Predromantizam i romantizam

Roman je pisan u epistolarnoj formi: Werther šalje pisma svom prijatelju Wilhelmu i u njima pripovijeda što mu se događa te opisuje svoja unutrašnja proživljavanja. Pripovijedanjem u 1. licu u prvi plan stavlja se subjektivnost pripovjedača: svi događaji ispričani su iz Wertherove perspektive.

PRVA KNJIGA

VRIJEME: 4. 5. 1771. - 16. 6. 1771.

Werther piše o razlogu svog dolaska u grad: tu živi njegova tetka, a majka je Werthera poslala k njoj da riješe neke probleme oko majčina nasljedstva. Werther je to uspješno obavio i sada uživa u prirodi, a u takvu raspoloženju voli se odmarati čitajući Homera. Iako je slikar, on ne slika smatrajući prirodu najvećim „umjetnikom“. Njegovu pozornost posebno privlači zdenac na koji djevojke dolaze po vodu: Werther se divi jednostavnosti ljudi tog kraja i prirodnom načinu života (za razliku od života u gradu).

Ubrzo je otkrio mjesto Wahlheim koje mu je postalo posebno drago pa je mnogo vremena provodio na malom trgu pred crkvom na kojemu su se nalazile dvije lipe. Tu je vidio idiličan prizor (četverogodišnji dječak čuvao je svog malog brata) i odlučio ga je nacrtati. Kasnije je došla majka tih dječaka sa starijim sinom i ispričala mu da je morala ići u grad u kupovinu te da joj je muž otišao u Švicarsku po nasljedstvo. Werther se sprijateljio s djecom i bio je očaran tom slikom bratske ljubavi. U mjestu je upoznao i mladoga slugu koji je bio zaljubljen u svoju gazdaricu (udovicu), a Werther je bio zadivljen načinom na koji je mladić o njoj pričao.

Sve ove situacije u kojima Werther pokazuje prenaglašene emocije i divi se snazi ljubavi na neki način najavljuju njegov susret s Lottom, u koju će se zaljubiti na prvi pogled.

VRIJEME: 16. 6. - 30. 7.

Werther je Lottu slučajno upoznao: išao je na bal koji se održavao na nekom seoskom imanju, a usput su trebali povesti i Lottu. Kad ju je prvi put vidio, Lotta je dijelila crni kruh svojoj braći i sestrama, a Werther je bio očaran njezinom jednostavnošću. Lotta je na sebi imala jednostavnu bijelu haljinu s blijedocrvenim vrpcama, koje su za Werthera imale posebno značenje u kasnijim događajima. Za vrijeme plesa Werther je očaran Lottom, a kasnije joj se još više divi jer tijekom oluje nije pokazala strah, za razliku od drugih djevojaka.

Iako zna da je Lotta zaručena, Werther s njom sljedećih mjesec i pol provodi svaki dan: posjećuje je kod kuće i igra se s njezinom braćom i sestrama, prati je kad ide starom župniku u posjet, a čezne za njom kad sama negdje odlazi (posjet bolesnoj ženi u gradu). U njemu ljubav sve više jača i on joj se ne može oduprijeti. Istovremeno odbija majčin prijedlog da stupi u neku aktivnu službu i ode iz tog mjesta. Međutim, Lottin zaručnik Albert vraća se s puta i situacija se za Werthera počinje mijenjati.

VRIJEME: 30. 7. - 10. 9.

Nakon Albertova povratka Werther je svjestan toga da bi se trebao prestati viđati s Lottom, ali on to ne može učiniti. U njemu se javlja ljubomora, a nesretan je i zbog toga što mora priznati da je Albert dobar čovjek. Svoj odnos prema Lotti sve više počinje doživljavati kao „neizlječivu bolest“.

