Zdravstvena njega bolesnika s tetanusom, upalom srčane opne i upalom moždanih ovojnica i mozga
Uvod
Tetanus, upale srčane opne i upale moždane ovojnice su različite bolesti, uzrokovane različitim mikroorganizmima te će biti obrađene u posebnim poglavljima ove jedinice.
Promotrite ilustraciju, razmislite i odgovorite: Koja je od tri navedene bolesti prikazana na ilustraciji? Nakon toga kliknite na karticu te doznajte više o epidemiologiji i etiologiji te bolesti.
Tetanus, upale srčane opne i upale moždane ovojnice su različite bolesti, uzrokovane različitim mikroorganizmima.
Promotrite ilustraciju, razmislite i odgovorite:
Koja je od tri navedene bolesti prikazana na ilustraciji?
Nakon toga kliknite na karticu te doznajte više o epidemiologiji i etiologiji te bolesti.
Jeste li znali?
Na ilustraciji je bolesnik s opistotonusom – položajem tijela koji se javlja kod bolesnika s tetanusom.
Uzročnik tetanusa je bakterija Clostridium tetani, aerobni štapić koji u nepovoljnim uvjetima, izvan živog organizma, stvara spore. Spore Clostridium tetani mogu godinama živjeti u zemlji i fecesu životinja, a kada dospiju u anaerobne uvjete, primjerice ranu čovjeka, razviju se u vegetativni oblik. Vegetativni oblici u anaerobnim uvjetima izlučuju egzotoksin koji dovodi do simptoma koji su karakteristični za tetanus.
Nalazište spora je tlo u kojem se nalazi i izmet životinja. Ulazna vrata su ozljede, rane ili ogrebotine u koje dospiju spore. Inkubacija od ulaska spore u ranu do razvoja simptoma je od 2 dana do nekoliko tjedana. Što je inkubacija kraća, to je klinička slika teža. Smrtnost od tetanusa je još uvijek visoka i iznosi oko 30 - 40 %.
Jeste li znali?
Na ilustraciji je bolesnik s opistotonusom.
Opistotonus je položaj tijela koji se javlja kod bolesnika s tetanusom.
Uzročnik tetanusa je bakterija Clostridium tetani.
Ova baktrija je aerobni štapić.
Kada se Clostridium tetani nađe u nepovoljnim uvjetima, izvan živog organizma, stvara spore.
Spore Clostridium tetani mogu godinama živjeti u zemlji i fecesu životinja.
Kada spore dospiju u anaerobne uvjete, primjerice u ranu čovjeka, razviju se u vegetativni oblik.
Vegetativni oblici u anaerobnim uvjetima izlučuju egzotoksin.
Egzotoksin dovodi do simptoma koji su karakteristični za tetanus.
Nalazište spora je tlo u kojem se nalazi i izmet životinja.
Ulazna vrata su ozljede, rane ili ogrebotine u koje dospiju spore.
Inkubacija od ulaska spore u ranu do razvoja simptoma je od 2 dana do nekoliko tjedana.
Što je inkubacija kraća, to je klinička slika teža.
Smrtnost od tetanusa je još uvijek visoka i iznosi oko 30 - 40 %.
Sestrinska skrb za bolesnika s tetanusom
Tetanus je u našim krajevima danas prilično rijetka bolest, ali prije cijepljenja koje se provodi u redovnoj imunizaciji stanovništva je bio česta, teška i najčešće smrtonosna bolest.
Tetanus je danas kod nas prilično rijetka bolest.
Prije cijepljenja bio je česta, teška i najčešće smrtonosna bolest.
Cijepljenje se provodi u redovnoj imunizaciji stanovništva.
Postavljanje dijagnoze, liječenje i komplikacije
Dijagnoza bolesti postavlja se na temelju anamnestičkih podataka, fizikalnog pregleda bolesnika i karakteristične kliničke slike, a može se i izolirati uzročnik iz rane.
Dijagnoza bolesti postavlja se na temelju:
- anamnestičkih podataka
- fizikalnog pregleda bolesnika
- karakteristične kliničke slike
- može se i izolirati uzročnik iz rane.
Bolesnik se obvezno hospitalizira. Ako postoji rana, napravi se kirurška obrada rane da se spriječi daljnje stvaranje toksina.
