Pomagala za održavanje dišnog puta otvorenim
Uvod
Razmislite i odgovorite, jeste li čuli za pojam "nemoguća intubacija - nemoguća ventilacija“ (NINV)?
Klikom na sliku saznajte zanimljivosti o zbrinjavanju dišnog puta.
NINV je stanje koje je najčešći uzrok teške hipoksije, srčanog zastoja i smrtnog ishoda bolesnika.
Značajan doprinos u zbrinjavanju gornjih dišnih puteva u 20. stoljeću bilo je otkriće upotrebe laringealnih maski u svrhu bolje ventilacije i sprečavanja distenzije želuca prilikom ventilacije bolesnika.
Posljednje otkriće u zbrinjavanju diših puteva je upotreba videolaringoskopa.
Videolaringoskop je laringoskop s ugrađenom videokamerom koja omogućuje promatranje dišnih puteva koji se vide na zaslonu.
Pomoću vidljivih anatomskih struktura na zaslonu lakše se provodi endotrahealna intubacija u osoba s otežanim gornjim dišnim putem u novorođenčadi, djece i odraslih.
NINV je stanje koje je najčešći uzrok:
- teške hipoksije
- srčanog zastoja
- smrtnog ishoda bolesnika.
Značajan doprinos u zbrinjavanju gornjih dišnih puteva u 20. stoljeću bilo je otkriće upotrebe laringealnih maski.
Laringealne maske upotrebljavaju se u svrhu bolje ventilacije i sprečavanja distenzije želuca prilikom ventilacije bolesnika.
Posljednje otkriće u zbrinjavanju diših puteva je upotreba videolaringoskopa.
Videolaringoskop je laringoskop s ugrađenom videokamerom.
Videokamera omogućuje promatranje dišnih puteva koji se vide na zaslonu.
Pomoću vidljivih anatomskih struktura na zaslonu lakše se provodi endotrahealna intubacija.
Endotrahealna intubacija provodi se kod osoba s otežanim gornjim dišnim putem kod novorođenčadi, djece i odraslih.
Pomagala za održavanje dišnog puta otvorenim
Početna procjena prohodnosti dišnih puteva, utvrđivanje stanja dišnih puteva i disanja treba biti napravljena brzo i sigurno kako bi se u slučaju potrebe započelo s asistiranom ventilacijom pacijenta.
Od velike važnosti je da medicinske sestre/tehničari svladaju vještine održavanja dišnog puta i ventilaciju unesrećenih osoba jer o prohodnosti dišnog puta ovise svi ostali postupci koji će se provoditi kao i krajnji ishod za unesrećenu osobu.
Medicinske sestre/tehničari koriste pomagala za održavanje dišnog puta otvorenim kod unesrećenih osoba bez svijesti, a koje nemaju očuvan refleks kašljanja i povraćanja jer postoji veliki rizik od zapadanja jezika i opstrukcije dišnog puta.
Početna procjena prohodnosti dišnih puteva, utvrđivanje stanja dišnih puteva i disanja treba biti napravljena brzo i sigurno.
U slučaju potrebe započinje se s asistiranom ventilacijom pacijenta.
Od velike važnosti je da medicinske sestre/tehničari svladaju vještine održavanja dišnog puta i ventilaciju unesrećenih osoba.
O prohodnosti dišnog puta ovise:
- svi ostali postupci koji će se provoditi
- krajnji ishod za unesrećenu osobu.
Medicinske sestre/tehničari koriste pomagala za održavanje dišnog puta otvorenim kod unesrećenih osoba bez svijesti, a koje nemaju očuvan refleks kašljanja i povraćanja.
Kod ovih osoba postoji veliki rizik od zapadanja jezika i opstrukcije dišnog puta.
Orofaringealni tubus
Orofaringealni ili Guedelov tubus je zakrivljena cijev izrađena od tvrde plastike, a osnovno je pomagalo za održavanje dišnog puta kod osoba bez svijesti i bez refleksa kašlja i povraćanja.
Orofaringealni ili Guedelov tubus
- zakrivljena cijev izrađena od tvrde plastike.
Osnovno je pomagalo za održavanje dišnog puta kod osoba bez svijesti i bez refleksa kašlja i povraćanja.
S jedne strane orofaringealni tubus je obrubljen plosnatim prstenom koji sprečava zapadanje tubusa u usnu šupljinu.
Ravni dio sprečava zagriz tubusa nakon kojeg slijedi zakrivljeni dio koji prianja uz tvrdo nepce sve do korijena jezika te time sprečava njegovo zapadanje na stražnji dio ždrijela.