Namjeravajući otići na izlet u brda, Werther je zamolio Alberta da mu posudi pištolje, a Albert mu je ispričao priču o incidentu koji se ranije dogodio i zbog kojega su pištolji uvijek prazni. Naime, pištolji su ranije bili napunjeni, a onda je njegov sluga slučajno ranio jednu služavku i ozlijedio joj prst. Šaleći se, Werther je prislonio pištolj na svoje čelo, a Albert je to smatrao neozbiljnim. Ta situacija bila je povod za razgovor o samoubojstvu tijekom kojega dolazi do suprotstavljanja njihovih mišljenja:

Kako vrijeme prolazi, Werther je sve nesretniji i sve više pati. Obuzima ga očaj i tjeskoba, ali još uvijek ne odlazi i nastavlja se družiti s Lottom i Albertom. Dolazi njegov rođendan i on dobiva na dar Homerove knjige zavezane blijedocrvenom vrpcom s Lottine haljine. Zbog toga je presretan, ali to ga istovremeno čini još nesretnijim.

Werther napokon odlučuje otići. Oprašta se s Lottom i Albertom, ali im ne otkriva da odlazi zauvijek.

DRUGA KNJIGA

VRIJEME: 20. 10. 1771. - 18. 6. 1772.

Werther u pismima prijatelju opisuje svoje nezadovoljsvo radom u službi poslanika koji je dosta krut i sitničav čovjek. Njihov pritajeni sukob doveo je do toga da ga je poslanik tužio ministru pa je Werther nakon toga blago ukoren. Nakon nekoliko mjeseci službe Werther je tražio otpust iz službe i to mu je odobreno.

Za vrijeme boravka u poslanikovoj službi Werther je upoznao neke pripadnike plemstva: grofa C. kojega je iznimno poštovao i gospođicu B. koja ga je podsjećala na Lottu. U pismima Werther piše o društvenim odnosima koji vladaju među ljudima u tom mjestu: svi zavide jedni drugima na pozicijama koje zauzimaju, plemstvo prezire sve one koji im ne pripadaju i sl. Tako se i Werther našao u središtu jednoga incidenta: bio je kod grofa C. na dan kada se kod njega skupljalo društvo pripadnika njegova staleža. Vidjevši Werthera, ljudi su bili nezadovoljni, a grof ga je zamolio da shvati u kakvoj se situaciji našao. Werther se ispričao i otišao iz tog društva, a tek kasnije shvatio je što se zapravo dogodilo: ljudi su zlurado pričali o tome da ga je grof otjerao iz društva te da je to i zaslužio svojim ponašanjem jer kao građanin ne može biti ravnopravan plemićima. Werthera je to iznimno pogodilo i učvrstilo u uvjerenju da treba otići iz te sredine.

Odlazeći iz grada, Wether je najprije posjetio svoje rodno mjesto i prisjetio se vremena kada je kao dječak očekivao mnogo od života. Neko vrijeme proveo je boraveći na imanju kneza koji ga je ugostio, a nakon toga nastavio je putovati posjećujući krajeve koji su bili sve bliži Lotti. Iako je znao da su se ona i Albert u međuvremenu vjenčali, Werther je pustio „da ga vodi srce“ i vratio se u mjesto gdje su živjeli Lotta i Albert.

VRIJEME: 29. 7. 1772. - 6. 12. 1772.

Werther nakon povratka osjeća sve veći nemir: muči ga ljubomora, zanosi se mišlju da bi Albert mogao umrijeti pa bi on onda bio s Lottom, postaje sve više očajan, a sve su češće i misli o tome da treba učiniti kraj toj patnji. Dolazak jeseni unosi još veći nemir - umjesto Homera Werther sad čita Ossiana, čija je vizija svijeta pusta i tmurna.

Werther sve više spoznaje da se čovjek zavarava, odnosno da ostane prevaren u svojim očekivanjima: razorena je idilična obiteljska slika iz prvoga dijela romana (najmlađi je sin umro, a otac se vratio neobavljena posla), a seljak koji je volio svoju gazdaricu istjeran je s imanja jer je obuzet strašću postao nasilan. Ti događaji povećavaju Wertherovu patnju i tjeraju ga u očaj. Svoju ljubomoru i ljubav prema Lotti sve teže može kontrolirati, a ona ga žali i na različite načine pokušava mu pokazati da s tim treba prestati. Zbog svega toga u Wertheru se sve češće javlja pomisao da toj patnji treba učiniti kraj.

