Miu, mijau

Egipćani i mačke

Uz čitav niz bogova i božica zanimljiva je činjenica da su Egipćani iznimno cijenili i štovali mačke. Arheolozi su u Egiptu pronašli oko 6 tisuća godina staru grobnicu čovjeka zakopanog s njegovom mačkom, koja mu je zasigurno bila važna, a na staroegipatskim se grobnicama često mogu vidjeti slike obitelji i njihovih mačaka.

Krajem 19. stoljeća jedan je egipatski poljoprivrednik slučajno otkrio veliku grobnicu s oko 80 tisuća mumificiranih mačaka i mačića. Diodor Sicilski pisao je kako bi se tijelo mačke „premazalo uljem cedrovine i odgovarajućom mješavinom začina čija je svrha bila zadržati ugodan miris te spriječiti truljenje tijela na dulje vrijeme”. Za preminule mačke pravili su se posebno dizajnirani sarkofazi, a često su pokapane mumificirane, baš kao i faraoni. Mačke su često bile opskrbljene i namirnicama za zagrobni život, poput zdjelica s mlijekom ili čak mumificiranog miša.

Poštovanje kojim su Egipćani mumificirali i sahranjivali mačke odraz je poštovanja koje su im ukazivali tijekom svakodnevnog života. Grčki povjesničar Herodot pisao je kako u svakoj prilici paljenja vatre ljudi moraju posebno paziti da plamen slučajno ne zahvati neku mačku. Također je zabilježeno da u slučaju smrti mačke kućanstvo žaluje kao za članom obitelji, a često briju obrve u znak tugovanja, što se činilo i u slučaju smrti faraona.

Čak i slučajno ubojstvo mačke oštro se kažnjavalo. Diodor Sicilski u svojim je zapisima naveo: „Jednog nesretnog Rimljanina koji je slučajno usmrtio mačku nitko nije mogao spasiti, čak ni egipatski kralj.”

Zabranjeno je bilo i izvoziti mačke u druge zemlje. Tadašnji sudski zapisi pokazuju da se često angažirala vojska u cilju spašavanja mačaka koje su prijestupnici pokušavali prokrijumčariti preko granice.

Egipćani su mačke zvali miu ili miut, što bi značilo ‘ona koja mijauče’. Ime Miut često se davalo i djevojčicama, a mogli bismo ga prevesti i kao Svjetlana jer ta riječ također znači svjetlo. Same mačke gotovo nikad nisu imale imena kao što ih imaju današnji ljubimci. Međutim, postojale su iznimke, poput mačke Tai Miuwette (Malo Mijaukalo), koja je pripadala princu Tutmozisu ili mačke Nadjem (Slatkica), koja se spominje na zidu grobnice njezina vlasnika.

Razlog brojnosti mačaka bili su miševi koji su bili opasnost za žito u spremnicima. Bliskosti s čovjekom pridonijela je i povezanost mačke s božicom Bast. Božica Bast postala je vrlo popularno i važno božanstvo za žene koje su željele djecu jer je bila predstavnica majčinstva i plodnosti, a egipatski svećenici često su držali mačke u hramu kao predstavnike božice.

Bast su povezivali s Raom te se govorilo da mu je ona kći i žena. Slikali su je kao ženu s lavljom, a kasnije mačjom glavom, na kojoj nosi krunu. Herodot je posjetio njezin hram u Bubastisu i opisao festival u njezinu čast, na kojem se okupljalo više stotina tisuća hodočasnika iz čitavoga Egipta. Kasnije su Perzijanci razorili Bubastis, a treba spomenuti i vrlo neobičan način na koji su pobijedili Egipćane u jednoj bitki. Ulovili su veliku skupinu mačaka i pustili ih na slobodu na samom bojnom polju. Kada su Egipćani ugledali prestrašene mačke kako jure unaokolo, odlučili su se predati kako bi spriječili da im Perzijanci naude u borbi.

Rimljani su u 4. st. zabranili kult božice Bast, što je značilo i kraj božanskoga statusa mačke. U Egiptu se mačke i danas drže kao kućni ljubimci, ali su izgubile svaki vjerski značaj.

U Japanu i SAD-u postoji vjerovanje da čišćenje lica i brkova u mačaka nagovještava dolazak gostiju ili svećenika.

Što ti misliš o navedenim primjerima? Ima li sličnih praznovjerja i u tvojoj okolini?

U Nizozemskoj postoji praznovjerje da se pred mačkama ne smiju govoriti tajne jer će ih one odati drugima.

Razmisli zašto su praznovjerja još uvijek prisutna u svakodnevnom životu.

Glavni Raov neprijatelj bila je Apep, golema zmija koja je živjela u dubinama Nila i koja je svakoga dana nastojala da nebeskom čamcu zakrči put. Egipćani su tumačili da je nevrijeme trenutačna pobjeda zmije.

Praznovjerje je pogrešno i lažno vjerovanje u neprirodne pojave i djelovanja. Vjerojatno si čuo/čula za nesretni petak 13., sedmogodišnju nesreću ako razbiješ staklo, sreću nakon pronalaska djeteline s četiri lista i dr. Mačke su često dio praznovjerja. Pogledajmo primjere.

U starome Egiptu crna mačka koja prijeđe put bila je znak sreće.

U srednjemu vijeku kršćani su crne mačke smatrali znakom demona ili đavla pa je i prelazak mačke preko puta počeo značiti nesreću.

U vrijeme velike zaraze kugom, teškom bolešću koja je ubila velik broj Europljana, mačke su smatrane nosicima zaraze.

Neki ljudi vjeruju da će ih sreća poslužiti čuju li kihanje mačke. No, ako kihne triput zaredom, Talijani vjeruju da to znači najavu prehlade.