Tubusi su namijenjeni za jednokratno korištenje i izrađeni u više veličina:
- za odrasle
- djecu
- dojenčad
- novorođenčad.
S jedne strane orofaringealni tubus je obrubljen plosnatim prstenom.
Plosnati prsten sprečava zapadanje tubusa u usnu šupljinu.
Ravni dio sprečava zagriz tubusa.
Zakrivljeni dio prianja uz tvrdo nepce sve do korijena jezika.
Zakrivljeni dio sprečava zapadanje jezika na stražnji dio ždrijela.
Tubusi su namijenjeni za jednokratno korištenje izrađeni u više veličina:
- za odrasle
- djecu
- dojenčad
- novorođenčad.
Pogledajte kratki videozapis i usvojite nova saznanja.
Pomagala za održavanje dišnog puta otvorenim
Odabir veličine orofaringealnog tubusa
Orofaringealni tubus postavlja se kod osoba koje su bez svijesti, ne odgovaraju na bolni podražaj i kod kojih nema očuvanih zaštitnih refleksa dišnog puta (gutanja, kašljanja) i nagona na povraćanje. Postavljanje orofaringealnog tubusa kod osoba s očuvanim refleksima može izazvati povraćanje i spazam gornjih mišića dišnih puteva (laringospazam).
Orofaringealni tubus postavlja se kod osoba koje:
- su bez svijesti
- ne odgovaraju na bolni podražaj
- nemaju očuvanih zaštitnih refleksa dišnog puta (gutanja, kašljanja)
- nemaju nagon na povraćanje.
Postavljanje orofaringealnog tubusa kod osoba s očuvanim refleksima može izazvati povraćanje i spazam gornjih mišića dišnih puteva (laringospazam).
Postavljenje orofaringealnog tubusa
Postupak postavljanja orofaringealnog tubusa unesrećenoj osobi zahtijeva primjenu osobne zaštitne opreme (npr. rukavice, maska). Za postavljanje orofaringelanog tubusa bolesnik se smješta u ležeći položaj te mu se otvara dišni put zabacivanjem glave i podizanjem donje čeljusti. Ako postoji sumnja na ozljedu vratne kralježnice, potrebno je primijeniti postupak potiskivanja donje čeljusti prema naprijed prilikom otvaranja dišnog puta i ustiju.
Postupak postavljanja orofaringealnog tubusa unesrećenoj osobi zahtijeva primjenu osobne zaštitne opreme (npr. rukavice, maska).
Za postavljanje orofaringelanog tubusa bolesnik se smješta u ležeći položaj.
Otvara se dišni put zabacivanjem glave i podizanjem donje čeljusti.
Ako postoji sumnja na ozljedu vratne kralježnice, potrebno je primijeniti postupak potiskivanja donje čeljusti prema naprijed prilikom otvaranja dišnog puta i ustiju.
Nakon što se kod unesrećene osobe otvorio dišni put, potrebno je procijeniti postoji li rizik za povraćanjem ili prisutnost stranog tijela te ukoliko je ono odsutno, dalje se nastavlja s postupkom postavljanja orofaringealnog tubusa. Prije postavljanja je potrebno odabrati odgovarajuću veličinu orofaringealnog tubusa te otvoriti usta unesrećenoj osobi postupkom prekriženih prstiju.
Nakon što se kod unesrećene osobe otvorio dišni put, potrebno je procijeniti postoji li rizik za povraćanjem ili prisutnost stranog tijela.
Ukoliko nema rizika, nastavlja se s postupkom postavljanja orofaringealnog tubusa.
Prije postavljanja potrebno je odabrati odgovarajuću veličinu orofaringealnog tubusa.
Postupkom prekriženih prstiju treba otvoriti usta unesrećenoj osobi.
Postoje dva načina postavljanja orofaringealnog tubusa:
Nakon postavljanja orofaringealnog tubusa potrebno je provjeriti prohodnost dišnog puta tehnikom "Gledaj, slušaj, osjećaj" i ventilirati unesrećenu osobu samoširećim balonom. Važna je kontinuirana procjena disanja i stanja svijesti unesrećene osobe te je u slučaju pojave zaštitnih refleksa potrebno odmah ukloniti orofaringealni tubus (prilikom vađenja nije potrebna rotacija tubusa).
Nakon postavljanja orofaringealnog tubusa potrebno je provjeriti prohodnost dišnog puta tehnikom "Gledaj, slušaj, osjećaj".
Ventilirati unesrećenu osobu samoširećim balonom.
Važna je kontinuirana procjena disanja i stanja svijesti unesrećene osobe.
