Klasična književnost: Antika

EP

Na početku antike (pretklasično razdoblje) stoje Homerovi epovi Ilijada i Odiseja u kojima se daje slika života, običaja i vjerovanja grčkoga naroda prikazana preko reprezentativnih likova (junaka) i događaja. U njima se obrađuju teme važne za život zajednice – sukobi i ratničke borbe (Ilijada), ali i teme putovanja i povratka kući (Odiseja). Kasniji epovi nastaju po uzoru na Homerova djela (epska tehnika).

Budući da se o Homeru gotovo ništa pouzdano ne zna, još od davnih vremena postavlja se tzv. homersko pitanje, tj. pitanje je li Homer uopće postojao i je li jedan autor napisao oba epa. Kao odgovor na to pitanje nastale su dvije teorije: jednu zastupaju unitaristi koji smatraju da je Homer postojao i da je on tvorac obaju epova. Pluralisti su zastupnici druge teorije: oni smatraju da je postojalo više autora (kolektivno autorstvo), tj. da Homer nije genijalni autor obaju epova.

TRAGEDIJA

Klasično razdoblje grčke književnosti (5./4. st. pr. Kr.) obilježila je dominacija tragedije.

Njezinim se začetnikom smatra Tespis (6. st. pr. Kr.) koji je izdvojio jednoga člana iz kora (prvi glumac) i tako uveo dijalog, odnosno dramski oblik.

U klasičnom razdoblju stvaraju tri najveća grčka tragičara: Eshil, Sofoklo i Euripid. Tijekom toga razdoblja grčka se tragedija mijenjala: najprije je Eshil uveo drugoga glumca i tako otvorio prostor za dramski sukob, zbog čega se smatra tvorcem klasične grčke tragedije, a nakon toga Sofoklo je uveo i trećega glumca te dodatno reformirao kor (dva polukora), čime je tragediji dao konačan oblik.

Reprezentativan je primjer grčke tragedije Sofoklova Antigona.

KOMEDIJA

Za razliku od tragedije koja se bavi mitološkim temama, grčka komedija uzima teme iz svakodnevnoga života. Najznačajniji su predstavnici grčke komedije Aristofan i Menandar.

Kratak sadržaj

Ep započinje invokacijom (zaziv muze), a onda nas Homer uvodi u središte zbivanja epske radnje (in medias res): bog Apolon bacio je kugu na grčku vojsku jer Agamemnon nije htio vratiti ropkinju Hriseidu njezinu ocu Hrisu, Apolonovu svećeniku. Grci sazivaju skupštinu na kojoj dolazi do sukoba između Ahileja i Agamemnona. Nakon svađe Agamemnon pristaje vratiti ropkinju, ali prijeti Ahileju koji mu se usudio suprotstaviti. Kad je ropkinja Hriseida vraćena, kuga prestaje.

Ahilej je uvrijeđen zbog toga što su mu oduzeli ropkinju. Povlači se iz borbe i traži od svoje majke Tetide da zamoli Zeusa neka ratna sreća bude na strani Trojanaca sve dok Grci ne budu molili Ahileja da se vrati u borbu.

Bitke se nastavljaju – ginu mnogi junaci, a i bogovi su podijeljeni: jedni se upliću u bitku na grčkoj, a drugi na trojanskoj strani. Iako je Zeus zabranio bogovima miješati se u ratne sukobe, oni to i dalje čine. 

Hektor, najveći trojanski junak, nakratko napušta bojište i odlazi u Troju. Nakon susreta s majkom Hekubom i bratom Parisom odlučio je potražiti svoju obitelj: suprugu Andromahu i sina. U epizodi oproštaja Hektora i Andromahe uočava se Hektorova hrabrost i odricanje: iako je svjestan da će poginuti, svoju dužnost prema obrani Troje stavlja ispred osobne sreće. 

