Kako je 1914. godina promijenila svijet?

Za one koji su odrasli prije 1914. godine kontrast je bio toliko dramatičan da su mnogi od njih (...) odbijali vidjeti svaki kontinuitet s prošlošću. “Mir” je za njih značilo “prije 1914. godine”: poslije toga je došlo nešto što nije zavrijedilo to ime (...) Ukratko, 1914. godina otvorila je doba pokolja, zapisao je britanski povjesničar Eric Hobsbawm. Teško je dočarati šok koji je spirala nasilja započeta u ljeto 1914. izazvala u Europi. Ona nije samo zbrisala s lica zemlje stoljetna carstva i živote milijuna ljudi, već je i snažno izmijenila europsku politiku i kulturu. Ono što je do jučer bilo nezamislivo, postalo je dio svakodnevice milijuna ljudi.

Od kraja Napoleonovih ratova pa do 1914. g. europski ratovi u pravilu nisu uključivali veći broj zemalja te su bili relativno ograničenoga trajanja i intenziteta. Prisjeti se barem tri veća rata koja su se dogodila u tome razdoblju.

Nasuprot tomu njemačka okupacija Belgije 1914. g. od početka je bila praćena brojnim zločinima nad civilnim stanovništvom pa se do studenoga iste godine dva milijuna Belgijanaca našlo u izbjeglištvu u susjednim zemljama. Godinu kasnije, na Istočnome frontu, ruska je vojska deportirala stotine tisuća ljudi u unutrašnjost Rusije zbog njihove nacionalnosti, bilo da se radilo o Litvancima, Latvijcima, Poljacima ili Židovima.

Imaju li određeni postupci u ratu svoje strateško opravdanje? Ako je cilj pobijediti neprijatelja, koliko se i na koje se sve načine možeš boriti protiv neprijatelja? Zarobljavanje ili prihvaćanje predaje prema ratnim pravilima osigurava vojniku pravedno postupanje. No to za stranu koja prihvaća zarobljenika znači da mu moraju osigurati smještaj, hranu i barem osnovnu medicinsku skrb. Povećanje broja prihvaćenih zarobljenika može ozbiljno naštetiti stabilnosti države u ratu. Što je s pitanjem progona civila? Zauzimanjem nekoga područja civili mogu služiti kao radna snaga, ali u isto vrijeme moraju se osigurati policijske snage koje će spriječiti pobunu. Zadržavanje civila ide na teret okupacijskim snagama. Nije li onda za napadača bolje protjeratati stanovništvo?

Utjecaj tehnoloških promjena na način ratovanja mogao se vidjeti odmah 1914. godine. Tehnologija je žrtve učinila nevidljivima jer je ubijanje i sakaćenje postalo posljedica pritiska na gumb ili pomicanja ručice. Ovako je tu novu realnost ratovanja opisao povjesničar Ian Kershaw:

Nijedan rat do tada nije bio rat industrijaliziranog masovnog pokolja. Ljudsko meso bilo je suprotstavljeno strojevima za ubijanje. Vojnici su bili suočeni s teškom artiljerijom, mitraljezima, brzometnim puškama, rovovskim minobacačima, snažnim eksplozivima, granatama, bacačima plamena i bojnim otrovima. Moderna oružja upotrebljavala su se u golemim količinama i izazivala depersonaliziranu smrt i razaranje ogromnih razmjera. U planiranju velikih ofenziva polazilo se od pretpostavke da će gubici ljudskih života biti kolosalni. (Kershaw, I. Do pakla i natrag – Europa 1914. - 1949.)

Grad Kišnjev u Ruskom Carstvu je 1903. godine bio poprište užasnog pogroma u kojemu je ubijeno oko tri stotine Židova. Ovaj masakr je izazvao zgražanje svjetske javnosti, užasnute ovakvom barbarskom epizodom. Nasuprot tome, genocid milijun Armenaca pod vlašću Osmanskog Carstva tijekom Prvog svjetskog rata nije izazvao ni približno glasne proteste. Europa se navikla na masakre. Slična ravnodušnost je pratila genocid nad Židovima za vrijeme Drugog svjetskog rata. (Traverso, E. The Origins of Nazi Violence)

Koliko će okrutnosti koje su preplavile Europu 1914. g. imati dalekosežne posljedice, vrlo su brzo uočili pojedini pronicljivi promatrači. Profesor Henry Erle Richards na otvaranju akademske godine u Oxfordu 1915. ovako je zamišljao budućnost Europe:

Ako će se ubijanje civila bez ikakvih kriterija i sveopće uništavanje civilne imovine i dalje nastaviti, onda ćemo u budućim ratovima imati zaraćene strane opremljene flotom zračnih brodova, a naseljeni dijelovi svake neprijateljske zemlje bit će opustošeni bombama ispuštanim iz oblaka. Cilj običaja i pravila ratovanja bio je ublažiti, koliko god je to moguće, užase rata i ograničiti ratno djelovanje na slabljenje vojne snage neprijatelja, odnosno poštedjeti civile u interesu humanosti. No ovaj način ratovanja je potpuno izokretanje takvih principa.