U slučaju pojave zaštitnih refleksa je potrebno odmah ukloniti orofaringealni tubus
(prilikom vađenja nije potrebna rotacija tubusa).
Nazofaringealni tubus
Nazofaringealni tubus je lagano zakrivljena cijev koja slijedi prirodnu zakrivljenost nazofarinksa, napravljena od mekane gume ili silikona bez balončića za fiksaciju tubusa.
Nazofaringealni tubus je lagano zakrivljena cijev koja slijedi prirodnu zakrivljenost nazofarinksa.
Napravljena je od mekane gume ili silikona bez balončića za fiksaciju tubusa.
Vrh nazofaringelanog tubusa s jedne strane je koso odrezan, a s druge strane nalazi se prsten koji sprečava klizanje tubusa u unos.
Prednost nazofaringealnog tubusa u odnosu na orofaringealni tubus je u tome što ga unesrećene osobe bolje podnose tako da se može postaviti i osobama s očuvanim zaštitnim refleksima.
Koristi se kod pacijenata s ozljedama usne šupljine, trizmusa, a može se postaviti kod osoba sa sumnjom na povredu kralježnice jer nije potrebno zabacivanje glave.
Vrh nazofaringelanog tubusa s jedne strane je koso odrezan.
S druge strane nalazi se prsten koji sprečava klizanje tubusa u nos.
Prednost nazofaringealnog tubusa u odnosu na orofaringealni tubus je u tome što ga unesrećene osobe bolje podnose.
Može se postaviti i osobama s očuvanim zaštitnim refleksima.
Koristi se kod pacijenata s ozljedama usne šupljine, trizmusa.
Može se postaviti kod osoba sa sumnjom na povredu kralježnice.
Nije potrebno zabacivanje glave.
Nazofaringelani tubus se ne postavlja kod pacijenata sa sumnjom na prijelom baze lubanje.
Odabir veličine nazofaringealnog tubusa
Postoje različite dužine tubusa (od 17 - 20 cm), a promjera su od 20 - 36 F (French gauge). Veličina nazofaringealnog tubusa mjeri se od vrha nosa (prsten oko tubusa) do ušne resice (koso odrezani kraj tubusa). Prekratak tubus ne prolazi do baze jezika, a predugi tubus može ući u jednjak. Odabir adekvatne duljine ujedno znači i dobar promjer tubusa za unesrećenu osobu.
Postoje različite dužine tubusa (od 17 - 20 cm), a promjera su od 20 - 36 F (French gauge).
Veličina nazofaringealnog tubusa mjeri se od vrha nosa (prsten oko tubusa) do ušne resice (koso odrezani kraj tubusa).
Prekratak tubus ne prolazi do baze jezika.
Predugi tubus može ući u jednjak.
Odabir adekvatne duljine ujedno znači i dobar promjer tubusa za unesrećenu osobu.
Postupak postavljanja nazofaringealnog tubusa
Kliknite na sliku ispod i naučite postupak postavljanja nazofaringelanog tubusa.
Prilikom postavljanja nazofaringealnog tubusa potrebno je:
- primijeniti osobnu zaštitnu opremu
- nazofaringealni tubus se može postaviti u bilo kojem položaju tijela
- preporuka da unesrećena osoba leži na leđima prilikom postavljanja
- prisustvo zaštitnih refleksa i plitko stanje svijesti nije kontraindikacija za postavljanje tubusa
- najbolje je da unesrećena osoba nema odgovor na podražaje
- izvršiti inspekciju prohodnosti nosnica
- odabrati odgovarajuću veličinu tubusa
- prije postavljanja tubus podmazati vodotopljivim gelom
- koso odsječeni kraj tubusa postaviti prema nosnoj pregradi (septumu)
- laganim rotiranjem palcem i kažiprstom uvesti tubus do mjesta gdje prsten tubusa dolazi u kontakt s nosnicama
- izvršiti procjenu disanja
- u slučaju da se kod unesrećene osobe počinje javljati nagon na povraćanje, tubus odmah izvaditi izravno prema van.
Supraglotičko pomagalo I-gel
I-gel je alternativno pomagalo za osiguranje dišnog puta kada je dišni put ugrožen (unesrećena osoba nije pri svijesti i ne diše), a nije moguća endotrahealna intubacija. To je cijev (tubus) s balonom od termoplastičnog elastomera koji je mekan, sličan gelu i nema potrebe za napuhavanje zrakom. Cijev ima zaštitu od zagriza unesrećene osobe i uski bočni otvor za aspiraciju sekreta.
I-gel je alternativno pomagalo za osiguranje dišnog puta.