Ratnički sukobi i dalje traju. Na trojanskoj se strani junaštvom ističe Hektor, a mnogi su grčki junaci ranjeni. Nestor moli Patrokla, Ahilejeva prijatelja, da nagovori Ahileja neka se vrati u bitku. Patroklo je tako i učinio, ali Ahilej odbija to učiniti. Stoga ga Patroklo moli neka mu da svoje oružje i vojnike pa će Trojanci misliti da se Ahilej vratio u bitku. Ahilej to dopušta, ali upozorava Patrokla da se ne smije previše približiti Trojancima.

Vidjevši Ahilejevo oružje, Trojanci bježe uvjereni da se Ahilej vratio u bitku. U zbivanja se umiješao i bog Apolon te je uz njegovu pomoć Hektor ubio Patrokla i uzeo njegovo oružje.

Ahilej se nakon Patroklove smrti odlučio vratiti u bitku. Budući da nije imao oružje, njegova majka Tetida otišla je do boga Hefesta i zamolila ga da načini novo oružje za Ahileja, što je on i učinio. Opis štita na kojemu je prikazan grčki način života u miru i ratu jedna je od najpoznatijih digresija u Ilijadi.

Dobivši oružje, Ahilej se sa svojim vojnicima vratio na bojište, a Trojanci su počeli sve više gubiti. U dvoboju je ubio Hektora, a njegovo je tijelo privezao za svoja kola i odvezao ga do grčkih lađa. Nakon Patroklove sahrane Ahilej je mrtvo Hektorovo tijelo danima vukao oko Patroklova groba. Bogovi su to odlučili zaustaviti i poslali Tetidu da mu kaže neka Hektorovo tijelo vrati Prijamu, koji potajno dolazi zbog toga u grčki tabor. Ahilejeva se srdžba stišava: smilovao se i vratio Prijamu Hektorovo tijelo. Ep završava prikazivanjem pogrebnih svečanosti u Hektorovu čast.

Početak epa

Ilijada započinje invokacijom, tj. zazivanjem božanske pomoći (u ovom slučaju muze) za pisanje djela.

Zaziv muze

Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina,
Pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada. 

Pripovijedanje započinje in medias res  (u središte zbivanja), tj. prikazuju se događaji koji su se već razvili i blizu su završetku. Budući da Homerovi suvremenici poznaju priču o Trojanskome ratu jer je ona dio kolektivne svijesti naroda, Homer ne priča tu priču od početka, već pripovijeda o događajima iz posljednje, desete godine rata.

Retardacija (usporavanje) radnje 

Dok čitamo ep, pred nama se odvijaju događaji i slijedimo glavnu radnju: ratničke sukobe Grka i Trojanaca te povremene intervencije bogova. Budući da je završetak radnje unaprijed poznat, epski pjesnik služi se retardacijom ili usporavanjem radnje.

Sredstva su retardacije radnje ponavljanja (riječi, izraza ili situacija), digresije (manja udaljavanja od glavne radnje) i epizode (opsežnija udaljavanja od glavne radnje).

• Ponavljanja - obično se ponavljaju stalni epiteti, tj. epiteti koji uvijek dolaze uz ime lika (npr. brzonogi Ahilej, sjajnošljemac Hektor), izrazi ili cijeli stihovi.
• Digresija - udaljavanje od osnovnoga tijeka radnje duljim opisom predmeta, osobe ili događaja. Opisujući štit koji je Hefest načinio Ahileju, epski pjesnik udaljuje se od ratničkih zbivanja prikazom grčkoga načina života.
• Epizoda - dulje udaljavanje od glavne radnje koje se iz nje može izdvojiti kao zasebna cjelina. Jedna je od takvih epizoda u Ilijadi oproštaj Hektora i Andromahe.

Kratak sadržaj

Ep započinje invokacijom (zaziv muze), a onda nas Homer uvodi u središte zbivanja epske radnje (in medias res): nakon desetogodišnjega lutanja bogovi dopuštaju Odiseju, koji je već sedam godina zatočenik nimfe Kalipse, povratak kući na rodnu Itaku gdje ga čeka vjerna supruga Penelopa i sin Telemah. Istovremeno se u Odisejevu domu nalaze prosci koji prose ruku njegove žene Penelope uvjereni da je Odisej mrtav, a Penelopa ih sve teže odbija. 

