Uvodno o hrvatskome jeziku

Moj hrvatski je lijep

Moj hrvatski je lijep. Ronim u njega kao u more. Istražujem ga. Volim čitati glasno i slušati zvuk hrvatskih riječi kako padaju kao zlatna kiša. Izranjam i iznosim na površinu neku davno zaboravljenu riječ. Hrvatski jezik pruža nam obilje mogućnosti. On je raskošan i plemenit. U djelima majstora otkrivamo ga kao čudo koje traje. Pokušavam njime ovladati i znam da ću to činiti do smrti. To je najljepša igra koju poznajem. Igra, sasvim neiscrpna. Igrač sam u njoj, samotni i neznani. Ako mi sve oduzmu, pa i moć govora, moje hrvatske riječi ostaju zauvijek uz mene.

Sunčana Škrinjarić

Moj hrvatski

Moj hrvatski raste sa mnom i s mojom sviješću od prvih guguta na obali Kupe i putuje sa mnom od Ozlja i Krašića preko Karlovca i Zagreba diljem lijepe Hrvatske i podalje od nje. Moj hrvatski je i kaj i kej, i ča i ca, i što i šta, i besida i beseda i besjeda, i rič i reč i riječ, i paradajz i pomidor i rajčica, i vugorek i kukumar i krastavac, i žganci i palenta i pura. Moj hrvatski me vodi i pelja, kao i Frana Krstu Frankopana, najprije “čez loze zelene i polja cvatuća”, a onda kroz gaj, i lug, i goru, i dubravu, i gvozd, i grm, i hostu, i hustu, i šumu, s kojom šumi i šapće, grmi i klikće, zvoni i zvižduče. Moj hrvatski zveči na hrvatskom sjeveru i jugu, i zvuči na hrvatskom istoku i zapadu. Mome hrvatskom korijeni sežu duboko, vežući stoljeća i naraštaje, sve tamo od opata Dobrovita, bez kojega ne bih znao da je Zvonimir kralj hrvatski darovao ledinu crkvi svete Lucije, i popa Martinca, koji me obavješćuje da “Turci nalegoše na jazik hrvatski” pa preko Petra Zrinskoga, koji svojoj Katarini piše “Moje drago serce…sutra o deseti ori budu mene glavu sekli i tulikajše naukupe tvojemu bratcu” do Augusta Šenoe, koji sa Svačićevom vilom kliče “Još nas ima, još Hrvata, slobodu našu, svijete štuj” i Antuna Gustava Matoša, s kojim vjerujem “Dok je srca, bit će i Kroacije, i Drage Ivaniševića, s kojim “ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi). I kud god idem sa mnom je Hrvatska”. A kad mi se iskre u očima zgase i sjene pod stopala skrase, vratit ću se govornome iskonu svome šapćući tiho, tiho i sve tiše:

Loze i rože,
brigi i snigi,
vetri i kilometri
čez kê s'm pretek'l,
smihi i grihi,
lači i kriči,
beside i riči
kê god s'm izrek'l
se mi još v srcu ćusî,
a Kupa i loza i cviće
pod Ozljem
hrvatsku noseći rič
dišî, dišî, dišî.

Stjepko Težak

Hrvatski jezik

U tebi ja sam vijek svoj proživio,
drevni i lijepi jeziče Hrvatâ;
rođen na morskom pragu tvojih vrata,
polako sam te, uz trud, osvojio.

Povede ti me i gdje nisam bio.
Na vrhu gore i na kraju gata,
u kolibici, u kući od zlata
svuda je meni glas tvoj žuborio.

Htio sam biti glazbalo, na kome
zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće
rojevi riječi u govoru tvome,

pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom,
da u tebi dišem i da živim s tobom,
i onda, kad me više biti ne će.

Vladimir Nazor

Moj hrvatski

zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatski govorim
šapćem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve 

Pajo Kanižaj