Suđenja za ratne zločine

Uvod

Kako bi se očuvalo sjećanje na žrtve i kaznilo počinitelje potrebno je jasno definirati događaje. Definicije si već mogao/mogla pročitati u udžbeniku, a ovdje ćemo ih samo ponoviti.

Potpisivanjem kapitulacije njemački su se vojnici nadali pravednim postupcima prema ratnim zarobljenicima u skladu s odredbama Ženevskih konferencija. Savezničke vlade uglavnom su poštivale njihova prava, premda je bilo mnogo slučajeva odmazde. Za političke i vojne vođe sila Osovine organizirana su suđenja zbog počinjenih zločina.

Suđenja zločincima

Nürnberg i Tokio

Glavna suđenja provedena su u njemačkome gradu Nürnbergu i japanskome glavnom gradu Tokiju. Suđenja su provedena i u brojnim drugim gradovima i državama koji su bili poprišta ratnih sukoba i razaranja.

Međunarodni vojni sud u Nürnbergu proveo je 13 sudskih procesa na kojima se sudilo zbog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv mira. Uz smrtne kazne izrečene su kazne zatvora, a dio optuženika izvršio je samoubojstvo prije izvršenja kazne. Suđenja su ipak obuhvatila manji postotak dužnosnika i vojnika sila Osovine jer su Saveznici uvidjeli da su im potrebni za funkcioniranje poraženih država.

Nürnberški proces

Adolf Hitler, Heinrich Himmler i Joseph Goebbels potkraj rata počinili su samoubojstvo i na taj su način izbjegli suđenje i pravdu. U pokušaju obrane, gotovo svi optuženici tvrdili su da je za ratne zločine odgovorna država, a da su oni izvršavali naredbe. Sud je odbio takvu tvrdnju. Zločine po međunarodnome pravu mogu počiniti isključivo pojedinci. Dio je optuženika tijekom sudskih procesa počinio samoubojstvo.

U Nürnbergu je provedeno sveukupno 13 sudskih procesa od 1945. do 1949. g. Na optuženičkoj klupi našli su se pojedinci, ali i organizacije i njihovi simboli. Kako bi se spriječila ponovna pojava nacističkih pokreta donesene su presude i za nacističke organizacije poput Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije, Gestapa (Tajne državne policije), SS-a (Zaštitnih odreda), SD-a (Sigurnosne službe) i dr.

Odlikovani britanski časnik Airey Neave napisao je nekoliko knjiga o nürnberškim suđenjima. Kao dobar govornik njemačkoga jezika na sudu je bio zadužen za čitanje optužnica osumnjičenicima. Pročitaj dio njegovih zapisa o osudama procesa protiv glavnih zločinaca.

Jedanaestero ih je osuđeno na smrt vješanjem, među njima Göring (maršal Reicha, zapovjednik zrakoplovstva), Ribbentrop (ministar vanjskih poslova), Keitel (načelnik Vrhovne komande, koji je potpisao kapitulaciju Njemačke u Berlinu), te Jodl (šef operativnog odjela Vrhovne komande, koji je potpisao kapitulaciju Njemačke u Reimsu). Trojica su oslobođena, trojica su osuđena na doživotni zatvor, a ostali na vremenske kazne. Među njima su bili A. Speer, ministar za naoružanje i municiju i Hitlerov glavni arhitekt, koji je osuđen na dvadeset godina zatvora, te admiral njemačke mornarice i Hitlerov nasljednik Nonitz na deset godina zatvora…

Pošto su molbe osuđenih odbijene, kucnuo je čas njihova pogubljenja. U tu svrhu bila su podignuta vješala u zatvorskoj gimnastičkoj dvorani predviđena za upotrebu oko ponoći od 15. Na 16. listopada. Američki se krvnik već pripremao, ali ga je Göring ipak za dva sata preduhitrio otrovavši se u svojoj ćeliji. Pogubljenje je počelo oko ponoći i oko 2.45 sati sve je bilo završeno… Nakon toga, preživjeli su morali očistiti gimnastičku dvoranu gdje su upravo bili obješeni njihovi “stranački drugovi”...

U četiri sata po kiši šibanoj vjetrom mrtva tijela su natovarena u dva kamiona i pod stražom izvezena iz zatvora. Mnoštvo novinara pokušalo je slijediti kamione, ali ih je jedno od pratećih vozila zaustavilo zaprijetivši da će otvoriti vatru. Kamioni su krenuli prema koncentracionom logoru Dachau nedaleko od Münchena gdje su krematoriji ponovno zapaljeni. Tijela su bila spaljena, a pepeo potajno bačen u rijeku. Nema svetišta koje bi čuvalo uspomenu na te zlotvore.

Izradi bilješke s prikazom tko su osuđenici i za kakve su kazne osuđeni.