Nakon vijećanja bogova Atena u obličju smrtnika savjetuje Odisejevu sinu Telemahu da ode do Nestora i Menelaja, koji su se davno vratili iz Trojanskoga rata, kako bi se raspitao o ocu.

Odisej gradi čamac i kreće na put, ali ga bog Posejdon, kojemu se ranije zamjerio, napada. Nesretnomu Odiseju opet pomažu bogovi i on se uspijeva dokopati obale. Stigao je na feački otok kojim je vladao kralj Alkinoj. Kralj je Odiseja lijepo ugostio iako nije znao da je neznanac zapravo Odisej. Obećao mu je dati lađu kako bi se vratio kući. Za vrijeme gozbe koju je priredio kralj Alkinoj pjevač Demodok pjeva o grčkoj pobjedi kod Troje zahvaljujući prijevari s drvenim konjem, a u svojoj pjesmi spominje i Odiseja. Ta je pjesma povod za Odisejevo otkrivanje u kojemu prepričava kralju Alkinoju svoje lutanje od pada Troje do dolaska na Ogigiju.

Jedna je od najvažnijih pustolovina susret s kiklopom Polifemom, sinom boga Posejdona. Naime, Odisej je s nekoliko svojih mornara na taj otok došao s darovima, a Polifem ih je zatočio u spilju. Nakon što je kiklop ubio nekoliko Odisejevih mornara i pojeo ih., Odisej je smislio osvetu: najprije je napio Polifema, a zatim ga je oslijepio i uspio s preživjelim mornarima pobjeći iz spilje. Polifem je nakon toga zatražio od svoga oca Posejdona da Odiseju onemogući, odnosno oteža povratak kući. Tako je Odisejev povratak trajao punih deset godina.

Nakon odlaska od Feačana Odisej se vratio na Itaku prerušen u prosjaka kako bi mogao nadmudriti i kazniti prosce. U tome mu je pomogao sin Telemah i dvojica slugu koji su mu ostali vjerni svih tih godina. Drugoga dana Odisej je razgovarao s Penelopom i nije joj otkrio tko je zapravo, a ona je naložila staroj služavki Eurikliji da mu opere noge. Euriklija ga je prepoznala po ožiljku, ali on joj je zaprijetio da nikomu o tom ne govori. 

Potom je Penelopa organizirala natjecanje u kojemu su prosci trebali zapeti Odisejev luk i pogoditi strijelom 12 ušica sjekira koje su bile zabodene u zemlju, a onaj tko to uspije, dobit će Penelopu za ženu. Prosci su pokušavali, ali nisu uspijevali. Nakon toga Odisej je zatražio da on pokuša. Kada je uzeo luk, najprije je pogodio ušice, a zatim je napao prosce. Zahvaljujući Odisejevu lukavstvu (ranije su iznijeli oružje iz dvorane), Odisej i Telemah ubili su prosce. Odiseju je nakon toga Atena vratila njegov prijašnji izgled, a on se otkrio Penelopi. Ona je povjerovala tek kad je otkrio tajnu o tome kako je načinjena njihova bračna postelja.

Odiseja započinje invokacijom, tj. zazivanjem božanske pomoći (u ovom slučaju muze) za pisanje djela.

Zaziv muze 

O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom,
Koji se mnogo naluto razorivši sveti grad Troju;
Gradove ljúdi mnogih on vidje i ćúd im spozna,
I mnoge na moru jade pretrpje u srcu svojem
Za dušu svoju se boreć i povratak svojih drugóva.

Pripovijedanje započinje in medias res: Odisej se prije deset godina (nakon završetka Trojanskoga rata) uputio na rodnu Itaku, ali još se uvijek nije uspio vratiti kući. Posljednjih sedam godina zatočenik je nimfe Kalipso. Sada su bogovi odlučili dopustiti mu povratak.

Radnja se u Odiseji usporava ponavljanjima (npr. mudri Odisej, sjajnooka Atena), digresijama (opisi) i epizodama (npr. Odisejeve pustolovine prije dolaska kod Feačana).