Upotrebljava se kada je dišni put ugrožen (unesrećena osoba nije pri svijesti i ne diše), a nije moguća endotrahealna intubacija.
To je cijev (tubus) s balonom od termoplastičnog elastomera koji je mekan, sličan gelu i nema potrebe za napuhavanje zrakom.
Cijev ima zaštitu od zagriza unesrećene osobe i uski bočni otvor za aspiraciju sekreta.
Odabir veličine I-gel
I-gel dolazi u različitim veličina, od pedijatrijskih pa sve do veličina za odrasle ljude te tehnički može služiti za zbrinjavanje unesrećenih osoba tjelesne mase od 2 do 90+ kilograma. Veličine I-gel razvrstane su po bojama od 1 do 5. Veličine od 1 do 2.5 su za pedijatrijsku populaciju, dok su veličine od 3 do 5 za odraslu populaciju.
I-gel dolazi u različitim veličina, od pedijatrijskih pa sve do veličina za odrasle ljude.
Tehnički može služiti za zbrinjavanje unesrećenih osoba tjelesne mase od 2 do 90+ kilograma.
Veličine I-gel razvrstane su po bojama od 1 do 5.
Veličine od 1 do 2.5 su za pedijatrijsku populaciju.
Veličine od 3 do 5 su za odraslu populaciju.
Postupak postavljanja I-gela
Prilikom postavljanja I-gela potrebno je:
- primijeniti mjere osobne zaštite
- glavu unesrećene osobe postaviti u položaj supinacije (glava je lagano zabačena)
- u slučaju sumnje na povredu vratne kralježnice glava je u neutralnom položaju
- odrediti veličinu I-gela
- provjeriti usnu šupljinu
- po potrebi odstraniti strano tijelo
- na gornji dio I-gela nanijeti mazivo za lakše uvođenje
- otvoriti usta i nježno uvoditi I-gel po tvrdom nepcu do prestanka otpora kad donji dio ulazi na ulaz jednjaka
- provjeriti učinkovitost plućne ventilacije (praćenje pokreta prsnog koša, šum istjecanja zraka)
- I-gel je potrebno učvrstiti zavojem ili tvorničkim sredstvom za učvršćivanje
- putem I-gela ventilirati unesrećenu osobu i procjenjivati disanje.
Endotrahealni tubus
Endotrahealni tubus uvodi se direktno u dušnik te omogućuje potpuni nadzor nad dišnim putevima i direktnu ventilaciju pluća. Pomoću endotrahealnog tubusa razdvaja se dišni put od probavnog te ne postoji rizik za aspiracijom želučanog sadržaja.
Endotrahealni tubus uvodi se direktno u dušnik.
Omogućuje potpuni nadzor nad dišnim putevima i direktnu ventilaciju pluća.
Pomoću endotrahealnog tubusa razdvaja se dišni put od probavnog.
Ne postoji rizik za aspiracijom želučanog sadržaja.
Endotrahealni tubus plastična je cijev s balonom na kraju tubusa koji kad se napuni zrakom zatvara dušnik i sprečava povraćanom sadržaju, krvi ili drugom stranom sadržaju ulazak u dišni put.
Pri uvođenju endotrahealnog tubusa koristi se
- laringoskop kojim se postiže vizualizacija glasnica pomoću svjetla na njegovom vrhu
- špatula (postoje ravne i zakrivljene špatule, a odabir ovisi o konstituciji unesrećene osobe).
Za lakše uvođenje tubusa koristi se
- anestetik u obliku spreja ili gela za vlaženje tubusa
- vodilica primjerene veličine.
Endotrahealni tubus plastična je cijev s balonom na kraju tubusa.
Kad se tubus napuni zrakom zatvara dušnik i sprečava povraćanom sadržaju, krvi ili drugom stranom sadržaju ulazak u dišni put.
Pri uvođenju endotrahealnog tubusa koristi se:
laringoskop
- pomoću svjetla na njegovom postiže se vizualizacija glasnica
špatula
- postoje ravne i zakrivljene špatule.
Odabir špatule ovisi o konstituciji unesrećene osobe.
Za lakše uvođenje tubusa koristi se:
- anestetik u obliku spreja ili gela za vlaženje tubusa
- vodilica primjerene veličine.
Postupak postavljanja endotrahealnog tubusa
Medicinska sestra/tehničar priprema potreban pribor i asistira liječniku prilikom postavljanja endotrahealnog tubusa:
Pročitajte upute, riješite zadatak i na taj način utvrdite svoje znanje o pomagalima za održavanje dišnog puta.
Završetak
Kliknite na ikonu u desnom kutu ispod slike i ponovite gradivo prateći upute u zadatku.