Miu, mijau

Egipćani i mačke

Uz čitav niz bogova i božica zanimljiva je činjenica da su Egipćani iznimno cijenili i štovali mačke. Arheolozi su u Egiptu pronašli oko 6 tisuća godina staru grobnicu čovjeka zakopanog s njegovom mačkom, koja mu je zasigurno bila važna, a na staroegipatskim se grobnicama često mogu vidjeti slike obitelji i njihovih mačaka.

Krajem 19. stoljeća jedan je egipatski poljoprivrednik slučajno otkrio veliku grobnicu s oko 80 tisuća mumificiranih mačaka i mačića. Diodor Sicilski pisao je kako bi se tijelo mačke „premazalo uljem cedrovine i odgovarajućom mješavinom začina čija je svrha bila zadržati ugodan miris te spriječiti truljenje tijela na dulje vrijeme”. Za preminule mačke pravili su se posebno dizajnirani sarkofazi, a često su pokapane mumificirane, baš kao i faraoni. Mačke su često bile opskrbljene i namirnicama za zagrobni život, poput zdjelica s mlijekom ili čak mumificiranog miša.

Poštovanje kojim su Egipćani mumificirali i sahranjivali mačke odraz je poštovanja koje su im ukazivali tijekom svakodnevnog života. Grčki povjesničar Herodot pisao je kako u svakoj prilici paljenja vatre ljudi moraju posebno paziti da plamen slučajno ne zahvati neku mačku. Također je zabilježeno da u slučaju smrti mačke kućanstvo žaluje kao za članom obitelji, a često briju obrve u znak tugovanja, što se činilo i u slučaju smrti faraona.

Čak i slučajno ubojstvo mačke oštro se kažnjavalo. Diodor Sicilski u svojim je zapisima naveo: „Jednog nesretnog Rimljanina koji je slučajno usmrtio mačku nitko nije mogao spasiti, čak ni egipatski kralj.”

Zabranjeno je bilo i izvoziti mačke u druge zemlje. Tadašnji sudski zapisi pokazuju da se često angažirala vojska u cilju spašavanja mačaka koje su prijestupnici pokušavali prokrijumčariti preko granice.

Egipćani su mačke zvali miu ili miut, što bi značilo ‘ona koja mijauče’. Ime Miut često se davalo i djevojčicama, a mogli bismo ga prevesti i kao Svjetlana jer ta riječ također znači svjetlo. Same mačke gotovo nikad nisu imale imena kao što ih imaju današnji ljubimci. Međutim, postojale su iznimke, poput mačke Tai Miuwette (Malo Mijaukalo), koja je pripadala princu Tutmozisu ili mačke Nadjem (Slatkica), koja se spominje na zidu grobnice njezina vlasnika.

Razlog brojnosti mačaka bili su miševi koji su bili opasnost za žito u spremnicima. Bliskosti s čovjekom pridonijela je i povezanost mačke s božicom Bast. Božica Bast postala je vrlo popularno i važno božanstvo za žene koje su željele djecu jer je bila predstavnica majčinstva i plodnosti, a egipatski svećenici često su držali mačke u hramu kao predstavnike božice.

Bast su povezivali s Raom te se govorilo da mu je ona kći i žena. Slikali su je kao ženu s lavljom, a kasnije mačjom glavom, na kojoj nosi krunu. Herodot je posjetio njezin hram u Bubastisu i opisao festival u njezinu čast, na kojem se okupljalo više stotina tisuća hodočasnika iz čitavoga Egipta. Kasnije su Perzijanci razorili Bubastis, a treba spomenuti i vrlo neobičan način na koji su pobijedili Egipćane u jednoj bitki. Ulovili su veliku skupinu mačaka i pustili ih na slobodu na samom bojnom polju. Kada su Egipćani ugledali prestrašene mačke kako jure unaokolo, odlučili su se predati kako bi spriječili da im Perzijanci naude u borbi.

Rimljani su u 4. st. zabranili kult božice Bast, što je značilo i kraj božanskoga statusa mačke. U Egiptu se mačke i danas drže kao kućni ljubimci, ali su izgubile svaki vjerski značaj.

Glavni Raov neprijatelj bila je Apep, golema zmija koja je živjela u dubinama Nila i koja je svakoga dana nastojala da nebeskom čamcu zakrči put. Egipćani su tumačili da je nevrijeme trenutačna pobjeda zmije.

Mačke i praznovjerje

Praznovjerje je pogrešno i lažno vjerovanje u neprirodne pojave i djelovanja. Vjerojatno si čuo/čula za nesretni petak 13., sedmogodišnju nesreću ako razbiješ staklo, sreću nakon pronalaska djeteline s četiri lista i dr. Mačke su često dio praznovjerja. Pogledajmo primjere.

U starome Egiptu crna mačka koja prijeđe put bila je znak sreće.

U srednjemu vijeku kršćani su crne mačke smatrali znakom demona ili đavla pa je i prelazak mačke preko puta počeo značiti nesreću.

U vrijeme velike zaraze kugom, teškom bolešću koja je ubila velik broj Europljana, mačke su smatrane nosicima zaraze.

Neki ljudi vjeruju da će ih sreća poslužiti čuju li kihanje mačke. No, ako kihne triput zaredom, Talijani vjeruju da to znači najavu prehlade.

U Japanu i SAD-u postoji vjerovanje da čišćenje lica i brkova u mačaka nagovještava dolazak gostiju ili svećenika.

U Nizozemskoj postoji praznovjerje da se pred mačkama ne smiju govoriti tajne jer će ih one odati drugima.

Što ti misliš o navedenim primjerima? Ima li sličnih praznovjerja i u tvojoj okolini?

Razmisli zašto su praznovjerja još uvijek prisutna u svakodnevnom životu.