Zsolt István Vódli radi kao nastavnik od 2003. godine, a diplomirao je povijest, mađarski jezik i književnost, medijske i filmske studije te trenutno studira engleski jezik i književnost. O sebi kaže da je odrastao u multikulturalnome okruženju, gdje su Mađari, Srbi, Hrvati, Židovi i Romi živjeli zajedno i utjecali na njegovu buduću posvećenost toleranciji, prihvaćanju drugih, otvorenosti, što je ujedno i njegov edukacijski moto. Drži da su upravo te kvalitete važne u njegovome profesionalnom radu.

Mađarska se vlada uskoro suočila s oslabljenim nacionalnim pokretima. Jednakost pred zakonom nije riješila problem nacionalnosti jer su Slovaci, Srbi i Rumunji održali neovisne nacionalne skupštine u svibnju 1848. godine. Uz jezična prava zahtijevali su i kolektivna politička prava. Mađarska je vlada odbila dati im teritorijalnu autonomiju jer bi to bio prvi korak prema podjeli zemlje.

Hrvatski nacionalni pokret se od samoga početka okrenuo protiv Batthyányjeve vlade. Car je postavio odanoga pukovnika granične vojske, Josipa Jelačića za hrvatskoga bana, samo nekoliko dana nakon revolucije u Pešti. Podigao je popularnost proglasom ukinuća kmetstva na vlastitu inicijativu. Daljnje pogoršanje hrvatsko-mađarskih odnosa uslijedilo je nakon što je hrvatski Sabor u Zagrebu poništio ustavne odnose između dviju država (lipanj 1848.).

Vojska bana Jelačića je – uz tihi pristanak Beča – uz južnu obalu jezera Balaton marširala prema Pešta-Budi. U nailazećoj opasnosti od Jelačića, Lajos Kossut je osnovao OHB (Nacionalni obrambeni odbor). Jelačićeva vojska je zaustavljena u pobjedonosnoj bitci kod Pákozda uz pomoć novih mobiliziranih domobrana i teritorijalne vojske. Hrvatski se ban nakon kratkoga primirja s vojskom povukao i pobjegao prema Beču. Bočno krilo Jelačićeve vojske je okruženo i nekoliko dana kasnije prisiljeno na predaju.

U Ugarskoj je građanstvo još bilo preslabo pa je vodstvo revolucije preuzelo liberalno plemstvo. Ono nije željelo posve ukloniti feudalne odnose, a još manje je bilo voljno priznati nemađarskim narodima u Ugarskoj pravo na demokratske slobode. Štoviše, mađarski revolucionari nastupili su protiv tih naroda. Nisu priznavali potlačenim nacijama pravo na vlastiti jezik i nacionalni razvoj. Dakle, nisu im priznavali ono za što su se oni sami borili protiv austrijskih Nijemaca...

U prvoj točki Zahtijevanja naroda zatraženo je da pukovnik Prve banske pukovnije Josip Jelačić bude imenovan hrvatskim banom. Narodnjaci, koji su postavili taj zahtjev, nisu znali da je kralj već postavio baruna Jelačića za bana. Ban Jelačić ukinuo je kmetstvo u Hrvatskoj. U travnju 1848. godine donio je proglas kojim oslobađa sve seljake “za navieke od tlake gospodske i svake daće”, kao i od crkvene desetine.

Budući da Mađari nisu priznavali Hrvatskoj nikakvu samostalnost, Jelačić je ubrzo po stupanju na bansku dužnost raskinuo sve sveze s Ugarskom. Naredio je da hrvatski uredi ne smiju provoditi nikakve odluke koje dođu od strane ugarske vlade. Time je Hrvatska prekinula višestoljetnu političku vezu s Mađarima. (...) Nakon što je Mađarima navijestio rat, ban Jelačić se pridružio svojim vojnicima i zajedno s njima prešao rijeku Dravu 11. rujna 1848. godine. Bez većega otpora prošao je kroz Međimurje, koje je dotad bilo dio Ugarske. (...) Hrvatska je vojska krenula dalje prema Pešti. Potkraj rujna sukobila se s mađarskom vojskom. Bitka je bila neodlučena pa je sklopljeno primirje.

Kad su sredinom listopada 1848. ponovno započeli novi revolucionarni nemiri u Beču, Jelačić je krenuo u glavni grad Habsburške Monarhije i sudjelovao s hrvatskom vojskom u slamanju bečke pobune. Nakon toga nastavio je rat protiv Mađara. Zauzeo je i Peštu, glavni mađarski grad.

Alexander Petrovics je 1839. godine sa samo 17 godina postao vojnik u Sopronu [Šopronu]. Šest je mjeseci bio u pješačkoj postrojbi u vojarni Fischer. Danas je na tome mjestu Osnovna škola Sándora Petőfija. Zapovjednik te postrojbe bio je bojnik Josip Jelačić. Kao običan vojnik služio vojsku u Sopronu, Grazu, Zagrebu i drugim mjestima. Početkom 1840-ih pomađario je prezime u Sándor Petőfi. Na području Hrvatske boravio je gotovo dvije godine. Nakon što se razbolio otpušten je iz vojske 1841. godine. Poginuo je 1849. tijekom mađarske revolucije.

Što je o svojoj nacionalnoj pripadnosti i svijesti poručio promjenom imena i prezimena?

Fut Bécs felé Jellacsics, a gyáva,
Seregének seregünk nyomába.
Megrémülve fut a magyar hadtól;
Magyar hadban egy vén zászlótartó.

Kukavni Jelačić trči prema Beču,
Za njegovom vojskom naše čete kreću. Uplašeno bježi pred mađarskom vojskom;
i u njoj pred jednim starim barjaktarom.