Epidemija velikih boginja u Jugoslaviji

Velike boginje

Početak epidemije

Tek je kasnije utvrđeno da je Hoti prebolio lakši oblik velikih boginja, ali i da je pritom zarazio najmanje 11 ljudi. Bolest se počela širiti okolicom. Mladi učitelj Latif Mumdžić se zbog nepoznate bolesti 5. ožujka javio svojemu liječniku. Liječnik ga je pokušao liječiti penicilinom. Penicilin ne djeluje na viruse, a velike boginje su virusno oboljenje. Mumdžićevo stanje se pogoršavalo, ali nitko nije prepoznao pravi uzrok njegova stanja. Prevezen je u bolnicu u Beogradu gdje su ga liječili zbog netipične reakcije na penicilin. Mumdžić je u mukama preminuo 10. ožujka. Prije smrti zarazio je 38 ljudi od kojih je osmero umrlo.

Institut za virusologiju, vakcine i serume Torlak u Beogradu tek je 15. ožujka identificirao virus velikih boginja. Premda su jugoslavenske vlasti nastojale ograničiti širenje te informacije, već je sljedećeg dana radio Glas Amerike izdao upozorenje da se u Jugoslaviji očekuje izbijanje velike epidemije. Jugoslavija je hitno morala zaustaviti epidemiju ukoliko je željela spasiti živote svojih građana i turističku sezonu.

Kuće oboljelih, njihove obitelji, bolnice u kojima su se liječili bolesnici i cijela naselja u Srbiji stavljeni su u karantenu. Traženi su kontakti oboljelih kako bi ih se stavilo u karantenu. U borbu protiv epidemije uključeni su svi liječnici, civilne i vojne službe. Po cijeloj državi putovanja su ograničena. Prekinuto je čak i nogometno prvenstvo Jugoslavije.

Sjećanje svjedoka vremena

Epidemiolog Zoran Radovanović prisjeća se događaja u kojima je sudjelovao:

Bilo je ozbiljnih bolesti, umiralo se puno od tuberkuloze. Provođene su akcije suzbijanja ušljivosti, ali nekako, to su sve bolesti i stanja koje su bile prisutne sve vrijeme. Ovo je došlo iz vedra neba, tako da u pogledu angažiranja zdravstvenih radnika, resursa, panike koja je nastala, to je događaj bez presedana u poslijeratnoj Jugoslaviji. Kada pogledamo broj umrlih, to je 35, to je mnogo puta manje od najćešćih zaraznih bolesti nakon rata. Ljudi su navikli na te bolesti, a ovo je došlo u periodu kad mi zbog vakcinacije od 1930. nismo imali tu bolest.

Tada je cijepljeno 18 milijuna ljudi. U prosjeku jedan oboljeli zarazi pet osoba u neimuniziranoj sredini, ali je Jugoslavija bila djelomično imunizirana sredina. Nastala je panika, problem je što se krila bolest. Tada je došlo do zastoja jer nekoliko dana nije data saglasnost da se objavi epidemija, iako se za nju na Kosovu znalo. Na kraju je službeno oboljelo 175 ljudi, a u karantenama je bilo više od 13.000 ljudi. Nije bilo moguće procijeniti koji dio zemlje je bio prioritet jer se nije znalo gde će se oboljeli pojaviti sljedećega dana. Epidemija je suzbijena u jako kratkom vremenu, uz veliku pomoć svijeta.

Koja je opasnost slabe procijepljenosti pučanstva?

Lažne vijesti

Novinar Đorđe Ličina prisjeća se tih događaja u članku Između velikih boginja i koronavirusa (2020.):

Kako je zapravo sve to izgledalo? Podsjetimo: pošast straha od epidemije velikih boginja, koja je u proljeće te godine zahvatila istočne predjele tadašnje Jugoslavije, posebno Kosovo gdje je i bilo izvorište zaraze, nije mimoišla ni Hrvatsku. Zapravo, oboljelih kod nas nije ni bilo, ali je pedesetak osoba završilo u karanteni, pod sumnjom da su bili u kontaktu sa zaraženima. Sve je to bilo dovoljno da se strah od epidemije proširi brzinom šumskog požara i život nam u času okrene naglavačke.

Kad je riječ o kriminalu bilo je tu svega: od krivotvorenih potvrda o cijepljenju, bez kojih se nije moglo putovati u inozemstvo, preko krađa ampula s cjepivom, pa sve do preprodaje nepopunjenih tzv. žutih knjižica, međunarodnog certifikata i jedinog relevantnog dokaza da je netko cijepljen protiv velikih boginja. Kao novinar “Vjesnika” bio sam u mobilnoj reporterskoj ekipi i zadužen za – da tako kažem – izvještavanje s lica mjesta – iz bolničke karantene na Sljemenu.

U mojem novinarskom bloku iz toga je vremena ostalo zabilježeno mnoštvo podataka o epidemiji, ali najviše glasina – lažnih vijesti – koje su se širile gradom nevjerojatnom brzinom. Svatko je nešto “pouzdano znao”, svatko je imao “informaciju iz prve ruke”, neki su čak bili “na samom izvoru događaja”, a neki i “direktni sudionici”…

Poprište treće priče bila je stambena zgrada na Srednjacima gdje se navodno jedna žena u nastupu očaja bacila sa šestog kata jer, kao trudnica, nije smjela biti cijepljena protiv velikih boginja. Onda priča sa sajmišta rabljenih automobila na Jakuševcu: “Tu su ljudi uhvatili nekog kockara koji je već bio u visokom stadiju bolesti. Pod prijetnjom smrti pristao je stati uz jedno drvo gdje ga je razbješnjela gomila svezala i čuvala sve do dolaska kola hitne pomoći…” I ova priča bila je također izmišljena i s ruba pameti. Osobno mi ju je ispričao “Vjesnikov” strojoslagar V. K koji ju je pak čuo od svoje susjede: “U Sesvetama je uhvaćen neki čovjek koji je prodavao jamačno najdjelotvorniji lijek protiv velikih boginja – destiliranu vodu. U roku nekoliko sati sve zalihe destilirane vode u Zagrebu bile su razgrabljene…”

Koja je opasnost u širenju lažnih vijesti? Kako to može utjecati na obične građane, a kako na zdravstveni sustav?

Koje su sličnosti epidemije velikih boginja 1972. s epidemijom COVID-19?

Kviz ponavljanja