Realizam i naturalizam
Realizam je naziv za književno razdoblje koje traje od 1830. do 1870. godine. Vodeće su književnosti francuska, ruska i engleska književnost.
Naturalizam je književni pravac koji proizlazi iz realizma. Javlja se pri njegovu završetku i traje od 1870. do 1890. godine.
Književnost realizma i naturalizma želi opisati stvarnost, tj. društvo i društvene odnose, a pritom kritički pristupa negativnim društvenim pojavama (socijalna nepravda, siromaštvo).
Realizam
Predstavnici i djela
Francuski realizam
Ruski realizam
U razdoblju realizma ruska se književnost afirmirala kao jedna od vodećih europskih književnosti. Iako je poticaje dobivala od francuskoga realizma, ona ima specifična ruska obilježja, a jedno je od njih da se književnost doživljava kao tribina ruske društvene misli.
Ruski se realizam može podijeliti u tri faze: na rani realizam (Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Kabanica), razvijeni realizam (Ivan Sergejevič Turgenjev, Lovčevi zapisi) i visoki realizam, kad nastaju djela dvojice najznačajnijih ruskih književnika: Lava Nikolajeviča Tolstoja (romani Ana Karenjina, Rat i mir) i Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga (Zločin i kazna).
Reprezentativan je primjer realističkoga romana Zločin i kazna Fjodora Mihajloviča Dostojevskog.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna
KNJIŽEVNOPOVIJESNO RAZDOBLJE: realizam (1830. - 1870.)
KNJIŽEVNA VRSTA: roman (socijalni, psihološki, roman ideja)
AUTOR U KONTEKSTU RAZDOBLJA: Fjodor Mihajlovič Dostojevski stvara u razdoblju visokoga ruskog realizma. Roman je objavljen 1866. godine.
STILSKA OBILJEŽJA: realistička, modernistička
Tematika
Zločin i kazna može se odrediti kao socijalni (društveni) i kao psihološki roman: u njemu se prikazuju suvremeni društveni problemi (siromaštvo, alkoholizam, prostitucija), a čitatelj prati unutrašnja proživljavanja glavnoga lika Rodiona Romanoviča Raskoljnikova. Osim toga, to je i roman ideja jer se u njemu pojavljuje teorija kojom glavni lik opravdava svoj zločin.
Središnja je tema romana Raskoljnikovljeva teorija o podjeli ljudi na iznimne pojedince (kojima je dopušteno kršiti društvena pravila i zakon radi viših ciljeva) i na »materijal« (obične ljude). U njoj se postavlja pitanje o pravu na zločin.
Fabula. Kompozicija. Pripovjedač
Fabula je preuzeta iz kriminalističkoga romana: pred čitateljem se odvija ubojstvo (zločin), istraga, otkrivanje zločinca, priznanje krivnje, osuda i izdržavanje kazne. Fabula je, međutim, u drugom planu: na njezinoj podlozi prikazuje se psihologija likova i motivacija njihovih postupaka (socijalna, psihološka, etička, filozofska).
Radnja romana zbiva se u Petrogradu (mračni prostori u kojima žive najniži društveni slojevi) i u Sibiru, kamo Raskoljnikov odlazi na izdržavanje kazne.
Najveći dio fabule odvija se u vrlo kratkom vremenu (desetak dana početak srpnja), nakon čega slijedi prekid i prikaz glavnoga lika na odsluženju kazne.
Roman je podijeljen u šest dijelova, nakon kojih dolazi epilog.
Priču o Raskoljnikovljevu zločinu i kazni pripovijeda sveznajući pripovjedač (pripovijedanje u 3. licu). Pritom se uvode i moderne pripovjedne tehnike: unutarnji monolozi i slobodni neupravni govor.
Sadržaj romana
Pogledajte ovaj kratki videozapis koji na zanimljiv način sažima događaje u romanu Zločin i kazna i povezuje roman sa stvaralaštvom njegova autora.
Likovi se u romanu pojavljuju na nekoliko razina.
- Likovi su tipovi (nositelji zajedničkih osobina): siromašni studenti (Raskoljnikov, Razumihin), lihvari (Aljona Ivanovna), činovnici (Mameladov, Lužin, Lebezjatnikov), bogati razvratnici (Svidrigajlov) i dr.
- Likovi su zastupnici određene ideje (filozofsko-etička karakterizacija lika): Raskoljnikov (teorija o iznimnom pojedincima), Lebezjatnikov (socijalne teorije), Svidrigajlov (nihilizam) i dr.
