Hrvatski iseljenici na Titanicu (4)

Pročitaj izjavu Ivana Jalševca o njihovome spašavanju, zatim tekst o njihovoj daljnjoj sudbini i odgovori na pitanja:

…U moru oko broda vidim siluete čamaca. Tračak nade javi se u meni. U tom trenutku odlučim: treba doprijeti do njih. Guram se prema rubu broda i stižem do kraja palube, do ograde. Bacih se u more. Zapljusnu me hladna voda ali hladnoću nisam osjećao. Izronim na površinu, ogledavam se, tražim čamac. Evo jednoga, tu do mene. Plivam do njega, hvatam se za rub i onda me primaju, vuku u čamac. Ležim trenutak, hvatam zrak, ipak jedno znam: spašen sam.

…Za moga druga Nikolu Lulića moram kazati da se još nekud smješnije spasio. (…) Vidjev se u stisci moj ti Nikola zgrabi jednom mornaru kapu s glave i sebi je natisnu. Pod tom kapom prolaz mu je bio slobodan i tako se i on spasi na jedan čamac, nakon što je skočio u more (…) (Mara) nije izgubila prisustvo duha, već je na svaku ruku zavezala po jednu tikvu, uzela dvoje djece i skočila u hladno more. Spasili su je iz vode iz nekog čamca za spašavanje.

Ivan Jalševac se nakon svega proživljenog nije mogao ''sprijateljiti'' s Amerikom i tih ga je dana sve snažno vuklo u domovinu. Možda bi se sve za njega i drukčije razvijalo da se nije mimoišao s bratom Matom, koji je (…) pretražio sve bolnice, humanitarne ustanove i domove u New Yorku, ali brata nije našao. (...) I Jalševac se ukrcao na brod i po drugi put u kratkom roku krenuo preko Atlantika… Dok je još bio u Americi u njegovom su ga rodnom Topolovcu oplakivali (…) I tada, jednog sunčanog, ljetnog dana, dva mjeseca nakon odlaska, Ivan se nenajavljen, na opće zaprepaštenje ali i radost rodbine i sumještana, u kočiji prašnjavom cestom iz Siska vratio u rodni Topolovec.

Ličanin Nikola Lulić je prvih nekoliko mjeseci nakon katastrofe vrlo rado govorio o Titanicu i za to je bio honoriran (…) Naime, on je nakon katastrofe neko vrijeme u Americi nastupao kao atrakcija na sajmovima ili u cirkusima. (…) vratio se u Hrvatsku tek nakon završetka Prvoga svjetskog rata. Od novca koji je zaradio u SAD-u, kupio je komad zemlje i živio u rodnom mjestu, Konjskom Brdu, gdje se bavio obrađivanjem zemlje.

O Mari Osman-Banski (o prvim trenucima nakon iskrcavanja u New Yorku) nije puno poznato (…) Navodno joj je nakon katastrofe otpala sva kosa kao posljedica pretrpljenog straha i šoka. Nakon nekoliko mjeseci kosa joj je opet narasla, ali strah od mora zauvijek je ostao i ona se nikada više nije vraćala u Hrvatsku…

Pročitaj isječke iz izvora i odradi zadatak koji slijedi.

Iz dnevnika Marije Aliuš-Bartowski iz Hrvatske, putnice na Carpathiji:

Izgleda nam brod kao ratište. Jedni hodaju ovamo, drugi onamo, ovdje majka traži djecu svoju, ondje žena muža, a nema ih, more ih progutalo. Spašeno je najviše samo ženskih i to gđe i djeca. Muž je morao ostaviti ženu i djecu, morao je ostati u svom grobu. Užasno! Taj jauk, taj plač! Oh, brodolome, kako si strašan.

Iz dnevnika dr. Victora Risicattoa, liječnika na Carpathiji:

Kada smo obavili sve preglede i sve smjestili počeo je teži dio našega posla – utvrđivanje njihova identiteta. Trebalo nam je za to i hrabrosti i snage. Zamislite i sami kako je teško pitati žene da li su udane, kako im se zove muž i gdje se nalazi. To je sve tek od smrti izbavljene ljude podsjećalo na strašne prizore napuštanja Titanica koje su preživjeli prije nekoliko sati. Naša pitanja pratili su teški živčani napadi, bolni uzvici, dugotrajni očajnički plač.

Carpathia se s preživjelima s Titanica vraća u New York. Liječnik Victor Risicatto piše u svojemu dnevniku kako su građani New Yorka dočekali Carpathiju:

Carpathia je 18. travnja 1912. godine uplovila u njujoršku luku. Cijeli je New York toga dana stao, nijem, u dubokoj boli. Ljudi su hrlili na obalu, bez riječi, suznih očiju. S našega broda činilo se da dolazimo u umrli grad. Na obali, jedan do drugog poredano je bilo na stotine mrtvačkih sanduka. U New Yorku su vjerovali da Carphia osim živih, dovozi i mrtve. Čim je spušten most s broda na kopno, na Carpathiju su pohrlili predstavnici vlasti, veći broj liječnika i pomoćnog osoblja. Njihova je pomoć dobro došla kako bi se što brže prebacili najteži bolesnici do bolnice.