Civilno stanovništvo u Domovinskome ratu 

Osim ljudskih žrtava i materijalne štete, ratni sukobi dovode do smanjenja kvalitete života, nezaposlenosti, siromaštva, razdvajanja obitelji i uništenja domova. Dolazi do humanitarne i izbjegličke krize, ugroze osnovnih ljudska prava te provedbe različitih vrsta nasilja nad civilima. Iznimka za sve navedeno nije bio ni Domovinski rat, obrambeni rat koji se vodio na teritoriju Republike Hrvatske u razdoblju od 1991. do 1995. godine. Osnovno načelo međunarodnog humanitarnog prava je da civili moraju biti zaštićeni od napada i moraju uživati posebnu zaštitu tijekom oružanih sukoba.

U ratnom okruženju 1991. godine civilno stanovništvo se „uključilo“ u rat na način da je svatko radio ono što je najbolje znao: žene su plele vojnicima odjeću i pripremale hranu, majke su pisale apele, organizirale mirovne prosvjede i brinule o djeci, liječnici i medicinsko osoblje je ulagalo sav napor da zbrinu sve bolesne i ranjene, Civilna zaštita vodila je brigu o prognanima i izbjeglima, umjetnici i profesori su organizirali izložbe i humanitarne akcije, novinari, snimatelji i fotografi su hrabro dokumentirali istinu.

Agresijom na Hrvatsku tijekom 1991. okupirana je gotovo trećina teritorija s kojega je najveći dio hrvatskog i ostaloga nesrpskog stanovništva napustio svoje domove. Tijekom 1992., nakon širenja rata na područje Bosne i Hercegovine, veliki broj izbjeglica, Bošnjaka i Hrvata, sklonio se u Hrvatsku. Uz to, u Hrvatsku je izbjegao i dio Hrvata iz Vojvodine (oko 12 000), Kosova i Crne Gore. Također, tijekom rata 1991., područja pod nadzorom hrvatskih vlasti napustili su mnogi Srbi. Odlazili su u dijelove okupirane Hrvatske, Bosnu i Hercegovinu te Srbiju. Nakon vojno-redarstvenih operacija 1995., najveći dio srpskoga stanovništva napustio je područje Republike Srpske Krajine, uglavnom u organiziranoj evakuaciji koje su provele njihove vlasti.

Veliki je izazov za ratom pogođenu Hrvatsku bio zbrinjavanje prognanika, a onda i izbjeglica iz Bosne i Hercegovine te drugih bivših jugoslavenskih država. Otvarale su se posebne dvorane, hotelski i turistički kapaciteti, odmarališta, a dio je izbjegao u druge zemlje. Hrvatska se suočila s izbjegličkom krizom u travnju 1992. kad je nakon početka rata u Bosni i Hercegovini primila više od pola milijuna izbjeglica. Kriza je trajala do 1998., do završetka procesa mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja.

Tijekom Domovinskog rata, unatoč intenzivnim sukobima, pokrenute su brojne mirovne inicijative s ciljem zaustavljanja rata te pronalaskom mirnoga rješenja između sukobljenih strana. U njima su sudjelovali različiti akteri, od međunarodnih organizacija do civilnih inicijativa.

Već u siječnju 1991. pokrenuta je Prva mirovna inicijativa majki koju je u samo dva dana potpisalo 64 000 ljudi. Apel je napisala Josipa Milas Matutinović, a potpisi su se na poziv radija 101 prikupljali na središnjem zagrebačkom trgu 17. i 18 siječnja. Bila je to prva i najranija javna mirovna inicijativa u Hrvatskoj koja je, iako nije izravno zaustavila rat, imala značajan medijski odjek i pokazala je želju naroda za mirom. Usporedno s tom inicijativom, najprije spontano, a onda i organizirano i strukturirano, osnovan je Pokret majki za mir Bedem ljubavi, hrvatski mirotvorni pokret kojeg su osnovale majke u nastojanju da spase, odnosno vrate kući svoje sinove koji su u to vrijeme služili Jugoslavensku narodnu armiju (JNA). Osnivanje pokreta dogovoren je na velikom skupu roditelja u Zagrebu 25. kolovoza 1991. kojeg je organizirala Ružica Ćavar kojoj su dva sina tada bila u JNA.

Počevši od 29. kolovoza 1991., "Bedem ljubavi" organizirao je značajne građanske prosvjede izravno ispred vojarni JNA. Ti su prosvjedi bili masovni, privlačeći desetke tisuća sudionika tijekom nekoliko dana, što je pokazalo široko rasprostranjeno javno nezadovoljstvo i spremnost da se suoče s vojnim vlastima. Održani su brojni skupovi s kojih su poslani apeli za mir, izričito se protiveći mržnji i ubijanju. Značajan događaj bio je snažan govor hrvatskog pjesnika i humanista Vlade Gotovca 29. kolovoza 1991., održan ispred komande 5. vojne oblasti JNA u Zagrebu.