U što ranijoj fazi liječenja treba primijeniti humani antitetanusni imunoglobulin (HTIG) u dozi za odrasle 3 000 i.j. jednokratno i.m., ali doza se može prilagoditi ovisno o veličini ozljede.
Uvodi se terapija antibioticima.
Za kontrolu grčeva i spazama daju se mišićni relaksansi i sedativi (benzodijazepini).
U srednje teškim i teškim slučajevima potrebna je mehanička ventilacija uz odgovarajuću medikamentoznu terapiju.
Bolesnik se obvezno hospitalizira.
Rane se kirurški obrade kako bi se spriječilo daljnje stvaranje toksina.
U što ranijoj fazi liječenja treba primijeniti humani antitetanusni imunoglobulin (HTIG).
Doza za odrasle je 3 000 i.j. jednokratno i.m.
Doza se može prilagoditi ovisno o veličini ozljede.
Uvodi se terapija antibioticima.
Za kontrolu grčeva i spazama daju se mišićni relaksansi i sedativi (benzodijazepini).
U srednje teškim i teškim slučajevima potrebna je mehanička ventilacija uz odgovarajuću medikamentoznu terapiju.
Komplikacije koje se mogu javiti u tijeku tetanusa vezane su uz respiratorni i mokraćni trakt, a nastaju kao posljedica bakterijske infekcije (bronhitis, pneumonija, cistopijelitis). Zbog jakih grčeva mogu nastati frakture kostiju i rupture mišića.
Kada bolesnik ozdravi od tetanusa, ne ostaju nikakve posljedice.
Komplikacije koje se mogu javiti u tijeku tetanusa
- vezane su uz respiratorni i mokraćni trakt
- nastaju kao posljedica bakterijske infekcije (bronhitis, pneumonija, cistopijelitis).
Zbog jakih grčeva mogu nastati frakture kostiju i rupture mišića.
Kada bolesnik ozdravi, ne ostaju nikakve posljedice.
Profilaksa
Imunizacija protiv tetanusa uključena je u kalendar cijepljenja i počinje već od trećeg mjeseca starosti djeteta i završava završetkom osnovne škole, a postignuta imunost traje 10 godina. U kalendaru cijepljenja nalazi se cijepljenje protiv tetanusa za sve osobe starije od 60 godina starosti.
Imunizacija protiv tetanusa uključena je u kalendar cijepljenja.
Imunizacija počinje već od trećeg mjeseca starosti djeteta i završava završetkom osnovne škole.
Postignuta imunost traje 10 godina.
U kalendaru cijepljenja nalazi se cijepljenje protiv tetanusa za sve osobe starije od 60 godina starosti.
Kod svake ozlijeđene osobe s otvorenom ranom treba provjeriti cijepni status:
- kod osoba koje nisu procijepljene prema kalendaru cijepljenja ili je od cijepljenja prošlo više od 5 do 10 godina treba dati tzv. booster dozu cjepiva (Ana-Te 0,5 ml).
- osobama kojima je prošlo više od 10 godina od cijepljenja ili je cijepni status nepoznat provodi se cijepljenje trima dozama Ana-Te 0,5 ml. Razmak između prve dvije doze je 1 mjesec, a treća doza za 6 mjeseci od druge
- ozlijeđena osoba treba pasivnu zaštitu koja se provodi humanim tetanusnim imunoglobulinom u dozi od 250 do 500 i.j. i.m. Zaštita traje samo 3 – 4 tjedna i štiti organizam dok se ne stvori zaštita potaknuta aktivnom imunizacijom.
Imunizacija protiv tetanusa
Kod svake ozlijeđene osobe s otvorenom ranom treba provjeriti cijepni status:
Osobe koje nisu procijepljene prema kalendaru cijepljenja ili je od cijepljenja prošlo više od 5 do 10 godina trebaju dobiti tzv. booster dozu cjepiva (Ana-Te 0,5 ml).
Osobama kojima je prošlo više od 10 godina od cijepljenja ili je cijepni status nepoznat provodi se cijepljenje trima dozama Ana - Te 0,5 ml.
Razmak između prve dvije doze je 1 mjesec.
Treća doza je za 6 mjeseci od druge.
Ozlijeđena osoba treba pasivnu zaštitu koja se provodi humanim tetanusnim imunoglobulinom u dozi od 250 do 500 i.j. i.m.
Zaštita traje samo 3 - 4 tjedna.
Ova zaštita štiti organizam dok se ne stvori zaštita potaknuta aktivnom imunizacijom.