IZDAVAČEV TEKST

Daljnje događaje doznajemo na temelju pripovijedanja izdavača romana o Wertheru. On navodi da je Werthera sve više obuzimala tjeskoba i malodušnost te da je Albertu njegov odnos s Lottom počeo smetati. Zatim se u Walheimu dogodilo ubojstvo: sluga koji je bio istjeran s gazdaričina imanja ubio je drugoga slugu za koga se ona navodno trebala udati jer nije mogao podnijeti da ona bude s nekim drugim. Werther je za to čuo i pokušao pred drugima opravdati njegov čin, ali ostali (upravitelj, Albert) nisu se s njim slagali. Taj je događaj bio povod Albertu da zamoli Lottu neka pripazi na svoje ponašanje prema Wertheru i da ga na neki način udalji od sebe.

Wertherovo duševno stanje sve se više pogoršavalo, o čemu svjedoče pisma Wilhelmu. Iz njih je vidljivo i da odluka o samoubojstvu postaje sve čvršća. Tu je odluku dodatno učvrstio Wertherov susret s Lottom u kojemu mu je rekla da ne dolazi k njima prije Badnjaka i da se takav odnos ne može više nastaviti te da ga ona, zapravo, žali. Te noći Werther je čvrsto odlučio da će umrijeti. Unatoč njezinu zahtjevu, otišao je posljednji put do Lotte. Ona je bila zbunjena i nije ni sama bila sigurna što osjeća prema njemu. Predložila mu je da joj čita Ossiana. Nesreće junaka o kojima joj je Werther čitao ganuli su Lottu i oboje su počeli plakati nalazeći u tim situacijama sličnost sa svojom situacijom. Werther ju je poljubio, a Lotta se pribrala i otišla u svoju sobu govoreći mu da je to posljednji put što je vidi.

Kad je otišao od Lotte, Werther je neko vrijeme lutao prirodom, a onda se vratio u stan. Napisao je pismo Lotti i nakon toga poslao slugu Albertu s molbom da mu posudi pištolje za put na koji kani otići. Albert je rekao Lotti da slugi da pištolje, a Werther je bio iznimno sretan jer ih je primio upravo iz njene ruke. Dovršio je sve poslove i završio pismo Lotti u kojemu je naveo svoje posljednje želje - da bude pokopan ispod dviju lipa u Wahlheimu i da ga sahrane s njezinom blijedocrvenom vrpcom. Nakon toga počinio je samoubojstvo.

Kada je sluga ujutro došao po Werthera, on je još bio živ. Sluga je javio Lotti i Albertu što se dogodilo. Poslali su po liječnika, ali on mu više nije mogao pomoći. Umro je u podne, a sahranjen je iste noći.

Da je ljudski život tek san, već se učinilo mnogima, a i u meni se taj osjećaj vazda provlači. Kad vidim ograničenosti u kojoj su djelatne i istraživačke snage čovjeka zatočene; kad vidim kako je sva učinkovitost usmjerena na to da si čovjek pribavi zadovoljenje potreba, koje opet nemaju nikakve svrhe nego da nam produže bijedni opstanak, a zatim kako je svako smirenje nad određenim točkama propitivanja tek snovita rezignacija budući da zidove, među kojima sjedimo zatočeni, oslikavamo šarenim likovima i svijetlim izgledima – sve to, Wilhelme, čini nas nijemim. Povlačim se natrag u sebe i nalazim neki svijet! Opet više u slutnji i nejasnoj požudi nego u prikazu i živoj sili. I tada sve pred mojim osjetilima pluta, a ja se tako sanjajući smiješim naprijed u svijet.

