Uvod u temu

1.

Joso se Cicvarić danas vratio nješto kasnije kući. Bio je u susjednomu selu na proštenju, pa stoga nije čudo što je nješto teže nego obično našao kvaku na vratima. Kolebajući se, pjevuckajući i mrmljajući, zapali svijeću i stade se nekako nespretno svlačiti, sjedavši na prostrti krevet. Joso stanuje kod seoskog krčmara, koji mu je jeftino iznajmio sobu. U njoj bijaše sasvim priprosto pokućstvo. Kraj kreveta je nekakav stari zeleni naslanjač, iz kojega porastoše čuperci, dlake i morske trave. Sred sobe podupiru dva stolca velik šantav sto, a uza zid, baš prama krevetu, naslonio se ormar: ne bi ga zapremio Joso čitavim svojim namještajem, tolicni je!

2.

Sjednem u čamac, a bradati i mišičasti lađar otisne bez riječi od obale. San se hvata zelenih brda i bujnih vinograda po kojima ruji rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih brojanica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane. Iz neke pudare dopire smijeh, ječe gajde, jecaju dvogrle, cvili violina. Sunce zalazi, šumovita brda tonu u smaragdni san, zamiru zvuci daleke muzike, a riječni val, šušteći kao svila kake kneginje, niže oko vesla ritmove neke slatke i biserne pjesmice.

3.

Otac joj je bio nekada jedan od najviđenijih političara u Hrvatskoj. Prije jedan od najžešćih opozicionara, prijeđe u vladinovce: kobajagi zbog partajskog zapta. Izabrali ga i za peštanski Sabor, i on se baci sa skeptičnim žarom izgladnjela đaka na epikurejsko uživanje. Od tobožnjeg prkosa opoziciji i od bijesa nije htio ni da se vjenča sa majkom Dragičinom, prekrasnom i umnom bivšom seoskom učiteljicom, koja ga je ludo voljela. — Jedne ga noći u Zagrebu donesu kući na hintovu mrtva iz kluba. Kod taroka ga udarila kaplja. Svojoj ljubi i sedamnaestgodišnjoj kćeri ne ostavi ništa osim općeg prijezira. Bio je prezadužen. Sve ode na doboš, pa i kuća na zagrebačkom Gornjem gradu. Gospođa N. jedva jedvice spase pokućstvo.

4. 

I ja sam ljubio. Ponajljepšu, ponajčestitiju djevojku mog rodnog grada. Pošto ju zaručiše, otputujem u tuđinu gdje iza dugog vremena čujem da su joj roditelji propali i da nesrećna obitelj ode u velegrad sakriti sramotnu sirotinju. Otputovavši onamo prije Božića, nađem bijednu obitelj u zabačenoj ulici, u hladnom stanu, pod krovom, u starim, poznatim mi haljinama, u stidljivom smiješku i stidljivim suzama. Bijah hladan, korektan, prem dođoh sa drugim namjerama, bez stalne, jasne odluke.

Na Novu godinu dođoh čestitati i već htjedoh otići jer vrata ostadoše zatvorena. Najzad škrinuše. Otvorila mi ona, Cvijeta, u prostoj crnoj haljini, sa svježim ljubičicama na grudima gdje nekada izdahnuše moje prve ruže. Omršavjela, bijaše vitkija i viša, a stradanje joj još ne pokvari bijele, čiste kože. Kosa joj još uvijek bujna, rumena i zlatna, tako mekana da je noću, mislim, ne bih osjetio u ruci. Na širokim, djetinjastim ustima onaj stari, djetinji smiješak. U širokim, mirnim, modrim očima djetinja spokojnost.

5.

Prava igla taj Mirko Novaković. Iglast mu vrat, šiljasta mu glava s iglastom kosom koja strši kao iz proderane naslonjače. Iglast mu zavijen nos; iglast mu pogled rastegnutih sijerijeh očiju; vazda mu natjeran ušilj mekani šešir; iglaste mu cipele na šiljatijem nogama. Kako je iglast, ne opažate ga, prem je kavana prazna. Od onijeh je kojima je ovratnik preko ušiju i ljeti, od onijeh koji se drže zgureno i široko koracaju britvastim nogama. Razumije se da su i njemu ruke obično u džepu do lakata. Nije brzojez. Druguje, ali ni sa kime ne prijatelji. Svršio je farmaciju, ali je batalio, jer vjeruje da svaki ljekarnik mora da postane — smušen. Pošavši jedared u Pariz, vratio se kući iz — Varaždina. Mnogo čita, jer mu je čitanje najmanje dosadno.