Promatranje stanja bolesnika s tetanusom
Simptomi tetanusa povezani su s djelovanjem dva egzotoksina koje proizvodi Clostridium tetani na autonomni živčani sustav.
Provođenje sestrinskih intervencija kod bolesnika s tetanusom
Bolesnici oboljeli od tetanusa smještaju se u jedinicu intenzivne skrbi.
Skrb za njih je vrlo zahtjevna.
Oporavak bolesnika traje po nekoliko mjeseci, a smrtnost je još uvijek velika.
Intervencije medicinske sestre/tehničara kod bolesnika s tetanusom
Bolesnici oboljeli od tetanusa najčešće se smještaju na Odjel intenzivnog liječenja. Na karticama ispod pročitajte koje sve intervencije provodi medicinska sestra/tehničar.
Prehrana bolesnika s tetanusom
Kako tetanus u ponajprije izaziva spazam mišića lica i žvačnih mišića, bolesnik ne može jesti normalnim putem. Prehrana takvih bolesnika je uglavnom enteralna putem nazogastrične sonde. Ako postoji nepodnošenje enteralne prehrane, može se prijeći i na parenteralnu.
Kada se poboljša stanje bolesnika, može se prijeći na peroralni unos hrane uz prethodnu provjeru refleksa gutanja. Počinje se s tekućom hranom, kasnije kašastom, do normalne prehrane.
Tetanus izaziva spazam mišića lica i žvačnih mišića.
Zbog spazma bolesnik ne može jesti normalnim putem.
Prehrana bolesnika je uglavnom enteralna putem nazogastrične sonde.
Ako postoji nepodnošenje enteralne prehrane, može se prijeći i na parenteralnu.
Kada se poboljša stanje bolesnika, može se prijeći na peroralni unos hrane.
Prije prelaska na peroralni unos hrane treba provjeriti refleksa gutanja.
Počinje se s tekućom hranom.
Kasnije se uvodi kašasta hrana sve do prelaska na normalnu prehranu.
Sve provedene postupke medicinska sestra/tehničar treba ubilježiti na temperaturnu listu.
Treba kontinuirano voditi propisanu sestrinsku dokumentaciju.
Sestrinska skrb za bolesnika s upalom srčane opne
Infektivni endokarditis je upala endokarda, u većini slučajeva bakterijske etiologije. Najčešće je lokaliziran na zaliscima, a mogu biti zahvaćeni i miokard i epikard te se tada naziva pankarditis.
Kada mikroorganizmi dospiju u srce stvaraju kolonije, tzv. vegetacije koje osim uzročnika sadrže i eritrocite, fibrin, leukocite i upalne stanice. Vegetacije prianjaju za endokard, najčešće u području oštećenih zalistaka i počnu se razmnožavati u endokardu.
Infektivni endokarditis je upala endokarda.
U većini slučajeva je bakterijske etiologije.
Najčešće je lokaliziran na zaliscima.
Mogu biti zahvaćeni i miokard i epikard te se tada naziva pankarditis.
Kada mikroorganizmi dospiju u srce, stvaraju kolonije tzv. vegetacije.
Vegetacije osim uzročnika sadrže i eritrocite, fibrin, leukocite i upalne stanice.
Vegetacije prianjaju za endokard, najčešće u području oštećenih zalistaka.
Vegetacije se počinju razmnožavati u endokardu.
Epidemiologija
Danas je akutni bakterijski endokarditis puno rjeđa pojava nego što je bio prije otkrića antibiotika. Bolest se može razviti nakon ozljede i posljedično sepse, nakon kirurških i ginekoloških zahvata, čak i nakon porođaja te nakon tromboflebitisa.
Danas je akutni bakterijski endokarditis puno rjeđa pojava nego prije otkrića antibiotika.
Bolest se može razviti nakon:
- ozljede i posljedično sepse
- nakon kirurških zahvata
- ginekoloških zahvata
- porođaja
- tromboflebitisa.
Bolest može trajati između dva tjedna i dva mjeseca. Antibiotska terapija se daje najmanje dva tjedna.
Od infektivnog endokarditisa najčešće obolijevaju osobe koje već od ranije imaju oštećenje srčanih valvula. Najčešća je pojavnost u dobi oko 50. do 55. godine života. Visoka je pojavnost kod intravenskih narkomana jer oni unose uzročnika direktno u krvotok putem nečistih igala.