Radnja prvoga čina započinje u svitanje razgovorom Antigone i Izmene ispred kraljevskoga dvora u Tebi u kojemu se Antigona žali na njihovu sudbinu (prokletstvo Edipova roda) i na Kreonta koji je, nakon sukoba u kojemu su oba brata poginula, odlučio da se Eteokla sahrani sa svim počastima, a da se Polinik ne smije pokopati jer je napao grad, odnosno jer ga se smatra izdajnikom. Tom naredbom, koju će uskoro saopćiti građanima Tebe, Kreont je zapravo zabranio da se nad Polinikom izvrši obredni ritual kojim se pokojnika pošalje u Had (svijet mrtvih), što je božanski zakon koji svaki smrtnik mora poštovati.

Svjesna te činjenice, Antigona ne želi poslušati Kreontovu naredbu i govori to sestri Izmeni pozivajući je da joj se pridruži. Međutim, Izmena je ne podržava u toj odluci jer je prestrašena i bitno nesigurnija osoba od Antigone.

Razgovor završava sukobom: Antigona ne odustaje od svoje odluke i odlazi izvršiti obred nad bratovim tijelom, a Izmena joj se ne želi pridružiti jer se boji posljedica. Nakon toga na scenu dolazi Zbor staraca tebanskih koji komentira nedavne događaje u Tebi (Polinikov neuspješni napad i obranu grada).

Na početku drugoga čina dolazi Kreont kao novi vladar koji se obraća građanima (zboru) i domoljubljem obrazlaže svoju odluku da se Eteokolo kao branitelj grada sahrani sa svim počastima, a da se Polinikovo tijelo baci pticama i psima, odnosno da ostane nesahranjeno.

Međutim, tada dolazi stražar koji vidno prestrašen govori Kreontu da je netko unatoč vladarevoj naredbi posuo Polinikovo tijelo prahom i tako nad njim izvršio obred kojim se mrtvaca šalje u Had. Zborovođa smatra da je to djelo bogova, ali Kreont mu se suprotstavlja smatrajući da su to zbog novca učinili oni koje su potplatili buntovnici, tj. ljudi koji se ne slažu s tim da on vlada gradom. On prijeti stražaru i traži od njega da otkrije tko je posuo Polinikovo tijelo prahom. Stražar odlazi.

Treći čin započinje dolaskom stražara koji vodi Antigonu jer su je stražari zatekli kako zakapa Polinikovo tijelo; stražar je prepričao Kreontu što se dogodilo i rekao mu da je Antigona bez straha priznala što je učinila. 

Nakon odlaska stražara dolazi do sukoba između Antigone i Kreonta: on je optužuje za izdaju zbog onoga što je učinila, a ona mu se suprotstavlja braneći (nepisane) božanske zakone po kojima svaki čovjek ima pravo na pokop, tj. na odlazak u svijet mrtvih. Kreont je ljut i osuđuje na smrt i Antigonu i Izmenu, smatrajući da su zajedno to učinile. Kada dolazi Izmena, ona priznaje da je sudjelovala u svemu, ali Antigona to odbija pa Kreont Izmenu ipak ostavlja na životu. Iako Izmena moli Kreonta da poštedi Antigonu podsjećajući ga da je ona i zaručnica njegova sina Hemona, on to odlučno odbija smatrajući da Antigona zbog toga što je učinila zaslužuje smrt. Nakon toga stražari odvode Antigonu i Izmenu.

Četvrti čin otvara se dolaskom Hemona, Kreontova sina, koji pokušava uvjeriti oca u to da odustane od kazne koju je namijenio Antigoni. Svoju molbu Hemon obrazlaže time da Antigona nije učinila ništa loše poštujući božanske zakone, odnosno da i ostali stanovnici Tebe odobravaju njezin čin, ali se boje to javno izreći.

Međutim, Kreont ne odustaje od svoje namjere, a Hemon mu prijeti da tada neće umrijeti samo Antigona, čime neizravno najavljuje i svoju smrt. Kreonta ni to nije uspjelo pokolebati: optužuje Hemona da je slabić kojim vlada žena te mu prijeti da će Antigonu ubiti pred njim. Hemon odlazi poručujući Kreontu da ga više neće vidjeti, a Kreont objašnjava kakvu je smrt namijenio Antigoni: zakopat će je u kamenu grobnicu i ostaviti joj malo hrane, te toliko da ne umre od gladi.