Tijekom Domovinskog rata, izložbe antiratne tematike održavale su se u nekoliko hrvatskih gradova, prvenstveno u onima koji nisu bili izravno pod okupacijom ili su imali relativno stabilnu situaciju. Mnoge inicijative su bile spontane, organizirane s minimalnim resursima i u teškim uvjetima te su često bile rezultat akcije pojedinaca u svojoj zajednici. Zagreb je bio glavno središte antiratnog umjetničkog djelovanja. Ondje su se održavale brojne izložbe, uključujući:

• "Za obranu i obnovu Hrvatske" (Umjetnički paviljon, studeni 1991.): ova izložba je okupljala radove, plakate i dokumente koji su odražavali borbu za neovisnost i apel za obnovu.
• "Hrvatski umjetnici za mir" (Studentski centar): ova izložba je okupila umjetnike koji su se svojim radovima zalagali za mirno rješavanje sukoba.
• "Umjetnik u pejzažu rata" (Muzej suvremene umjetnosti): ova izložba je bila dio šireg umjetničkog odgovora na ratna događanja.
• Izložbe posvećene razaranjima gradova: održavale su se i izložbe koje su dokumentirale razaranja Vukovara, Dubrovnika, Karlovca, Pakraca, Novske, Lipika, Nove Gradiške, Siska, Gospića, te drugih gradova i spomenika. Ove izložbe često su putovale i u inozemstvo kako bi upoznale međunarodnu javnost s razmjerima agresije.
• Oči istine: ciklus izložaba koji je trajao šest mjeseci, od 15. rujna 1991. do 15. ožujka 1992., tijekom kojega ih je održano 48; svake nedjelje u 13 sati slale su se antiratne poruke i apeli umjetnika za mir sa zagrebačkog Jezuitskog trga

Novinari i fotografi koji prate sukobe, bez obzira jesu li na terenu ili izvještavaju izvan zone sukoba, zadržavaju svoj status civila. To znači da ne smiju biti meta napada, i moraju biti tretirani humano. Nedvojbeno je da su fotografski zapisi i video snimke najuvjerljiviji prikazi ratnih zbivanja, danas izrazito važni povijesni izvori. Fotografi i snimatelji su imali dovoljno hrabrosti da osiguraju neposredna svjedočanstva o žrtvama, prognanicima, napadima, rušenju spomenika, razaranju Dubrovnika, raketiranju Zagreba. Percepcija svjetske javnosti prema ratu u Hrvatskoj promijenila se nakon što su u javnost izišle snimke i fotografije razrušenoga Vukovara i stradalih civila te bombardiranja Dubrovnika, pogotovo snimljenih i prezentiranih iz perspektive stranih medija. Hrvatski su glazbenici pozornost posvetili pjesmama domoljubne tematike. Na radiju su se početkom rata svakodnevno mogle čuti stare hrvatske domoljubne pjesme kao što su „Vila Velebita“, „Marjane, Marjane“, „Oj, hrvatska mati“ i slične. Ubrzo su se počele stvarati nove pjesme koje su pozivale na prestanak rata, veličale mir i ljubav te podizale moral hrvatskim braniteljima, ali i cjelokupnom stanovništvu. Pjesme su bile raznih glazbenih stilova, a komponirali su ih brojni glazbenici. Pjesma „Moja domovina“ koju je otpjevao Hrvatski band aid (oko 150 glazbenika svih generacija), prvi put je emitirana 15. rujna 1991., a i danas je vrlo popularna, posebno na sportskim događanjima.

Tijekom Domovinskog rata, unatoč tome što je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija potpisala Konvenciju o pravima djeteta neposredno prije početka sukoba, njezine se odredbe nisu poštovale. Sustavni vojni napadi na civilne objekte, uključujući stambene zgrade, rezultirali su značajnim brojem smrtnih i teških stradavanja djece.

Djeca su bila lišena sigurnosti doma, obitelji i normalnog djetinjstva, što je ostavilo neizbrisive tragove. Procjenjuje se da je oko milijun djece u Hrvatskoj bilo izloženo ratu, a oko 600 000 njih bilo je izravno pogođeno. Stradanje djece odvijalo se na različite, često brutalne načine, a geografska rasprostranjenost ukazuje na neselektivnu prirodu napada na civilno stanovništvo.

Ranjeno je više od tisuću, a broj nestale djece teško je utvrditi. Analiza vremenskog okvira stradanja pokazuje da je najviše djece poginulo u prvih šest mjeseci agresije na Hrvatsku. Točna se brojka još uvijek utvrđuje, a procjenjuje se da je ukupno stradalo oko 400 djece.

