Procijeni svoje znanje

Neki kralj imao sina i volio ga kao svjetlost svojih očiju. Ali taj kraljević bijaše neprestano nezadovoljan. Čitave je dane provodio na balkonu gledajući u daljinu.

− A što ti nedostaje? − pitao ga kralj. − Što ti je?

− Ah, ne znam, oče moj, i sam ne znam.

− Jesi li zaljubljen? Ako želiš djevojku, samo reci, i ja ću ti je dati za ženu, bila ona kći najmoćnijega kralja na svijetu ili najsiromašnijeg seljaka.

− Ne, oče, nisam zaljubljen.

Kralj ga na razne načine pokuša razonoditi. Kazališta, plesovi, glazba, pjesme, ali ništa nije pomagalo, i s kraljevićeva je lica iz dana u dan nestajala ružičasta boja. Kralj izda proglas, pa sa svih strana svijeta dođoše najobrazovaniji ljudi: filozofi, liječnici, profesori... Pokaže im kraljevića i zatraži savjet. Oni se povukoše da razmisle, a onda se vratiše kralju:

− Veličanstvo, razmislili smo, čitali u zvijezdama. Evo što treba učiniti: potražite sretnog čovjeka, ali sretnoga u svemu i zbog svega, pa zamijenite košulju svojeg sina za njegovu. Istog dana kralj pošalje skoroteče da po čitavom svijetu traže sretnog čovjeka. Dovedoše mu nekog svećenika.

− Jesi li sretan? − upita ga kralj.

− Jesam, veličanstvo!

− Dobro. A bi li ti bilo drago postati mojim biskupom?

− Ah, kamo sreće, veličanstvo!

− Odlazi! Gubi se odavde! Tražim čovjeka sretna i zadovoljna svojom sudbinom, ne onoga koji bi htio živjeti bolje. I kralj pričeka sljedećeg. U susjedstvu je živio neki drugi kralj za kojega mu rekoše da je baš sretan i zadovoljan: imao je lijepu i dobru ženu, mnogo djece, u ratu pobijedio svoje neprijatelje, i zemlja je živjela u miru. Kralj pun nade odmah pošalje skoroteče da od toga kralja zatraže košulju. Susjedni kralj primi skoroteče, i reče:

− Da, da, ništa mi ne manjka, ali je zlo što čovjek koji posjeduje toliko dobra mora umrijeti i sve ostaviti! Ta misao me tako progoni da mi ne da spavati!

I skoroteče su dobro učinili što su se vratili. Da svom jadu dade oduška, kralj ode u lov. Opali u zeca i povjeruje da je njegov, ali zeko hramljući pobjegne. Kralj za njim i tako se udalji od pratnji. Usred polja začu glas čovjeka koji je pjevao neku pučku pjesmu. Kralj zastade: "Tko tako pjeva, mora biti sretan!" pa slijedeći pjesmu, uđe u vinograd te među čokotima vidje mladića koji je pjevajući obrezivao lozu.

− Dobar dan, veličanstvo. – nazva mladić. − Već tako rano u polju?

− Ti si, čini se, sretan. Hoćeš li da te povedem sa sobom u prijestolnicu? Bit ćeš moj prijatelj.

− Ha, ha, veličanstvo, ne pada mi na pamet, hvala. Ne bih se ni s papom mijenjao.

− Ali zašto, tako lijep mladić...

− Ne, ne, kažem vam. Ovako mi je dobro, sretan sam i točka.

"Najposlije, jedan sretan čovjek!" pomisli kralj.

− Mladiću, slušaj, moraš mi učiniti uslugu.

− Ako mogu, od sveg srca, veličanstvo.

− Pričekaj trenutak! I kralj sav uzbuđen i zadovoljan otrči potražiti svoju pratnju.

− Dođite! Dođite! Moj sin je spašen. I odvede ih k mladiću.

− Blagoslovljeni mladiću. – zavapi. − Dat ću ti sve što želiš! Ali daj mi, daj mi...

− Što, veličanstvo?

− Moj sin će umrijeti. Samo ga ti možeš spasiti. Dođi ovamo, pričekaj! I zgrabi ga, te mu poče otkopčavati kaput. Odjednom zastade, obeshrabren. Sretan čovjek nije imao košulju.