Da djeca ne znaju zašto nešto hoće, u tome su svi veleučeni školski i dvorski meštri jedinstveni; da pak i odrasli, poput djece, po ovome zemaljskom tlu tumaraju i poput njih ne znaju odakle dolaze i kamo idu, jednako tako slabo djeluju u prave svrhe, a jednako tako njima ne upravljaju keksi i kolači i brezovače: to nitko ne želi vjerovati, a meni se čini da se to može rukama dokučiti.

(22. svibnja)

Kad nedostajemo sami sebi, sve nam nedostaje.

(22. kolovoza)

– Zar nisam još uvijek isti onaj koji je prije lebdio u cijeloj punini osjećaja, kojega je na svakom koraku slijedio nekakav raj, koji je imao takvo srce da je cijeli svijet mogao obujmiti ljubavlju? A to je srce sada mrtvo, iz njega više ne izvire nikakav ushit, oči su mi suhe, a moja osjetila, koja više ne krijepe osvježavajuće suze, tjeskobno mi mršte čelo. Mnogo patim jer sam izgubio ono što je u mom životu bila jedina slast, onu svetu, oživljavajući snagu kojom sam stvarao svjetove oko sebe; ona je nestala! –

(3. studenoga)

Prvu generaciju engleskih romantičara čine jezerski pjesnici, nazvani tako po području bogatom jezerima u sjeverozapadnoj Engleskoj, u kojemu su neko vrijeme boravili i stvarali. Njihovi su glavni predstavnici William Wordsworth i Samuel Taylor Coleridge.

Godine 1798. William Wordsworth i Samuel Taylor Coleridge objavili su pjesničku zbirku Lirske balade, koja se smatra početkom engleskoga romantizma. U predgovoru zbirci Wordsworth je izrazio romantičarsku poetiku: poezija je za njih »spontani izljev snažnih osjećaja«, a priroda je vječna inspiracija i tema. Zahvaljujući svojoj mašti, pjesnik može stvarati nove svjetove, po čemu je sličan Bogu, a pjesnički jezik oslobađa se krutih klasici­stičkih pravila i približava svakodnevnomu govoru. Reprezentativan je primjer njihove poetike pjesma Williama Wordswortha Sunovrati.

Drugu generaciju engleskih romantičara obilježilo je djelovanje lorda Georgea Gordona Byrona (1788. - 1824.).  Svojim burnim životom u kojemu nije bio spreman na kompromis Byron je utjelovio pravoga romantičarskog junaka i postao simbolom buntovnika. Najznačajnija su Byronova djela poema Hodočašće Childea Harolda i satirični ep Don Juan.

Aleksandar Sergejevič Puškin (1799. – 1837.)

Ruski romantičar Aleksandra Sergejevič Puškin najznačajniji je kao autor romana u stihu Evgenij Onjegin. U njegovu je središtu lik mladoga plemića Evgenija Onjegina kojim Puškin uvodi u književnost novi tip romantičarskoga junaka – tip suvišnoga čovjeka. Takav je junak romana zasićen svim svjetovnim užitcima i muči ga dosada koja u njemu izaziva zlovolju (spleen). Njegov je završetak najčešće tragičan.

Mihail Jurjevič Ljermontov (1814. – 1841.)

Ruski pjesnik i romanopisac Mihail Jurjevič Ljermontov autor je romana Junak našeg doba. Glavni je lik romana mladi ruski časnik Pečorin, kojim pisac ironično predstavlja junaka našega doba: on je čovjek koji besciljno luta u potrazi za nečim što bi ispunilo njegov život zasićen dosadom i spleenom. Poput Evgenija Onjegina i on je tip suvišnoga čovjeka: uvijek teži za nečim novim i sve čini da to i ostvari, ali čim dobije ono što želi, dolazi do zasićenja i dosade. Na taj način donosi nesreću svima oko sebe, a na kraju i sam završava tragično.

Dobro je znati

Oba književnika bili su plemići, ali njihova priroda bila je buntovnička, zbog čega su dolazili u sukob s carskom vlašću u Rusiji. Obojica su bili u časničkoj službi i obojica su poginuli u namještenom dvoboju.