Iako predstavljaju tipove i/ili ideje, likovi su istovremeno i individualizirani, što je posebno vidljivo u psihološkoj karakterizaciji (npr. lik Raskoljnikova).
Raskoljnikovljeva teorija
Iako je Raskoljnikovljev članak u kojemu iznosi svoju teoriju objavljen ranije, teorija se najbolje može razumjeti iz perspektive njezina autora koji je prikazuje istražitelju Porfiriju Petroviču.
Što se pak tiče moje razdiobe ljudi na obične i neobične, priznajem, da je ta razdioba nešto samovoljna, ali ja to i ne nastojim dokazati točnim ciframa. Ja jedino vjerujem u svoju glavnu misao. A ta je misao, da se ljudi po prirodnom zakonu dijele uopće na dvije vrste: na nižu (običnu), to jest, da tako reknem, na materijal, koji služi jedino za rađanje sličnih stvorenja, i na ljude odista, to jest na one, u kojima ima dara ili talenta, da u svojoj sredini reknu novu riječ. Podvrste su tu dabome nebrojene, ali one se dvije vrste razlikuju prilično oštro pa svojim crtama: prva vrsta, to jest, materijal, to su uopće ljudi, po svojoj prirodi konzervativni, pristojni, žive u poslušnosti i vole da budu poslušni. Oni po mom sudu i moraju da budu poslušni, jer je to njihovo određenje i nikako ih ne ponizuje. Druga vrsta: svi krše zakon, rušioci su ili bar skloni tome, sudeći po sposobnostima. Zločini su tih ljudi, razumije se, relativni i raznoliki: ponajviše oni iziskuju, u jako različnim izjavama, da se u ime boljega razruši današnje. No ako je kome potrebno poradi ideje koraknuti i preko leša i preko krvi, to on može zaista u sebi, po mom sudu, dopustiti sam sebi, da korakne preko krvi, što uostalom zavisi o ideji i njezinoj veličini, to zapamtite!
Počinivši zločin, Raskoljnikov ne osjeća nikakvo kajanje jer za njega to što je učinio nije zločin, nego djelo kojim će ukloniti negativnu pojavu iz društva, a dobivenim novcem pomoći onima koji to zaslužuju. Međutim, nakon zločina on je razočaran samim sobom i shvaća da ne pripada iznimnim pojedincima.
Motive njegova zločina najbolje razotkriva Svidrigajlov u razgovoru s Dunjom.
- Duga je to priča, Avdotja Romanovna. Tu ima, kako bih vam rekao, teorija svoje vrste, ono isto, u čemu se meni na primjer čini, da je pojedini zločin dopušten, ako je konačni cilj valjan. Jedno zlo i sto dobrih djela! I jest dabome mladu čovjeku, u koga su sposobnosti i pretjerano samoljublje, teško kad zna: da ima na primjer svega samo tri tisuće, sva bi mu se karijera, sva budućnost u njegovom životnom cilju preobrazila, a eto nema tih triju tisuća. Dometnite tome razdraženost od gladovanja, od tijesnog stana, od dronjaka, od jasne svijesti o ljepoti svog socijalnog položaja, a u isti mah položaja sestrina i majčina. A najviše taština, ponos i taština, uostalom, bog bi ga znao, možda i uz dobre sklonosti... Ta ja ga ne krivim, nemojte misliti, molim vas; a i ne tiče me se. Tu je bila još i jedna vlastita teorijica, onako, teorija, - po kojoj se, vidite, ljudi dijele na materijal i na osobite ljude, to jesi na takve ljude, koji su na tolikoj visini, te im i nema zakona, nego oni sami kroje zakone ostalim ljudima, materijalu, ološu. Ništa, tek teorijica: une théorie comme une autre. Napoleon ga je silno zanio, to jest zanijelo ga je zapravo, što mnogi genijalni ljudi nisu pazili na pojedinačno zlo, nego su bez razmišljanja prelazili preko njega. On je, čini mi se, uobrazio sebi, da je i sam genijalan čovjek, - to jest, bio je neko vrijeme uvjeren u to. Jako ga je mučila i sada ga muči misao, da je znao stvoriti teoriju, ali nije bio u stanju da prijeđe bez razmišljanja, dakle nije genijalan čovjek. A to ponizuje mlada čovjeka, u koga ima samoljublja, pogotovo u naše doba...
