Krah burze

Uzroke Velike gospodarske krize (ili Velike depresije) koja je trajala od 1929. do 1933. g. treba tražiti u gospodarskoj politici SAD-a između dvaju ratova. Vodeći se idejom slobodne proizvodnje i trgovine, Amerikanci su brzo ušli u razdoblje blagostanja. Zaposlenost je rasla, povećane su plaće, a time i kupovna moć građana, banke su davale povoljne kredite. Višak novca počeli su ulagati u dionice, tj. kupnju udjela u vlasništvu poduzeća.

Trgovanje dionicama na burzama donosilo je laku zaradu. Budući da je velik broj američkih građana želio kupovati dionice, njihova je potražnja porasla, a s potražnjom je porasla i cijena dionica. Na taj su način poduzeća, koja su svoje dionice stavila na prodaju, dobivala novac koji se mogao ulagati u daljnju proizvodnju, a kupac dionica mogao je zaraditi ako je poduzeće uspješno poslovalo. Česta pojava bila je burzovna špekulacija – kupovanje što jeftinijih dionica i što skuplja prodaja istih.

Primjenom pokretne trake u gotovo svim industrijskim granama naglo se povećala proizvodnja. Hiperprodukcija dovodi do velike količine robe na tržištu. Tržište SAD-a je krajem dvadesetih godina postalo prezasićeno, sva roba nije se uspjela prodati, a to je dovelo do gomilanja proizvoda u skladištima. Takve trendove pratila je i poljoprivredna proizvodnja. S obzirom na to da su gospodarske grane međusobno bile povezane, kriza se širila vrlo brzo. Zatvarana su poduzeća, trgovine, propadale su banke. Naglo su rasle nezaposlenost i inflacija.

Toga je crnog četvrtka 24. listopada 1929. g. trgovano s rekordnih 12,9 milijuna dionica. Institucije i financijeri uskočili su s ponudama iznad tržišne cijene kako bi zaustavili paniku. Gubitci su toga dana bili skromni, a cijene dionica oporavljale su se tijekom sljedeća dva dana. Bio je to kratak period optimizma. Tržište je kratkotrajno zaštićeno zbog pokušaja bankara da zaštite svoje bogate klijente.

Novi pad tržišta dogodio se 28. listopada (crni ponedjeljak) kad je tržište palo za novih 12 %. Sljedećega dana, 29. listopada (crni utorak), trgovano je s oko 16 milijuna dionica nakon što je novi val panike zahvatio Wall Street. Milijuni dionica postali su bezvrijedni, a oni investitori koji su kupili dionice posuđenim novcem potpuno su izbrisani. Toga dana vlasnici dionica izgubili su bogatstvo u vrijednosti više od 14 milijardi dolara.

Banke, suočene s dugom, i nastojeći zaštititi vlastitu imovinu, tražile su plaćanje zajmova koje su pružale pojedinačnim investitorima. Oni pojedinci koji si nisu mogli priuštiti plaćanje odmah su prodali svoje dionice, a njihova životna ušteđevina izbrisana je za nekoliko minuta, ali njihov je dug prema banci i dalje ostao.

Povjerenja u američki financijski sustav nakon pada tržišta praktički nije bilo, a to je jako utjecalo na banke. Mnogi su Amerikanci počeli podizati novac iz banaka i radije ga gomilati ili kupovati zlato. Bankovni računi masovno su se povlačili, a banke nisu imale na raspolaganju gotovinu potrebnu za pokriće svih podizanja.