Rosa Parks

Rosa Louise McCauley rođena je 1913. g. u američkoj državi Alabama, na jugu SAD-a. Majka joj je bila učiteljica, a otac stolar. Kad je imala dvije godine njezini su se roditelji razveli. Kao mala djevojčica Rosa je običavala sjediti pod nogama djedu, koji je sa sačmaricom u krilu noću štitio obitelj od Ku Klux Klana. Rosini djed i baka bili su bivši robovi i veliki zagovornici rasne jednakosti.

Rosa se prisjeća mnogih crnih vojnika koji su se vraćali iz Prvoga svjetskog rata očekujući poštovanje i jednakost:

Bijelci nisu odobravali takvo ponašanje i stav Crnaca, pa su počeli vršiti nasilje nad Crncima kako bi ih podsjetili da oni nemaju nikakvih prava… čula sam mnogo priča o Crncima koji su pronađeni mrtvi, a da nitko nije znao kako se to desilo. Drugi bi ih samo odnijeli i pokopali.

Rosa je pohađala osnovnu školu u koju su afroamerički učenici morali pješačiti, dok je grad osiguravao autobusni prijevoz za bijelce. O tome je napisala:

Mogla sam gledati autobus kako prolazi svaki dan. Ali je to za mene bio način života; nismo imali drugog izbora nego prihvatiti to kao nešto uobičajeno. Autobus je bio jedna od prvih stvari kada sam spoznala da postoji svijet bijelaca i svijet Crnaca.

Obrazovanje je prekinula sa 16 godina da bi se brinula o svojoj umirućoj baki i, ubrzo nakon toga, svojoj vrlo bolesnoj majci. Kad je imala 19 godina, Rosa se udala za brijača Raymond Parksa, koji ju je ohrabrio da se vrati u srednju školu kako bi stekla diplomu. Zatim je započela posao krojačice u tvornici košulja u Montgomeryju i ubrzo se uključila u borbu za građanska prava. Život za Afroamerikance poput Rose bio je težak. U to je vrijeme jug SAD-a uglavnom djelovao prema zakonima Jima Crowa – skupu rasističkih zakona uvedenih krajem 19. st. prema kojima jednakost svih ljudi nije postojala.

U svojoj knjizi Jo Ann Robinson opisuje nejednako ponašanje prema crnome stanovništvu u autobusima:

Prvih deset redova (od ukupno 36 sjedećih mjesta) bilo je rezervirano za bijelce, bez obzira na to jesu li bili popunjeni ili ne. Čak i ako nije bilo bijelih putnika, ta su sjedala bila rezervirana, samo za slučaj da se jedno ili dvoje bijelih putnika vozilo tim autobusom. Često se znalo događati da bi crno stanovništvo moralo stajati nad tim praznim mjestima. S obzirom na to da je 70 posto korisnika javnog prijevoza činilo crno stanovništvo, posebice na određenim autobusima i u određenim područjima, činilo se besmislenim da dvije trećine autobusa bude rezervirano.

Ostali oblici diskriminacije koje su Crnci proživljavali dok su se vozili autobusima uključuju plaćanje karte na prvim vratima te izlazak iz autobusa i ponovno ulaženje u autobus na zadnja vrata, što je često dovodilo do ozljeđivanja ili zatvaranja vratiju prije nego što su ušli u autobus, iako su platili kartu. Autobus bi ponekad i otišao prije nego što bi stigli ući pa bi ostajali na cesti s plaćenim kartama u rukama.

Rosin čin potaknuo je predstavnike afroameričke zajednice na prosvjede i bojkot javnoga prijevoza. Od 5. prosinca 1955. g. (datum početka suđenja Rosi Parks) Afroamerikanci su odbijali putovati autobusima u gradu Montgomeryju dok se ne promijeni zakon.

Pročitaj povijesni izvor i odgovori na pitanja. Kad su čuli za uhićenje, Žensko političko vijeće (Women’s Political Council) i Nacionalno udruženje za unapređivanje obojenih ljudi (NAACP) umnožili su letke u kojima je pisalo: Još je jedna Afroamerikanka uhićena i strpana u zatvor, nakon što je odbila ustati se sa svojeg mjesta kako bi ustupila sjedalo bijeloj osobi. Ovo je već drugi takav događaj nakon slučaja Claudette Colvin u kojem je Afroamerikanka uhićena iz istog razloga. Ovo se mora zaustaviti. Afroamerikanci imaju prava jer ukoliko se ne vozimo busovima, ne možemo raditi. Tri četvrtine putnika su Crnci, a opet bivamo uhapšenima ili moramo stajati pored praznih mjesta. Ukoliko ne poduzmemo nešto protiv uhićenja, ona će se nastaviti. Slijedećeg puta to možete biti vi, vaša kćer ili majka. Slučaj ove žene sjeda na dnevni red u ponedjeljak. Mi, stoga, molimo sve Afroamerikance da ne putuju autobusima u ponedjeljak u znak protesta. Ne vozite se autobusima na posao, u grad, u školu, ili bilo gdje u ponedjeljak (…) molimo vas, ne vozite se autobusom u ponedjeljak.

Toga se ponedjeljka Rosa Parks pojavila na sudu. Suđenje je trajalo svega 30 minuta, a Parks je bila osuđena na plaćanje globe u iznosu od deset dolara te još četiri dolara za sudske troškove.

Iako je nakon događanja u autobusu postala simbolom borbe za građanska prava, u mjesecima nakon uhićenja trpjela je teške posljedice. Ona i suprug ostali su bez posla te su suočeni s kontinuiranim prijetnjama. Preselili su se u Detroit kako bi živjeli s Rosinim bratom.

Tamo je počela novi život radeći kao tajnica jednoga kongresnika te nastavila promicati građanska prava i pomagati onima koji pate od diskriminacije i nepravde. Nastavila je podržavati NAACP, a 1987. g. osnovala je Institut za samorazvoj Rosa i Raymond Parks kako bi pružila podršku mladima u Detroitu. Godine 1992. objavila je autobiografiju Moja priča koja opisuje njezin život na podijeljenome Jugu. Tri godine kasnije objavila je i memoare Tiha moć.

Primila je brojne nagrade za svoj rad na građanskim pravima uključujući i Predsjedničku medalju za slobodu 1996. g. te Zlatnu medalju Kongresa 1999. g. Rosa Parks preminula je 2005. g. u dobi od 92 godine u svojemu stanu u Detroitu. Njoj u spomen održano je nekoliko komemoracija, a na onoj u Washingtonu okupilo se 50 tisuća ljudi koji su u došli ispratiti na posljednji počinak.