U prvom redu, sudbina je htjela da sam u Londonu zapao u prilično dobro društvo, što se ne događa uvijek takvim slabićima i zanesenjacima kakav sam ja tada bio. Jer vrag obično ne propušta da im vrlo rano postavi zamku. Ali sa mnom nije bilo tako. Najprije sam se upoznao sa kapetanom nekoga broda koji je došao s obala Gvineje i koji je, budući da mu se svidjelo razgovarati sa mnom, a uto sam vrijeme bio prilično zabavan, i čuvši da namjeravam vidjeti svijeta, rekao mi je da mogu, ako želim, poći s njime na put besplatno. Sjedit ću s njim kod stola i pravit ću mu društvo. A budem li mogao ponijeti što sa sobom, pružit će mi svemogućnosti da trgujem, a možda će mi u tom i pomoći. Objeručke sam prihvatio tu ponudu. Sklopivši čvrsto prijateljstvo s tim kapetanom koji je bio pošten i iskren čovjek, pošao sam s njim na put. Sa sobom sam ponio nešto robe, koju sam, zahvaljujući nesebičnoj čestitosti svoga prijatelja kapetana, znatno umnožio jer sam nosio oko četrdeset funti vrijednosti igračaka i raznih

sitnica, koje mi je kapetan savjetovao da kupim. Tih sam četrdeset funti skupio uz pomoć nekih svojih rođaka s kojima sam se dopisivao, i koji su, po mom mišljenju, nagovorili moga oca, ili barem majku, da taj iznos pridonese za moje prvo putovanje. To je bilo jedino putovanje od svih mojih pustolovnih pothvata, za koje mogu reći daje bilo uspješno, a to dugujem čestitosti i poštenju svoga prijatelja kapetana. Pod njegovim sam vodstvom stekao također pouzdano znanje u matematici i navigaciji, naučio kako treba voditi kontrolu smjera plovidbe, vršiti izvidničku službu i, ukratko, razumijevati neke stvari, koje su neophodno potrebne mornaru. Koliko se on veselio da me upućuje, toliko sam se ja veselio da učim. Jednom riječi, to me putovanje učinilo istovremeno mornarom i trgovcem. Za svoju robu donio sam kući dva i pol kilograma zlatne prašine, za koju sam po povratku u London dobio gotovo trista funti, i tome ispunilo slavohlepnim mislima, koje su od onda tako zapečatile moju propast.