Zeleni kadar

Iz izvješća koje je Hrvatsko-slavonsko oružničko zapovjedništvo uputilo Zemaljskoj vladi saznajemo da je 1917. godine uhapšeno oko 20 000 vojnih bjegunaca:

...U pogledu u zadnje vrijeme vrlo učestalih bjegstva vojničkih osoba primjećujem konačno, da je opaženo, da pučanstvo pobjegle vojnike općenito podpomaže koli hranom i davanjem konačišta, toli pravodobnim aviziranjem o u potragi nailazećoj i pojavivšoj se oružničkoj obhodnji…

Jedan od načina izbjegavanja povratka na ratište bio je putem liječničkih ispričnica, drugi način bio je nepovrat s dopusta, a bilo je i slučajeva samoranjavanja. Dezertiralo se sa same fronte ili iz njezine pozadine. Mnogi su dezerteri sa sobom ponijeli puške te su pljačkali civilno stanovništvo, napadali državne službenike i tako iskazivali svoj bunt protiv vlasti i Monarhije.

Procjeni težinu opasnosti od zelenoga kadra na temelju pisanja povjesničara Josipa Horvata: 

U ljetu 1918. “zeleni kadar” predstavlja već impozantnu vojsku koja raspolaže mašinskim puškama, pa čak i topovima; kada car Karlo Posljednji u svibnju polazio na službeni put u Sofiju i Carigrad, državna će vlast morati posebno osigurati željezničku prugu kroz Srijem, bojeći se napada “zelenokaderaša” na carski vlak. Svim se sredstvima vodi rat protiv rata, snaga vlasti svakim je danom sve nemoćnija.

U nemirima i neredima zadnjih mjeseci 1918. g. bilo je pojedinaca koji su željeli izvršiti socijalnu revoluciju. Oni su smatrali da su seljaci tijekom rata pokradeni (oduzimala im se hrana i stoka za vojsku, rušile cijene njihovih proizvoda itd.) te da su zahtijevali agrarnu reformu. Velik broj seljaka i pripadnika zelenoga kadra tad je pošao u pljačku bez ikakvih motiva, a s druge strane, bilo je i onih kojima je pljačka bila jedini motiv. Kad se sve te činjenice uzmu u obzir, možemo doći do zaključka da je zeleni kadar bio odgovor hrvatskoga društva na stanje u državi, ali i u Europi.

Vojne vlasti su u studenome 1918. g. procjenjivale da je neposlušnika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji oko 45 000. Narodno vijeće Države SHS stanje je pokušalo smiriti raznim odredbama i osnivanjem Narodne straže. Situacija se smirila i poboljšala dolaskom Antantine i srpske vojske te uspostavom Kraljevine SHS. Nesigurnost koju su Državi SHS uzrokovali pripadnici zelenoga kadra uveliko su pogodovali njezinomu slomu i bržemu ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom.

Država SHS bezuspješno je preko svojih glasila apelirala na smirivanje stanja u zemlji i na zaustavljanje pljačkaša. Tako je u Vjesniku virovitičke županije, br. 21, 1. studenoga 1918. g. objavljeno: Ne znaju ti bjegunci, pokvarena srca i duše, da time uništavaju dobro cijelog svog naroda, dobro i sreću domovine svoje! Ne znaju ti jadnici, da je vlast dana od Boga i da se zakonitim domaćim vlastima svi pokoravati moramo!