Usporedba arhitekture Beča i Zagreba - historicizam

U to doba središnji dio Beča bio je okružen s trideset i četiri predgrađa koja su tek 1850. g. administrativno postala dijelom grada. Iako je bio najveći grad njemačkoga govornoga područja (1858. g. imao je oko 700 000 stanovnika) i četvrti po veličini u Europi (nakon Londona, Pariza i Carigrada), izgledom i infrastrukturom zaostajao je za mnogim manjim europskim centrima.

Središnji dio grada bio je prenapučen, a prostrana glasija (čistina oko gradskih bedema) predstavljala je zdravstveni i prometni problem. Zimi zbog blata, ljeti zbog prašine, a uvijek zbog loše infrastrukture, česte su bile epidemije, najčešće kolere. Dio otpadnih voda izlijevao se u vodoopskrbni sustav, a dio je završavao u Dunavskome kanalu koji se povremeno morao ručno čistiti zbog nedovoljnoga protoka vode.

Rušenje zidina i izgradnja Ringa predstavljali su nužnost zbog higijenskih, zdravstvenih i prometnih razloga, ali istovremeno i težnju da Beč sustigne ostale europske metropole i pokaže moć vladajuće dinastije te bude uzor ostalim centrima unutar Monarhije.

Iako je danas jedan od simbola Beča, Ring je u vrijeme izgradnje imao i svoje protivnike. Neki poznati arhitekti izrazili su svoje neslaganje s idejnim rješenjima za građevine duž Ringa. Među njima je bio i Adolf Loos, pionir moderne arhitekture.

Philipp Bloom u Vrtoglave godine (2015.) piše:

Došao sam do sljedećeg otkrića i poklonio ga čovječanstvu: evolucija kulture ekvivalentna je uklanjanju ukrasa s uporabnih predmeta… Budući da ornament (ostatak prethodne, animističke kulture) više nije organski povezan s našom kulturom, on više nije njen izraz. Ukrasi koji se rade danas nemaju veze s nama samima, ni s poretkom svijeta. Oni su zapeli u prošlosti.

Loos je dugo radio na svojoj reputaciji osuvremenitelja, a prvu veliku priliku dobio je s narudžbom za zgradu banke u samome središtu grada, nasuprot carskoj palači Hofburg, raskošnome zdanju ukrašenome stupovima, kipovima, ukrasnim vazama i neobaroknim anđelima. Kad su 1910. g. skinute skele s nove Loosove zgrade, javnost je ostala šokirana, a gradsko vijeće naredilo je obustavu gradnje.

Nikakvi goli, mišićavi heroji nisu podupirali prozorske okvire, nikakvi krilati dječaci, nimfe ni cvjetni aranžmani nisu uljepšavali zgradu koja je izgledala uvredljivo ukočeno… Zapanjujući nedostatak poštovanja prema osjećajima carske obitelji bio je osobito šokantan. Nadvojvoda Franjo Ferdinand zakleo se da nikad neće ulaziti u Hofburg s Michaelerplatza, a sam car naredio je da svi zastori moraju biti navučeni kad god bi on boravio u sobi s pogledom na tu uvredljivu zgradu.

Godine 1865., kad je otvoren Ringstrasse u Beču, Zagreb je dobio svoju prvu generalnu regulacijsku osnovu (danas bismo rekli GUP ili Generalni urbanistički plan), najvažniji prostorni dokument epohe modernizacije. S vremenom, tijekom 80-ih godina 19. st., javlja se ideja o uokvirenju Donjega grada parkovima, što je bilo u skladu s devetnaestostoljetom idejom izgradnje gradskih parkova kao sastavnoga dijela funckionalne strukture grada. Po glavnome zagrebačkom urbanistu na prijelazu stoljeća Milanu Lenuciju, perivojski okvir nazvan je Lenucijevom potkovom ili jednostavno Zelenom potkovom, a obuhvaća sedam gradskih trgova.

Novom regulatorskom osnovom iz 1887./1888. g. predviđena su tri dijela zelenoga okvira: Južni, Istočni i Zapadni perivoj. I to je jedino što je bilo predviđeno planom – prostor. Sve ostalo – financijska konstrukcija, namjena zgrada, razmještaj sadržaja – bilo je prepušteno stjecaju okolnosti. Već se u tome dijelu vidi razlika između centra (Beč) i periferije (Zagreb). Ring je bio dinastički, državni projekt koji je trebao pokazati snagu dinastije i u doba liberalizma, a Potkova je bila gradski projekt koji je nastojao slijediti tadašnje trendove u Monarhiji i Europi te ima isključivo reprezentativnu ulogu.