Peti je čin gotovo u cijelosti posvećen Antigoni: u njegovu je središtu tužaljka zbog prerane smrti jer neće doživjeti vjenčanje i majčinstvo te spoznaja o tome da silazi u Had zbog svoga čina, ali i ponos zbog toga što je djelovala prema nepisanim božjim zakonima. Kreont ostaje unatoč svemu nemilosrdan i Antigonu odvode u smrt.

U šestom činu dolazi do peripetije (preokreta radnje): do Kreonta dolazi slijepi tebanski vrač Tiresija kako bi ga upozorio da bogovi ne odobravaju Kreontov čin - oni odbijaju žrtve koje im ljudi prinose jer se na žrtvenicima nalazi Polinikova krv, čime se jasno gradu daje do znanja da je vladar pogriješio. Stoga Tiresija savjetuje Kreontu da pokopa Polinikov leš.

Kreont mu u početku ne vjeruje smatrajući da je Tiresiju poslao netko od njegovih političkih protivnika i platio mu da mu to kaže. Izazvan njegovom reakcijom, Tiresija mu otkriva tajnu koju je kao prorok doznao: bogovi su ljuti na Kreonta i kaznit će ga tako što će zbog njegova čina poslati na njega boginje osvete, tj. umrijet će netko iz njegove obitelji.

Kada je Tiresija otišao, Kreont se istinski uplašio jer je znao da se sve što je Tiresija prorekao i ostvarilo. Stoga je poslušao savjet zborovođe: naredio je stražarima da iskopaju grob za Polinikovo tijelo, a on je sam krenuo prema grobnici osloboditi Antigonu.

Posljednji, sedmi čin, donosi rasplet, odnosno razrješenje dramskoga sukoba. U tebanski dvor dolazi glasnik koji stanovnike grada izvješćuje o tragediji koja se dogodila žaleći Kreonta zbog njegove sudbine, a pridružuje im se i Euridika, Kreontova žena, koja želi saznati što se uistinu dogodilo. Iz glasnikove priče saznaje se da su prvo sahranili Polinika (okupali tijelo, spalili, nasuli grobni hum), a zatim požurili osloboditi Antigonu.

Međutim, stigli su prekasno: Antigona se objesila, a Hemon je plakao nad njezinim mrtvim tijelom. Kreont je prišao sinu, Hemon ga je pun bijesa napao i promašio, a potom se sam ubio mačem. Čuvši što je glasnik rekao, Euridika se vratila u svoje odaje, a glasnik je nakon nekog vremena krenuo za njom strahujući da se ne dogodi kakvo zlo.

U dvor se vraća Kreont i sluge koje nose mrtvoga Hemona. Kreont je očajan i muči ga grižnja savjesti jer je svjestan da je sam skrivio smrt svojega sina. U tom se trenutku vraća glasnik koji je otišao za Euridikom i javlja Kreontu da se Euridika ubila.

Kreont ostaje sam svjestan da je kriv za tragičnu smrt svojih najbližih. Iako bi mu smrt bila manja kazna, on ostaje na životu kao opomena smrtnicima koji se usude pogaziti božje zakone i stavljati se iznad bogova.

ANTIGONA

Nit tražim te, nit kad bi htjela pomoć još,
Ta pomoć tvoja meni draga bila bi.
Al' sudi, kako hoćeš, ja ću onoga
Sahranit! S takva djela dika mi je
mrijet, Jer draga do njeg - do dragog ću u grob
leć, Učiniv sveti grijeh. Ta dulje sviđat se
Ja svijetu moram onom negol' ovome,
Jer ondje dovijek ću počivat. Sviđa l' se
Onako tebi, zakon božji pogazi!