Ni kada se predao policiji Raskoljnikov nije osjećao grižnju savjesti i kajanje zbog počinjenog djela. To je došlo tek mnogo kasnije - otkrivši vjeru, iskreno se pokajao zbog zločina, a u tom mu je pomogla vjera.
TEME KOJE ROMAN OTVARA
- granice čovjekove slobode
- pitanje čovjekove odgovornosti
- odnos prema religiji
- čovjekova priroda (dobro i zlo u čovjeku)
- žrtvovanje za druge
Reprezentativni citati
Jedna smrt i sto života u zamjenu, - ta to je aritmetika!
- Ta ja sam, Sonja, samo ubio uš, beskorisnu, gadnu, škodljivu. - Ali čovječje je čeljade ta uš!
Ja sam krenuo kao uman čovjek, pa to me je i upropastilo! I zar ti misliš, da ja nisam znao bar na primjer to: ako sam već za-počeo da pitam i ispitujem sebe, imam li ja pravo da vladam, - onda već i nemam prava da vladam. Ili ako zadajem sebi pitanje: je li čovjek uš? - onda taj čovjek za mene već nije uš, nego je uš za onog, kome takva misao i ne pada na pamet, i tko stupa ravno bez pitanja... Kad sam se toliko dana mučio pitanjem: bi li se Napoleon odlučio na to ili ne bi? - ta onda sam već jasno osjećao, da ja nisam Napoleon...
Čitanje s razumijevanjem
Pročitajte polazni tekst, a potom odgovorite na pitanja.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna
Razumihin rasklopi list, obilježen jučerašnjim datumom, i pročita ovo: Milostiva gospođo, Puljherija Aleksandrovna, čast mi je izvijestiti vas, da sam nenadano bio spriječen, te vas nisam mogao dočekati na peronu, nego sam vam zato poslao jako spretna čovjeka. Isto tako neću imati časti ni sutra ujutro, da se sastanem s vama, poradi neodgodivih posala kod senata i kako ne bih smetao vašem rodbinskom sastanku s vašim sinom, a Avdotji Romanovni s bratom. Bit će mi pako čast, da vas pohodim i da vas pozdravim u vašem stanu istom sutra, točno u osam sati poslije podne, pri čemu se usuđujem priklopiti uvjerljivu i usto nepopustljivu molbu svoju, da našem zajedničkom sastanku ne bi prisustvovao Rodion Romanovič, pošto je on mene nečuveno i neuljudno uvrijedio pri mom posjetu, kad je bio bolestan, a osim toga mi je potrebno, objasniti se s vama potanko zbog neke stvari, o kojoj bih želio da doznam vaše vlastito tumačenje. Čast mi je uza to izvijestiti unaprijed, da ću ja, ako bih, protivno svojoj molbi, sreo tamo Rodiona Romanoviča, biti prisiljen, da se odmah udaljim, te onda krivite sami sebe. Pišem to, držeći na umu, da je Rodion Romanovič, koji se pri mome posjetu činio onako bolesnim, nakon dva sata odjednom ozdravio, te kad je krenuo od kuće, može doći i k vama. Uvjerio sam se pak o tom vlastitim očima, u stanu jednog pijanca, koga su pregazili konji, te je od toga umro, a njegovoj je kćeri, djevojci nevaljala vladanja, dao on jučer do dva deset i pet rubalja, pod izlikom, da je za sahranu, što je mene jako začudilo, jer znam, s kolikom ste mukom skupili tu svotu. Preporučujući se poštovanoj Avdotji Romanovni, molim, da izvolite primiti uvjerenje štovanja i odanosti Vašeg pokornog sluge P . L u ž i n a ." - Što bi sada uradila, Dmitriju Prokofjiču? - zapita Puljherija Aleksandrovna, skoro plačući.
Naturalizam
Začetnik je naturalizma francuski književnik Emile Zola. Svoj program objavio je u članku Eksperimentalni roman (1880.).
Naturalisti u književnom djelu žele dati što objektivniju sliku stvarnosti. Za razliku od realista, naturalisti čovjeka promatraju više kao prirodno nego kao društveno biće. Oni smatraju da čovjekom upravlja temperament, odnosno nagoni (biološka motivacija likova). Obilježje je naturalizma i tzv. estetika ružnoće, tj. prikazivanje i najružnijih životnih pojava u književnim djelima.
Najznačajniji su predstavnici naturalizma francuski književnici Emile Zola i Guy de Maupassant.