Odjeća i moda kao duh vremena

Francuski dizajner Pierre Cardin u predgovoru knjige Povijest odijevanja iznosi svoje shvaćanje mode:

Grčka civilizacija smatra se pretečom zapadne civilizacije, odnosno temeljem na kojemu je ona nastala. Grčku je naslijedila rimska civilizacija, a zajedno čine povijesno razdoblje koje nazivamo antikom (8. st. pr. Kr. – 5. st.).
Važan aspekt antičke kulture jest i odjeća i način odijevanja. Odjeću i način odijevanja starih Grka i Rimljana uvelike je odredio geografski položaj, odnosno klimatska obilježja toga područja. Naime, radi se o području s vrućim ljetima i blagim zimama, stoga je njihova odjeća bila jednostavna, lagana i prozračna. Grci i Rimljani odijevali su se slično uglavnom noseći bijele haljine i ogrtače jer bijela simbolizira čistoću i tijelu daje dojam otvorenosti. I muška i ženska odjeća bile su slične, a razlikovale su se po šivanju i duljini te načinu nošenja.
Osnovni odjevni predmet u antičkome svijetu koji su nosili svi društveni slojevi bila je donja haljina slična košulji bez kratkih rukava ili s njima, kod muškaraca duga do koljena, a kod žena do gležnjeva, koju su stari Grci nazivali hiton, a Rimljani tunika. Na tuniku se u Grčkoj oblačio ogrtač poznat kao himation, a u Rimu gornja haljina poznata kao toga koja se prebacivala preko lijevoga ramena tako da je desna ruka bila slobodna. Tunika se oblačila kao kućna i radna odjeća, a toga se isključivo nosila u javnosti na svečanim prigodama. Općenito, antička je odjeća bila široka, lepršava i opuštena te predstavlja vrhunac nabora, odnosno nabranosti u povijesti odijevanja.
Najčešća obuća u antičkome svijetu bile su različite vrste sandala izrađenih od kože koje su zbog svoje praktičnosti nosili gotovo svi.

Renesansna odjeća održava duh toga vremena, odnosno promjene u načinu razmišljanja koje se očituju u izraženoj slobodoumnosti, a onda i odijevanju. Za razliku od srednjovjekovne, postaje prirodnija i slobodnija te šarenija i raskošnija. To se ponajprije očituje u ženskim haljinama koje se šire ispod struka te su otvorenije. Za razliku od jednostavnijih i skromnijih srednjovjekovnih haljina, rađene su od kvalitetnijih i skupocjenijih tkanina te su bogatije ukrasima i detaljima, zlatnim i srebrnim vezovima te biserima. U ovome se razdoblju, sredinom 16. stoljeća, pojavljuje novi tip haljine koja ima više podsuknji u obliku košarice koja širi i naglašava bokove te na taj način jasno mijenja žensku figuru. Ta stožasta (pod)suknja poznata pod nazivom vertugade, koja će vrhunac svojega razvoja i popularnosti doživjeti sredinom 18. stoljeća s poznatom krinolinom, obilježit će modu europskih dvorova sljedeća tri stoljeća. U 16. stoljeću pojavljuje se još jedan odjevni predmet koji će obilježiti nadolazeća razdoblja, a to je vrsta steznika, preteča korzeta. U početku je to bio basquine, bluza bez rukava ljevkastoga oblika koja je snažno stezala tijelo u struku naglašavajući ga i sužavajući u obliku slova V, a istovremeno naglašavajući i grudi. Na taj se način mijenjao prirodni oblik ženskoga tijela prema tadašnjim standardima ljepote.