Glavni uzrok stradanja djece bilo je granatiranje i minobacački napadi, često usmjereni na civilna područja. Osim toga, zabilježena su i direktna djelovanja i ubojstva. Korištenje teškog naoružanja i kasetnih bombi dodatno potvrđuje namjeru nanošenja maksimalne štete civilima, što je u suprotnosti s međunarodnim humanitarnim pravom i Ženevskim konvencijama.

Iako su djeca stradavala diljem Hrvatske, neka su područja bila posebno pogođena:

Stradanja djece nisu bila ograničena samo na fizičke ozljede i smrt. Rat je donio i druge duboke traume:

● djeca zatočena u logorima: više od 200 djece bilo je zatočeno u srpskim koncentracijskim logorima.

● djeca bez roditelja: više od 4000 djece ostalo bez jednog roditelja, a bez oba roditelja ostalo je oko 50 djece

● evakuirana djeca: izvan Hrvatske evakuirano je oko 6000 djece

Nastava je često bila prekinuta – tijekom općih i zračnih opasnosti, učenici bi zajedno sa svojim učiteljima bježali u podrume škola, ili u najbliže podrume u susjedstvu. Nastava se u ponekim slučajevima odvijala i putem radija ili je nije bilo uopće.

Civilne službe i humanitarne organizacije su odigrale važnu ulogu za vrijeme ratnih sukoba. Republika Hrvatska je nakon stjecanja neovisnosti privremeno zadržala sustav civilne zaštite, tadašnjeg naziva Štab civilne zaštite. Djelovanje Civilne zaštite tijekom Domovinskog rata odvijalo se u iznimno teškim uvjetima, pod stalnom prijetnjom napada i s ograničenim resursima. Djelovala je na državnoj, regionalnoj i lokalnoj razini te je usko surađivala s kriznim stožerima, policijom, komunalnim poduzećima, zdravstvenim ustanovama i drugim službama kako bi se osigurala koordinacija i učinkovitost u djelovanju. Civilna zaštita obuhvaćala je širok spektar sudionika: vatrogasci, Hrvatski Crveni križ, Gorsku službu spašavanja te druge javne službe i organizacije. U rad civilne zaštite su se dobrovoljno priključili i mnogi građani.

Njezina uloga često je ostajala u sjeni vojnih operacija, ali bez učinkovitog sustava civilne zaštite, posljedice rata po civilno stanovništvo bile bi daleko katastrofalnije. Iskustva iz Domovinskog rata značajno su utjecala na kasniji razvoj sustava civilne zaštite u Republici Hrvatskoj.

Pročitaj novinski članak i izdvoji one svakodnevne aktivnosti koje stanovništvo nije više moglo obavljati kao u mirnim uvjetima.

Medicinsko osoblje dalo je značajan doprinos tijekom Domovinskog rata. Mnogi liječnici, medicinske sestre i tehničari radili su profesionalno i požrtvovno u nemogućim uvjetima, pod granatiranjem, u podrumima i hodnicima, danonoćno skrbeći za ranjene i bolesne. Razvoj vojnog saniteta Republike Hrvatske započeo je osnivanjem ranih ratnih bolnica. Medicinska pomoć pružana je svim ranjenim i bolesnim osobama, bez obzira na njihovu nacionalnu ili vjersku pripadnost, uključujući vojnike i civile. Časopis Croatian Medical Journal odigrao je važnu ulogu u dokumentiranju medicinskih i društvenih utjecaja rata, unapređujući znanje o psihološkoj traumi i organizaciji zdravstvene skrbi.

Medicinski djelatnici na prvim crtama bojišnice riskirali su svoje živote. Izvlačili su ranjenike s prve crte, pružali prvu opću medicinsku pomoć i brzi transport u ratne bolnice. U ratnim bolnicama, ranjenicima je pružena preventivna zdravstvena zaštita. Specijalisti drugih grana također su obavljali preglede i pružali usluge iz svojih domena. Unatoč visokom potencijalu za izbijanje bolesti koje se prenose crijevnim putem, tijekom rata nisu zabilježene epidemije, već samo ograničene pojave hepatitisa, tifusa i dizenterije. Krajem svibnja 1991. godine osnovan je Glavni sanitetski stožer koji je preuzeo cjelokupnu organizaciju saniteta. Njihov je cilj bio osigurati zdravstvenu zaštitu svim pripadnicima oružanih snaga i civilima. Liječnici bez granica (MSF - Médecins Sans Frontières) je međunarodna, humanitarna i nevladina organizacija koja pruža medicinsku pomoć žrtvama oružanih sukoba, epidemija i katastrofa. Humanitarni konvoj MSF-a koji je evakuirao ranjenike iz vukovarske bolnice napadnut je 1991. godine, pri čemu su ranjena tri njihova djelatnika.