Zašto tijela osuđenika nisu pokopana? Nemaju li svi ljudi pravo na dostojanstveni ukop?

Aktualno ukratko

Tokijski proces

U Tokiju se od 1946. do 1948. g. sudilo japanskim optuženicima za ratne zločine na području Dalekoga istoka. Optuženi su za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti i mira.

Državama koje su okupirane u ratu, Japan je ponudio plaćanje ratne odštete. Međunarodni vojni sud u Tokiju donio je odluku prema kojoj je optuženicima moralo biti suđeno u državama gdje su izvršili zločine. Do kraja 1949. g. provedena su još tisuća suđenja za manje zločine. Japanski militarizam nije imao vrlo detaljno razrađenu rasnu ideologiju i zakone poput nacističkih, ali su Japanci bili uvjereni da su superiorni drugim Azijatima. Stoga su u ophođenju s drugima bili iznimno brutalni.

Slažeš li se s tvrdnjom da zločine međunarodnoga prava mogu isključivo napraviti ljudi? Objasni svoje stajalište. Kako objašnjavaš simboliku suđenja u Nürnbergu, gradu odakle su potekli Nürnberški zakoni?

Odnos prema prošlosti

Nakon završetka rata pojavila se potreba provedbe denacifikacije, odnosno čišćenja i oslobađanja njemačkog društva, kulture, medija, gospodarstva, sudstva i politike od nacističke ideologije. Program denacifikacije potvrđen je i sporazumom u Potsdamu.

Metode denacifikacije i intezitet primjene denacifikacije razlikovale su se između okupacijskih zona. Cilj denacifikacije bio je podići Njemačku kao demokratsku i demilitariziranu državu, no to je bio ogroman pothvat, prožet mnogim poteškoćama.

Postoje li u Hrvatskoj ulice koje nose imena po istaknutim ustašama? Što misliš o tome?

Prva poteškoća bila je ogroman broj Nijemaca koji su bili članovi nacističke partije ili su podržavali nacističke ideje. Dugogodišnji totalitarni režim uspio je mnoge uvjeriti u ispravnost nacističke politike i takve je ideje bilo teško ispraviti.

Treba li u Hrvatskoj zabraniti ustaške simbole poput ušatog slova U i poklika Za dom spremni? Argumentiraj.

Do kraja 1949. g. u tri zapadne okupacijske zone postupak denacifikacije prošlo je oko 2,5 milijuna Nijemaca, a više od polovice ih je bilo označeno sljedbenicima. Početkom Hladnog rata sve više sljedbenika ponovno se uključilo u državne strukture i nastavilo je svoju raniju karijeru. Unutar sovjetske okupacijske zone više od 150 000 ljudi poslano je u logore, a nakon nekoliko godina i rehabilitiranja nije im dopuštano vraćati se svojim ranijim karijerama.

Zašto su Sovjeti provodili čvršću denacifikaciju od zapadnih Saveznika? Kakav je bio odnos nacista prema civilima tijekom pohoda prema istoku?

Članovi Nacionalsocijalističke stranke, Specijalnih postrojbi SS-a i Gestapa tek su djelomično kažnjeni, što zbog ponovne potrebe njemačkoj državi u Hladnome ratu, što zbog odluke da se kažnjavaju viši članovi i oni koji su izvršili zločine. Zbog toga u Zapadnoj Njemačkoj niti jedan sudac koji je prihvaćao nacističku ideologiju nije osuđen zbog zloupotrebe zakona.

Centar Simona Wiesenthala, preživjeloga austrijskoga Židova, nastavlja tražiti nacističke zločince. Wiesenthal je tijekom četiri godine prošao kroz 12 nacističkih logora. Nakon oslobođenja američkoj je vojsci predao listu s 91 imenom nacističkih zločinaca. Svoj je život posvetio lovu na naciste.

Za razliku od Njemačke, u Japanu nije proveden sličan proces pomirenja s vlastitom prošlošću. Nakon kapitulacije, japanski car je i dalje ostao na vlasti, a suđeno je samo najvišim vojnim zapovjednicima. Na obilježavanjima obljetnica kapitulacije Japana premijeri ističu duboko žaljenje, no u isto to vrijeme odaju počast svim poginulima u ratu pa i ratnim zločincima. Uvriježeno je mišljenje da se ne treba vraćati i osvrtati na prošlost jer se učinjeno ne može poništiti te da nema potrebe za ispričavanjem zbog pogrešaka iz prošlosti.

Japanska vlada je tek 2011. g., nakon brojnih prigovora i prosvjeda, u znak isprike ispred svojega veleposlanstva u Seulu podigla Spomenik mira. Bio je to dio dugoočekivane isprike zbog japanskoga seksualnog iskorištavanja i silovanja tijekom okupacije Koreje.