja u Bugarskoj.

Ustanci u Bosni i Hercegovini te Bugarskoj

Pročitaj izvore i potom odgovori na pitanja:

- Koji su osnovni razlozi izbijanja ustanaka?

- Što navedeni izvori govore o osmanlijskoj vlasti na Balkanu?

Izjava neimenovanoga seljaka Bosne i Hercegovine krizne 1875. godine nakon bijega na područje Monarhije.

Kada je naš knez, koji je sa prvimi ljudmi dne 13. pr. mj. pred bihačkim pašom u Kostajnici bio u selo se povratio, te nam priopćio da je desetinu… u zakup primio, proračunali smo mi među sobom, da ni čitav godišnji prihod ne bi mogao kod gdjekojega ni samu desetinu, a kamoli trećinu i ostale poreze te carsku miriju podmiriti, izjavismo svi u jedan glas da više ostati ne možemo, te smo u nedilju dne 15. pr. mj. (avgusta) sa obitelji ovamo prebjegli.

Aprilski ustanak 1876. g. u Bugarskoj, poziv bugarskomu narodu na ustanak sa sabora revolucionara u Oborištu.

Braćo Bugari! Došao je kraj tiranije. Nastupa dan narodnog ustanka svih Bugara u Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji… Svaki častan Bugarin, u čijim žilama teče čista bugarska krv, kao što je tekla u žilama naših careva starog vremena – Kruma, Simeona, Borisa i Asena, treba ustati s oružjem u rukama… Naprijed braćo! Svi se moramo boriti hrabro da stvorimo slobodu i domovinu! Bugarine, dokaži da si živ, pokaži da znaš cijenu svoje slobode! Ti, koji tražiš slobodu zaštiti pravo slobode onih koji traže zaštitu od tebe! Budi smio i hrabar! Bori se bez straha protiv neprijatelja… Od danas u ime našega naroda mi objavljujem ispred cijelog civiliziranog svijeta: puna sloboda ili smrt!

Članak u engleskim novinama Dailly News.

Kažu, da Bugari nisu trebali ustajati i da već kad su ustali trebaju podnijeti posljedice svoga djelovanja. No, istina je, da bi jedva koji narod na svijetu trpio i jedan dan nasilja, pljačke i torturu kojima su Bugari izloženi vijekovima. Ako bi se samo netko sjetio da uvede u Englesku takav porezni sistem, kakav je u Bugarskoj, narod bi krenuo protiv vlade jednodušno. Zbog toga opravdavamo Bugare koji su postupili tako, kako bismo svi postupili u sličnim uvjetima.

Članak u hrvatskim novinama Obzor nakon izbijanja ustanka u BiH.

Valja samo da kršćani na čitavom poluotoku balkanskom od Cetinja i Biograda pa do Crnoga mora i do pod Carigradom shvate potpuno svu važnost sadanje situacije, valja da svi pokrenu svojom starom voljom i eneržijom, koja im kao Slovjenom nije nikada pomanjkala, pa će, ako bog da, popucati željezni obruči, koji su im sapinjali junački duh i gušili ih u ovoj zatvorenoj atmosferi. U onaj dan kad ograne sunce oslobođenja više Balkana i Lovćena, sinuti će svjetlo novoga vieka i za Hrvatsku i za Monarhiju i za čitavu Europu.

Berlinski kongres

Rusija je u ratu uz pomoć bugarskih ustanika i rumunjskih dragovoljaca pobijedila Osmansko Carstvo. Postignut je dogovor u San Stefanu kojim je stvorena Velika Bugarska kao ruski satelit na Balkanu. Austro-Ugarska Monarhija i Velika Britanija bile su nezadovoljne dogovorom pa su natjerale Rusiju na kongres u Berlinu. Na tome Kongresu je Austro-Ugarska Monarhija dobila pravo okupacije Bosne i Hercegovine, Rumunjska, Crna Gora i Srbija su dobila nezavisnost, a Bugarska je podijeljena.

Velike sile nisu razmišljale o stvarnome stanju na terenu, o tome tko uistinu živi na kojim područjima, nego su crtale karte prema svojim interesima što je posijalo sjeme za buduće sukobe na Balkanu.

