Znanje je moć
Efekt staklenika
Proces zagrijavanja Zemljine površine i atmosfere zadržavanjem sunčeve energije naziva se efekt staklenika. Taj proces pospješuju staklenički plinovi poput ugljikova dioksida, vodene pare i metana.
Još u prvoj polovici 19. st. znanstvenicima je bilo poznato da Zemlja i njezina atmosfera djeluju poput staklenika. U drugoj polovici stoljeća postalo je sve jasnije da plinovi nastali izgaranjem ugljena mogu utjecati na zagrijavanje Zemlje. Švedski kemičar Svante Arrhenius istraživao je utjecaj CO2 u atmosferi i 1896. g. pokazao da bi povećanje CO2 u geometrijskoj progresiji uzrokovalo povećanje temperature aritmetičkoj progresiji.
Postulirao je da bi, ako bi se količina CO2 udvostručila, prosječna temperatura porasla za 5 stupnjeva. Kasnije su procjene tvrdile da bi povećanje iznosilo 2 stupnja.
Znanstvenici su tijekom prve polovice 20. st. shvatili da se zemlja zagrijava zbog posljedica industrijske revolucije. Američki znanstvenik Charles Keeling u oceanografskoj stanici na Havajima počeo je mjeriti količinu CO2 u atmosferi 1958. g. Rezultati prikazani u Keelingovoj krivulji jasno pokazuju trend povećanja koncentracije CO2 u atmosferi. Mjerenja su još uvijek u tijeku. Ljeto 1988. g. bilo je najtoplije zabilježeno dotad i bilo je obilježeno brojnim sušama i požarima. Obilje podataka koji su ukazivali na problem globalnoga zagrijavanja potaknuli su UN da sljedeće godine osnuju IPCC (Intergovernmental Panel on Climate Change – Međuvladin panel o klimatskim promjenama) koji je postao glavno međunarodno tijelo za evaluaciju i širenje znanstvenih spoznaja o tom problemu.
Preporuke za daljnje djelovanje
IPCC je od svojega osnutka izdao pet izvješća o stanju klimatskih promjena i preporukama za daljnje djelovanje. Peto izvješće izdano je 2014. g.
Od spoznaja IPCC-a izdvoji tri koje smatraš najbitnijima i obrazloži svoj odgovor. Prodiskutiraj sa svojim kolegama o njihovu odabiru. Probajte zajednički odabrati tri najbitnije točke.
Simulacija efekta staklenika
Uz pomoć simulacije izgradi naselje u kojemu čovjek može živjeti na način da svojim aktivnostima ne doprinosi globalnomu zagrijavanju.