Zbog teških uvjeta života robovi koji su obavljali naporne poslove često su bježali ili dizali ustanke, a nije bila rijetkost da rob ubije vlasnika. U slučaju ubojstva gospodara bili bi pogubljeni svi robovi u kući. Tijekom 2. i 1. st. pr. Kr. izbila su tri velika robovska rata.

Najpoznatiji i najveći ustanak robova bio je onaj što ga je 73. pr. Kr. poveo gladijator Spartak. Ustanak je krenuo iz gladijatorske škole u Kapui.

Grčki povjesničar Plutarh piše: ... pograbe noževe i ražnjeve iz neke kuhinje pa provališe, a kad su usput naišli na kola koja su prevozila gladijatorsko oružje u drugi grad, razgrabe ga i naoružaju se te potom zaposjednu jedno čvrsto mjesto i sebi izabraše trojicu vođa od kojih je prvi bio Spartak, (...) ne samo velike srčanosti i snage, nego je i umnošću i blagošću bio visoko iznad svoje sudbine.

Opiši početak ustanka robova. Kako je Plutarh opisao Spartaka? Koje osobine mu je pripisao?

Rimljani su podcijenili gladijatorsku vojsku i gubili su bitku za bitkom. Gladijatori su imali dobru borbenu obuku, bili su hrabri i uvijek su birali dobru taktiku za predstojeće bitke. Broj ustanika se s početnih 70 stalno povećavao kako su se priduživali novi robovi i seljaci.

Senat u početku toj novoj pobuni robova nije pridavao veći značaj. Poslali su samo lokalne odrede protiv Spartaka. Ustanici su ih lako porazili i oteli im oružje. Nakon toga je protiv Spartaka poslan pretor Gaj Glaber s 3000 legionara. Glaber je okružio ustanike u podnožju Vezuva. Plutarh:

… ostalo su bile vrletne i glatke stijene, dok je vrhunac bio obrastao bujnom divljom lozom, ustanici narezaše njezine upotrebljive mladice i, isplevši od njih čvrste i tako dugačke ljestve da su, učvršćene odozgo, dosezale niz strminu do ravna podnožja, silažahu njima u punoj sigurnosti svi osim jednoga. Taj je ostao gore da pazi na oružje a kad su ostali sišli, dobacivao im je dolje naoružanje pa kad je sve bacio, spasio se i on kao posljednji. Rimljani to nisu znali; i zato gladijatori, opkolivši ih, baciše ih u prepast iznenadnošću svog napada i, kad su oni udarili u bijeg, gladijatori osvojiše njihov tabor.

Ocijeni taktiku ustanika opisanu izvoru.

Ustanici su harali područjem Italije pljačkajući veleposjede i gradove. Protiv Spartaka su poslana oba konzula s 8 legija. Nakon što je legat Mumije izgubio još jednu bitku u rimsku je vojsku ponovno uvedena kazna decimiranja.

Povijesni izvori iz pera Plutarha i Apijana se ne podudaraju s podatcima o tijeku ustanka i Spartakovim planovima. Vođe ustanka podvojili su se u pogledu načina daljnjega vođenja rata: Spartak je namjeravao povesti robove na sjever Italije i preko Alpa se vratiti u domovinu, a Kriks je želio ostati u Italiji i krenuti na Rim. Kriks je u Apuliji kraj planine Gargana 72. pr. Kr. doživio poraz u kojemu je i sam stradao. Spartak je na sjeveru Italije postigao niz pobjeda, ali je zbog teškoća pri svladavanju alpskoga masiva iznenada krenuo natrag. Na jugu Italije platio je gusarima da njegovu vojsku prebace na Siciliju. Gusari su uzeli novce i pobjegli. Konzul Marko Kras pritisnuo je ustanike na samome jugu Italije, a konzul Pompej mu je pristizao u pomoć.

U Bitki kod rijeke Sele 71. g. pr. Kr. ustanici su hrabro navalili na uvježbanu rimsku vojsku. Spartak je nastojao pod svaku cijenu doći do Krasa kako bi ga ubio. Putem je porazio dva centuriona (rimska zapovjednika) i bio ranjen u nogu.

Premda Apijan piše o samo 1000 poginulih legionara, povjesničari smatraju da su rimski gubitci u posljednjoj bitki bili znatno veći. Robovska vojska potpuno je uništena. Oko 36 000 ih je stradalo u bitki. Po Krasovoj naredbi 6000 ih je razapeto, a još oko 5000 je kasnije uhvatio i pobio Pompej.