Muškarci na široke vrećaste hlače koje su nabrane, skupljene u čarape iznad koljena nose kratki haljetak sa širokim izrezom da bi se vidjela košulja. S vremenom, u prvoj polovini 17. stoljeća, hlače postaju duže i uže, odnosno postaju hlačama u pravome smislu te riječi, a kratki haljetak postaje sve lakši i postupno ga zamjenjuje pravi strukirani kaputić koji se sprijeda kopča. Preko prsluka se oblači kratak ogrtač bez rukava ili široki kaput od različitih vrsta tkanina. Uređuju se brada, šiljasta, i brkovi, zakrenuti prema gore, a kosa je dugačka i nakovrčana. Na glavi se pak nosi mala kapa ili šešir ukrašen perjem. U drugoj polovini 16. stoljeća odjeća se pod utjecajem protureformacije mijenja, a način odijevanja opet postaje stroži i konzervativniji što se prije svega očituje u ponovnoj dominaciji crne i tamnih boja. U ovome se razdoblju pojavljuju i karakteristični gusto nabrani uštirkani ovratnici koje nose i muškarci i žene, a tijelu daju dodatan dojam ukočenosti. Budući da je za taj stil odijevanja bio presudan utjecaj španjolskoga dvora, naziva se i španjolskom modom.

Od kraja 16. stoljeća, pa sljedeća dva stoljeća, sve do kraja 18. stoljeća u Europi dominira francuska moda koja se ogleda u raskošnome dvorskom stilu odijevanja plemstva. Francuska je moda mnogo slobodnija, oslobođena ozbiljnosti i strogosti španjolske mode koja joj je prethodila. Razdoblje je to obilježeno umjetničkim stilom barokom čija su glavna obilježja raskoš i kićenost.
Barok je uvelike utjecao i na odjeću te način odijevanja. Svakodnevna kraljevska i plemićka odjeća u najvećoj je mogućoj mjeri ekstravagantna, previše svečana, pomalo i kičasta s mnogo različitih detalja kao što su dugmad, čipke i vezovi. U modu se opet vraćaju žive boje, stoga je odjeća šarena, a izrađena je od skupocjenih tkanina, baršuna i svile. Vrijeme je to kad je muška odjeća po ekstravaganciji nadmašila žensku. Raskošan život na europskim kraljevskim dvorovima dosegao je svoj vrhunac na francuskome dvoru u vrijeme vladavine kralja Luja XIV. (1661. – 1715.). Kraljeva rezidencija, dvorac Versailles kod Pariza, postaje središtem europske mode, a Kralj Sunce, kako se prozvao Luj XIV., modnim uzorom svojega vremena.

Preteču kravate, široki rubac oko vrata, prvi su nosili hrvatski vojnici koji su se borili u francuskoj vojsci u vrijeme vjerskoga Tridesetogodišnjeg rata u prvoj polovini 17. stoljeća. Brzo je taj odjevni detalj prihvatilo i plemstvo te u 18. stoljeću postaje neizostavnim modnim detaljem na francuskim dvorovima. Kravata je dobila ime po francuskoj riječi cravate koja je nastala od izraza a la croate, što bi u prijevodu značilo na hrvatski način.

Nakon Francuske revolucije, krajem 18. i početkom 19. stoljeća, Europa pod utjecajem umjetničkoga stila poznatoga pod nazivom klasicizam, ponovno oživljava antičke uzore i oslobađa ljudsko tijelo vraćajući mu njegovu prirodnost. Odjeća je ponovno jednostavnija i otvorenija, lakša i lepršavija, a taj stil dokazuje da je moda sklona vraćanju.

Krajem 18. stoljeća francusku je modu zamijenila engleska postavivši standarde u odijevanju koji su bili preteča građanskoga stila odijevanja 19. stoljeća. Devetnaesto stoljeće razdoblje je gospodarskih i društvenih promjena u Europi koje se događaju kao posljedica industrijske i Francuske revolucije. Nakon Francuske revolucije, krajem 18. i početkom 19. stoljeća, u Europi plemstvo polako gubi moć i utjecaj, a sve više jača drugi društveni sloj, građanstvo, kojemu su pripadali bogati i ugledni trgovci i obrtnici te industrijalci. Građanstvo je bilo jako i utjecajno u Velikoj Britaniji 19. stoljeća, vodećoj kolonijalnoj i industrijskoj sili u svijetu. To je stoljeće obilježeno vladavinom kraljice Viktorije I. (1837. – 1901.), a poznato je i kao viktorijansko doba. U to se vrijeme šire i rastu gradovi te se razvija građanska kultura, a s njom i prepoznatljiv stil odijevanja koji će s vremenom postati dominantnim modnim stilom u Europi. Taj je stil, koji kod muškaraca karakteriziraju uravnoteženost, ozbiljnost i elegancija, najavio dolazak suvremene mode. Tako već krajem 18. stoljeća u Europi postaje popularno odijelo na engleski način, preteča modernoga muškog odijela, koje se sastojalo od redengota ili tzv. jahaćeg kaputa, dugoga crnog kaputa s reverima i na kopčanje koji se zateže u struku, ili fraka, dugačkoga tamnog strukiranog kaputa koji je poslije naprijed izrezan i skraćen, čime postaje prepoznatljiv po dvama dugim repovima sa stražnje strane, te kratkih kožnatih hlača do koljena i visokih čizama.

