Olgica Katić rano ustaje. Kad otac i mati odlaze na posao, ona već trči po sobi. Iz torbe vadi knjige kojima se jučer služila, a u nju stavlja one koje će joj danas trebati. Baka isprati roditelje pa se vrati unuci i uzdahne: – Olgice, Olgice, opet nisi pripremila sve što treba! Olgica nema vremena odgovoriti. Ispod kreveta joj vire samo pete. Traži desnu cipelu. Sad je sedam sati. Olgica se odjenula, ali neće doručkovati. – Zakasnit ću bako! – Zakasnit ćeš? Pa do škole ti treba svega deset minuta. A školska vrata otvaraju se tek petnaest minuta do osam. Olgica ništa ne čuje. Zgrabi torbu i već trči niz stube. – Imaš još vremena! – viče joj baka s balkona. Baka sprema kuhinju. Odnosi u sobu Olgičin pulover, vraća se u predsoblje i osluškuje. Opere suđe i ponovo osluškuje. Čeka. Uza stube tapkaju Olgičine nožice. – Bako, papuče! – viče kroz otvorena vrata kao da predbacuje. Baka se žuri u kuhinju. Olgica preplašeno cupka pred vratima. Istrgne baki iz ruku papuče i spusti se niz stubište. – Imaš vremena – viče za njom baka – još nije ni sedam i pol! Baka odlazi u sobu, otvara prozore, vjetri posteljinu. Onda u kuhinji pere žličice, a poslije s balkona istresa stolnjak. Pod balkon slijeću vrapci. Traže mrvice. I odjednom – Olgica bane među vrapce. Jato se razleti. – Bako, – viče sva crvena od trčanja – baci mi plastelin! Plastelin, uvijen u novinski papir, odleti u dvorište među mrvice. – Ne trči tako. – moli ju baka. – Još nije ni petnaest do osam! Olgica ponovno juri u školu. Baka čisti kuhinju. Uplašeno pogleda na sat. Hoće li se opet vratiti? Možda ipak neće?

Klara Jarunkova

Smatraš li da je tvrdnja točna, označi TOČNO. Smatraš li da je netočna, označi NETOČNO.

Jesne rečenice preoblikuj u niječne i obratno. Pazi na pravilan redoslijed riječi.

Imenicama iz priče odredi rod.