(iz 1. čina)

ANTIGONA

Ta ne proglasi meni valj'da ovo Zeus,
Nit Pravda, vjerna druga donjih bogova,
Ovakvih zakona ti ljudma postavi;
Nit tvoj je, mišljah, proglas taj toliko jak,
Te ti ko smrtnik dići bi se mogao
Nad božje, nepisane, stalne zakone

(iz 3. čina)

ANTIGONA

Što onda čekaš? Ma riječ tvoja nijedna
Nij' mila meni, nit će ikad omiljet,
A tako se ni moja tebi ne sviđa.
Al' opet otkle slavu ljepšu stekla bih,
Neg' što sam u grob legla brata rođenog?
Ti svi bi rekli, da se njima sviđa to,
Kad jezika im dašto ne bi vezo strah.

(iz 3. čina)

KREONT

A štuješ njega ko i onog prokletog?

ANTIGONA

Ta ne poginu kao rob, već kao brat!

KREONT

Jest, dom nam pustošeć, a onaj braneć ga.

ANTIGONA

Al' opet takav da je zakon, želi Had.

(iz 3. čina)

KREONT

Al' dušman nikada, ni mrtav, nije drag!

ANTIGONA

Al' ne za mržnju, već za ljubav rodih se.

(iz 3. čina)

KREONT

Pa siđi dolje, ljubi ih, kad ljubit već
Ti moraš! Dok ja živim, ženska ne vlada! 

(iz 3. čina)

Kratak sadržaj

Trojanski junak Eneja zajedno s ostalim preživjelim Trojancima već sedam godina luta morem tražeći novu postojbinu. Kad su gotovo stigli do nje, bog vjetrova (po Junoninoj volji) baca ih na afričku obalu. Kraljica Didona, vladarica Kartage, lijepo ih ugošćuje. On joj pripovijeda o padu Troje (priča o trojanskom konju i svemu što se nakon toga zbivalo) te sedmogodišnjemu lutanju nakon toga. Didona i Eneja se zaljubljuju i Eneja ostaje na Kartagi. Međutim, u san mu dolazi glasnik boga Jupitera koji ga upozorava na njegovu dužnost koju mu je namijenila sudbina. Stoga Eneja ostavlja Didonu i odlazi, a ona ga proklinje i nakon toga se ubija.

Eneja sa svojim Trojancima nastavlja lutanje. Nakon boravka na Siciliji silazi u podzemni svijet gdje mu njegov otac Anhiz proriče sjajnu budućnost grada Rima. Ostavivši na Siciliji sve nesposobne za ratovanje, Eneja nastavlja plovidbu sve do ušća rijeke Tiber

Eneja se iskrcava i traži od kralja Latina dopuštenje za osnivanje grada. Uz dopuštenje Eneja dobiva i ponudu da oženi kraljevu kćer Laviniju. U zbivanja se miješaju bogovi i ljudi koji djeluju po njihovim uputama (npr. bivši Lavinijin zaručnik, kralj Turn). Dolazi do ratnih sukoba. Eneja po božjemu nalogu odlazi po pomoć kralju Arkađana, koju i dobiva. Od svoje majke Venere dobiva i prekrasno oružje koje je izradio sam bog Vulkan. Opisuje se detaljno štit na kojemu je prikazana budućnost – povijest Rima od osnutka do cara Augusta. Nakon mnogobrojnih sukoba Eneja uspijeva pobijediti. Eneida završava smrću kralja Turna kojega u dvoboju ubija Eneja.

Eneida započinje najavom sadržaja epa nakon koje dolazi invokacija, tj. zazivanje božje pomoći (u ovom slučaju muze) za pisanje djela.

Zaziv muza  

Pjevaj mi, Muzo, zbog čega i kojeg uvrijedivši boga,
pravedan junak i dičan tolike je patnje i jade
trpjeti morao gonjen od kraljice bogova ljute,
zar su toliko bijesna domara nebeskih srca?

Pripovijedanje započinje in medias res: Eneja već sedam godina luta morem nakon pada Troje tražeći zemlju u kojoj će osnovati grad.

Radnja se u Eneidi usporava ponavljanjima, digresijama (npr. opis Enejina štita koji je načinio bog Vulkan) i epizodama (npr. Enejine pustolovine prije dolaska kod Didone).