Bolest može trajati između dva tjedna i dva mjeseca.
Antibiotska terapija se daje najmanje dva tjedna.
Od infektivnog endokarditisa najčešće obolijevaju osobe koje već od ranije imaju oštećenje srčanih valvula.
Najčešća je pojavnost u dobi oko 50. do 55. godine života.
Visoka je pojavnost kod intravenskih narkomana.
Intravenski narkomani unose uzročnika direktno u krvotok putem nečistih igala.
Postavljanje dijagnoze, liječenje i komplikacije
Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike.
Klinička slika akutnog endokarditisa uključuje:
- visoku tjelesnu temperaturu
- tresavicu
- otečenu slezenu
- anemiju
- opće loše stanje.
Bolesnica s visokom temperaturom
Liječenje infektivnog endokarditisa ovisi o uzročniku. Bakterijski endokarditis se liječi visokim dozama antibiotika koji se bolesniku daju intravenski te je uvijek potrebna hospitalizacija. Uglavnom, liječenje se provodi prema preporukama Europskog kardiološkog društva (European Society of Cardiology ESC).
Preporuke su na engleskom jeziku i možete ih pročitati na poveznici.
Liječenje infektivnog endokarditisa ovisi o uzročniku.
Bakterijski endokarditis se liječi visokim dozama antibiotika.
Antibiotik se bolesniku daje intravenski te je uvijek potrebna hospitalizacija.
Uglavnom, liječenje se provodi prema preporukama Europskog kardiološkog društva
(European Society of Cardiology ESC).
Preporuke su na engleskom jeziku i možete ih pročitati na poveznici.
Prikaz protoka krvi kroz aortalnu valvulu
Danas je sve više izljiečenih slučajeva infektivnog endokarditisa. Liječenje i prognoza ovisi o tome je li u pitanju akutna, subakutna ili kronična bolest.
Kod izliječenih bolesnika može nastati insuficijencija zalistaka ili stenoza.
Prikaz protoka krvi kroz aortalnu valvulu
Danas je sve više izliječenih slučajeva infektivnog endokarditisa.
Liječenje i prognoza ovise o tome je li u pitanju akutna, subakutna ili kronična bolest.
Kod izliječenih bolesnika može nastati insuficijencija zalistaka ili stenoza.
Ponekad je potrebno i kirurško liječenje kako bi bolest prošla bez većih posljedica.
Profilaksa
Infektivni bakterijski endokarditis najčešće nastaje kao posljedica nedovoljno ili nepravilno liječene primarne bakterijske infekcije. Zbog toga svaku bakterijsku infekciju treba liječiti prema antibiogramu. Opću populaciju treba educirati o pravilnoj i dosljednoj upotrebi propisane antibiotske terapije kako bi se izbjeglo stvaranje rezistentnih sojeva bakterija. Bolest može nastati i u bolničkim uvjetima te je potrebno poznavanje i dosljedno pridržavanje mjera za sprečavanje hospitalnih infekcija.
Infektivni bakterijski endokarditis
Najčešće nastaje kao posljedica nedovoljno ili nepravilno liječene primarne bakterijske infekcije.
Svaku bakterijsku infekciju treba liječiti prema antibiogramu.
Opću populaciju treba educirati o pravilnoj i dosljednoj upotrebi propisane antibiotske terapije.
Dosljednom primjenom antibiotske terapije izbjegavamo stvaranje rezistentnih sojeva bakterija.
Bolest može nastati i u bolničkim uvjetima.
Potrebno je poznavanje i dosljedno pridržavanje mjera za sprečavanje hospitalnih infekcija.
Promatranje stanja bolesnika
Simptomi vidljivi kod infektivnog endokarditisa ovise o tome radi li se o akutnom, subakutnom ili kroničnom obliku bolesti.
Simptomi koje medicinska sestra/tehničar mora prepoznati kod bolesnika navedeni su u tablici ispod.
Provođenje postupaka sestrinske skrbi
Sestrinska skrb bit će usmjerena na rješavanje problema bolesnika što će pridonijeti njegovom bržem oporavku.
Prehrana bolesnika
Preporučena prehrana:
- voće i povrće
- krto meso, perad i riba
- žitarice, mahunarke i mliječni proizvodi
- zdrave masnoće: maslinovo, bučino i suncokretovo ulje
- dodaci prehrani sa B6, B3, C i E vitaminima i Mg.