Krinolina je duga i široka zvonolika ženska haljina, tj. suknja od svile koja je svoj vrhunac te najveću raskoš i popularnost doživjela sredinom 19. stoljeća. U to je vrijeme postala najpopularnijim odjevnim predmetom ne samo u Europi već i u svijetu, a nosile su je žene svih društvenih slojeva. 

Tvrdnja da odjeća i moda održavaju duh vremena najbolje se očituje u velikim promjenama u načinu odijevanja žena početkom 20. stoljeća nakon Prvoga svjetskog rata. Vrijeme je to emancipacije žena koja je počela još krajem 19. stoljeća pokretom za ženska prava. Prvi svjetski rat ubrzao je tu emancipaciju jer se ženama nisu mogle uskratiti zasluge u ratu i pobjedu u njemu, odnosno više se nije mogao poreći njihov doprinos društvu. Naime, žene su zamijenile mobilizirane muškarce koji su odlazili na bojišta na njihovim upražnjenim radnim mjestima. Obavljale su bez iznimke sve poslove u tvornicama i na gradilištima koji su dotad smatrani isključivo muškima, a i mobilizirane su te su sudjelovale u borbama na bojištima. Pritom su oblačile odjeću koja je prikladna za obavljanje teških poslova: radne hlače i bluze te kombinezone, dakle odjeću koju se dotad nije moglo vidjeti i zamisliti na ženi. Na temelju tih zasluga u ratu žene su tražile svoja prava u miru, odnosno ravnopravno uključivanje u društvo i nakon rata, pravo glasa i jednakost s muškarcima te slobode i prava koja im pripadaju kao što su pravo na rad i slobodno vrijeme.

Prvi je svjetski rat uvelike utjecao na promjene u načinu odijevanja žena. Žene se odijevaju slobodnije odbacujući odjevne predmete kao što su steznik, korzet koji je dotad bio simbol ženske sputanosti i ograničenja u odijevanju. Ukratko, žene, po riječima urednice američkoga modnog časopisa Vogue Diane Vreeland, počinju pokazivati odvažnost i u odjeći. Uzore u odijevanju toga razdoblja postavila je Coco Chanel koja je među ženama popularizirala tzv. dječačku modu. Ona svojim stilom odijevanja predstavlja prototip moderne žene koja počinje raditi i zabavljati se, aktivno, samostalno i ravnopravno sudjelovati u društvenome životu.

Promjene u načinu odijevanja žena 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća opisuje Francois-Marie Grau u svojoj knjizi Povijest odijevanja:

Glavno obilježje suvremene mode koja je nastupila nakon Drugoga svjetskog rata jest odjeća spremna za odijevanje. Naime, 50-ih je godina 20. stoljeća odjeća kvalitetnih marki po pristupačnim cijenama ponuđena svima. Budući da je kupovna moć porasla, ljudi su si tu odjeću mogli priuštiti. Dakle, moda se demokratizira, postaje dostupna svima. To se mnogim velikim modnim dizajnerima nije svidjelo, stoga se visoka moda odvaja od masovne industrijske proizvodnje odjeće.

Minisuknja je odjevni predmet koji odražava duh vremena 60-ih godina 20. stoljeća kad se žene, s obzirom na velike društvene i kulturne promjene koje su obilježile to razdoblje, počinju odijevati slobodnije i opuštenije. Popularna minica izazvala je revoluciju u povijesti odijevanja te postala simbolom novoga doba i ženske slobode.