Američki povjesničar Justin McCharty napisao je:

Granice stvorene na Berlinskom kongresu čine se kao da su stvorene ne bi li bile što je moguće nepoštenije: Srbija je dobila muslimansku zemlju oko Niša, ali nije regije Bosne sa svojom većinom. Rumunjska je dobila Dobruju u kojoj je bila muslimanska većina. U samo malim dijelovima onog što je dobila Crna Gora nije bila muslimanska većina. Bugarskoj su dane najnerazumnije granice: velika područja na sjeveroistoku koja je dobila Bugarska su imala tursku većinu prije rata dok su područja na zapadu nastanjena bugarskim (egzarhijskim) stanovništvom ostala u Osmanskom Carstvu. Varna, grad nastanjen Turcima postao je dio Bugarske dok je Ohrid, glavno sjedište bugarske egzarhijske crkve ostao u Osmanskom Carstvu. Za razliku od Kneževine Bugarske u kojoj nije postojala bugarska većina, a ostvarila je autonoman status, ta ista većina postojala je u Istočnoj Rumeliji koja je imala puno čvršće veze s Osmanskim Carstvom.

Kako su se velesile ponijele prema Balkanu na Berlinskome kongresu? Mogu li se tako rješavati problemi u krajevima u kojima stoljećima živi miješano stanovništvo? Je li time osiguran trajan mir?

Odnos Hrvatske prema krizi

Svaka oružana borba izaziva bijeg ljudi s ugroženoga područja u susjedne krajeve. Kako je Hrvatska bila u neposrednome susjedstvu Bosne i Hercegovine, u Hrvatsku su počele stizati izbjeglice. Već 1. kolovoza 1875. g. u Zagrebu je osnovan Odbor za pomoć bosanskohercegovačkim prebjezima s predsjednikom Mazzurom na čelu. U Dalmaciji su Narodni list i odbor u Zadru već tijekom srpnja iste godine skupljali novčana sredstva, vojni i sanitetski materijal te upućivali domaće i strane ljude na ratište. Hrvatski sabor nije se imao pravo izjašnjavati o vanjskoj politici, ali se svejedno raspravljalo o krizi u BiH.

Ban Ivan Mažuranić je kao predstavnik vlasti bio u najlošijemu položaju. Iza leđa mu je prijetilo zamrzavanje Sabora jer su Mađari samo čekali povod da raspuste Sabor. Kao predstavnik vlasti nije smio pričati o vanjskoj politici, ali je kao običan građanin potpomagao prikupljanju pomoći za prebjege, postavljao neslužbena pitanja u Beču i Pešti i suosjećao s patnjama bosanskoga naroda.

Ante Starčević je mislio da za ustanak još nije vrijeme jer se prvo Hrvatska treba osloboditi tuđega gospodstva te se tek onda ujediniti s Bosnom i Hercegovinom. Starčević je cijenio muslimansko plemstvo i bio uvjeren da je ono najčišći dio hrvatske nacije. Po njemu je život bosanske raje bolji nego život srpskih seljaka u Srbiji te predlaže reforme za koje misli da ih Osmansko Carstvo može provesti. Ukoliko Monarhija okupira Bosnu i Hercegovinu, vjerovao je da ih neće priključiti Hrvatskoj.

Mihovil Pavlinović zastupao je mišljenje da Monarhija treba okupirati Bosnu i Hercegovinu. Nije imao iluzije da će se one odmah pripojiti Hrvatskoj, ali je bio mišljenja da Hrvatska okupacijom može samo dobiti. Želi ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, u koje uračunava i Bosnu i Hercegovinu, radi promjene dualističkoga sustava. Mislio je da bi Bosna i Hercegovina bile prevelik teret i za Srbiju, ali i za Hrvatsku dok još nije ujedinjena. Hrvatska bez Monarhije ne bi mogla financijski podnijeti te dvije zaostale i ratom uništene pokrajine.

Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački, koji su na samome početku ustanka imali ideju da se Bosna i Hercegovina podijeli između Monarhije i Srbije (to se vidi iz korespondencije Rački – Strossmayer gdje daju prijedlog Mažuraniću da po tom pitanju izvidi situaciju u Beču i u Pešti), na kraju su se jako protivili okupaciji od strane Monarhije misleći da je to loše po jugoslavenstvo.

Opiši razlike u shvaćanjima hrvatskih političara o ustanku u BiH i cijeloj Velikoj istočnoj krizi. Zašto je Mažuranić morao biti najsuzdržaniji? Je li imao izbora?