Izbjegavati treba:
- crveno meso
- jako slatko i slano
- zasićene masne kiseline
- alkoholna pića i kavu.
Sve postupke oko bolesnika medicinska sestra/tehničar treba evidentirati u temperaturnoj listi i kontunuirano voditi sestrinsku dokumentaciju.
Sestrinska skrb za bolesnika s upalom moždanih ovojnica i mozga
Upale moždane ovojnice i mozga možemo podijeliti prema lokalizaciji, etiologiji i vrsti upale. Prema trajanju ih dijelimo na akutne i kronične.
Budući da je meningitis najčešća upala, u nastavku poglavlja nalazit će se općenite informacije o meningitisu, gnojnom meningitisu te najčešćoj vrsti gnojnog meningitisa – meningokoknom meningitisu.
Da bi nastao meningitis, potreban je otvoren put ulaska uzročnika do moždanih ovojnica:
- prirođena ili stečena komunikacija između nosne šupljine i intrakranijalnog prostora
- trauma glave koja omogućuje uzročniku direktan ulaz
- lumbalna punkcija u slučaju nepridržavanja svih osnovnih pravila asepse
- putem krvi iz nekog upalnog žarišta kada dolazi do prelaska hematoencefalne barijere
- širenje infekcije iz neposredne okolice (upala uha, sinusa, nosa, nakon ekstrakcije zuba).
Klinička slika gnojnog meninigitisa je teža i ima ozbiljnije posljedice nego kod seroznog meningitisa.
Meningitični sindrom
Gnojni meningitis
Gnojni meningitisi su skupina bolesti koje su slične po patološko-anatomskim obilježjima i kliničkoj slici, ali se razlikuju po etiologiji i patogenezi. Mogu nastati kao komplikacija upalnih bolesti na području glave, kao posljedica upalnih procesa u udaljenim žarištima ili tijekom općih zaraznih bolesti uzrokovanih bakterijama.
Gnojni meningitisi:
skupina bolesti koje su slične po patološko-anatomskim obilježjima i kliničkoj slici
razlikuju se po etiologiji i patogenezi.
Mogu nastati kao:
- komplikacija upalnih bolesti na području glave
- kao posljedica upalnih procesa u udaljenim žarištima
- tijekom općih zaraznih bolesti uzrokovanih bakterijama.
Meningokokni – epidemijski meningitis
Meningokokni meningitis se jedini pojavljuje u epidemijama. Ostale vrste meningitisa javljaju se kao pojedinačni slučajevi.
Postavljanje dijagnoze, liječenje, komplikacije
Izvor zaraze kod menigokoknog meningitisa je kliconoša, a rjeđe bolesnik ili rekonvalescent.
Put ulaska je nos, inhalacijom. Meningokok probije sluzničnu barijeru i uzrokuje bakterijemiju koja ponekad prolazi barijeru likvora i uzrokuje bolest.
Dijagnoza se postavlja lumbalnom punkcijom i pretragama likvora, a značajna nam je anamneza i klinička slika.
Izvor zaraze:
kod menigokoknog meningitisa je kliconoša
rjeđe izvor zaraze moež biti bolesnik ili rekonvalescent.
Put ulaska:
nos, inhalacijom.
Meningokok probije sluzničnu barijeru i uzrokuje bakterijemiju.
Bakterijemija ponekad prolazi barijeru likvora i uzrokuje bolest.
Dijagnoza:
postavlja se lumbalnom punkcijom i pretragama likvora
značajna nam je anamneza i klinička slika.
Liječenje treba početi što prije kako bi se izbjegle komplikacije.
U terapiji se daju antibiotici i sulfonamidi, najčešće parenteralno, a mogu se davati i intratekalno (intralumbalna aplikacija).
Od komplikacija najčešća je sepsa.
Posljedice menigokoknog meningitisa mogu biti sljepoća, gluhoća, hidrocefalus, zaostajanje u psihičkom razvoju, paralize kranijalnih živaca.
Težak (fulminantni) oblik bolesti završava smrtno u roku 24 do 48 sati.
Komplikacije
Najčešća komplikacija je sepsa.
Posljedice menigokoknog meningitisa mogu biti:
- sljepoća, gluhoća, hidrocefalus, zaostajanje u psihičkom razvoju, paraliza kranijalnih živaca.
Težak (fulminantni) oblik bolesti završava smrtno u roku 24 do 48 sati.
Kako se u okolini oboljele osobe sigurno nalaze kliconoše, potrebno je provesti kemoprofilaksu, posebno ako oboljela osoba živi u kolektivu (učenički dom, vojarna i sl.) i sa članovima obitelji.
Sama oboljela osoba nije dugo zarazna jer već 24 do 48 sati nakon početka terapije meningokoki nestaju iz ždrijela.
U okolini oboljele osobe sigurno se nalaze kliconoše.
Zbog toga je potrebno provesti kemoprofilaksu.
Kemoprofilaksa je važna kada oboljela osoba živi u kolektivu (učenički dom, vojarna i sl.) i sa članovima obitelji.
Sama oboljela osoba nije dugo zarazna.
Već 24 do 48 sati nakon početka terapije meningokoki nestaju iz ždrijela.
Promatranje stanja bolesnika
Bolesnici s menigokoknim meningitisom imaju niz simptoma koji ukazuju na ozbiljnost bolesti i medicinska sestra/tehničar moraju pravovremeno prepoznati te znakove kako bi pružili pomoć bolesniku. Najčešći simptomi navedeni su u tablici.
Bolesnici s menigokoknim meningitisom imaju niz simptoma koji ukazuju na ozbiljnost bolesti.
Medicinska sestra/tehničar mora pravovremeno prepoznati te znakove kako bi pružia pomoć bolesniku. Najčešći simptomi navedeni su u tablici.
Postupci medicinske sestre/tehničara
Bolesnici s meningokoknim meningitisom smještaju se u jedinicu intenzivnog liječenja čim se potvrdi dijagnoza jer se očekuje teža klinička slika nego kod seroznog meningitisa. Bolesnika treba informirati o svim postupcima koje ćemo raditi dok mu je svijest očuvana. Kako oboljeli mogu biti bilo koje dobi, novorođečad i mala djeca zahtijevaju poseban pristup.
Kako biste saznali najvažnije intervencije medicinske sestre/tehničara kod bolesnika u intenzivnoj njezi, kliknite na karticu.
Bolesnici s menogokoknim meningitisom smještaju se u jedinicu intenzivnog liječenja čim se potvrdi dijagnoza.
Kod ove dijagnoze očekuje se teža klinička slika nego kod seroznog meningitisa.
Bolesnika treba informirati o svim postupcima koje ćemo raditi dok mu je svijest očuvana.
Kako oboljeli mogu biti bilo koje dobi, novorođenčad i mala djeca zahtijevaju poseban pristup.
Kako biste saznali najvažnije intervencije medicinske sestre/tehničara kod bolesnika u intenzivnoj njezi, kliknite na karticu.
Prehrana bolesnika
Prehrana bolesnika s lakšim oblikom meningitisa nema nekih specifičnosti.
Ako je bolesnik na mehaničkoj ventilaciji, tada se prehrana daje putem nazogastrične sonde sve dok traje mehanička ventilacija.
Nakon uspostave spontanog disanja najprije se provjerava refleks gutanja i počinje prehrana na usta s tekućom, kašastom, a kasnije i s normalnom hranom.
Prehrana bolesnika s lakšim oblikom meningitisa nema nekih specifičnosti.
Ako je bolesnik na mehaničkoj ventilaciji, prehrana se daje putem nazogastrične sonde.
Nakon uspostave spontanog disanja najprije se provjerava refleks gutanja.
Nakon provjere počinje prehrana na usta tekućom, kašastom, a kasnije i normalnom hranom.
Završetak
Provjerite u svojoj iskaznici imunizacije kada ste sve cijepljeni protiv tetanusa i kada je bila posljednja revakcinacija.
Podijelite taj podatak s drugim kolegama u razredu te razgovarajte s njima o tome kakav bi bio postupak kada biste sada doživjeli ozljedu kroz koju bi mogao ući uzročnik tetanusa.
Zapišite zajedničke zaključke i raspravite o njima.
Provjerite u svojoj iskaznici imunizacije:
- kada ste sve cijepljeni protiv tetanusa
- kada je bila posljednja revakcinacija.
Podijelite taj podatak s drugim kolegama u razredu.
Razgovarajte s kolegama o tome kakav bi bio postupak kada biste sada doživjeli ozljedu kroz koju bi mogao ući uzročnik tetanusa.
Zapišite zajedničke zaključke i raspravite o njima.