Realizam i naturalizam

Realizam i naturalizam

Realizam je naziv za književno razdoblje koje traje od 1830. do 1870. godine. Vodeće su književnosti francuska, ruska i engleska književnost.

Naturalizam je književni pravac koji proizlazi iz realizma. Javlja se pri njegovu završetku i traje od 1870. do 1890. godine.

Književnost realizma i naturalizma želi opisati stvarnost, tj. društvo i društvene odnose, a pritom kritički pristupa negativnim društvenim pojavama (socijalna nepravda, siromaštvo).

Realizam

Predstavnici i djela
Francuski realizam

Prvu generaciju francuskih realista predstavljaju Stendhal (roman Crveno i crno) i Honore de Balzac (ciklus romana Ljudska komedija), koji u književnosti afirmiraju realistički roman. I Stendhal i Balzac prikazivali su francusko društvo i ukazivali na negativne društvene pojave te se uz njihovo stvaralaštvo veže i pojam kritički realizam.

  • Stendhal roman doživljava kao zrcalo stvarnosti čija je zadaća odraziti društvo, odnosno pružiti sliku o njemu. U romanu Crveno i crno pripovjedač se izravno obraća čitatelju i iznosi takvo viđenje uloge romana u razdoblju realizma. Stoga se u književnoj znanosti obično navodi da je zrcalo emblem (stalni simbol) realizma.
  • Honoré de Balzac začetnik je kritičkoga realizma. Svoja djela s društvenom tematikom povezao je u ciklus koji je nazvao Ljudska komedija. U naslovu je vidljiva izravna aluzija na Božanstvenu komediju Dantea Alighierija iz 14. stoljeća, a poveznica je tih dvaju djela prikaz suvremenoga društva. U Ljudskoj komediji Balzac je prikazao francusko društvo svo­ga vremena i problematizirao teme društvenoga uspjeha, karijerizma, morala i sl.

Vrhunac realističkoga romana predstavlja Gospođa Bovary Gustava Flauberta. Taj se tip realizma naziva psihološki realizam, a obilježava ga stavljanje naglaska na psihološku karakterizaciju lika.

Ruski realizam

U razdoblju realizma ruska se književnost afirmirala kao jedna od vodećih europskih književnosti. Iako je poticaje dobivala od francuskoga realizma, ona ima specifična ruska obilježja, a jedno je od njih da se književnost doživljava kao tribina ruske društvene misli.

Ruski se realizam može podijeliti u tri faze: na rani realizam (Nikolaj Vasiljevič Gogolj, Kabanica), razvijeni realizam (Ivan Sergejevič Turgenjev, Lovčevi zapisi) i visoki realizam, kad nastaju djela dvojice najznačajnijih ruskih književnika: Lava Nikolajeviča Tolstoja (romani Ana Karenjina, Rat i mir) i Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga (Zločin i kazna).

Reprezentativan je primjer realističkoga romana Zločin i kazna Fjodora Mihajloviča Dostojevskog.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna

KNJIŽEVNOPOVIJESNO RAZDOBLJE: realizam (1830. - 1870.)

KNJIŽEVNA VRSTA: roman (socijalni, psihološki, roman ideja)

AUTOR U KONTEKSTU RAZDOBLJA: Fjodor Mihajlovič Dostojevski stvara u razdoblju visokoga ruskog realizma. Roman je objavljen 1866. godine.

STILSKA OBILJEŽJA: realistička, modernistička

PRVI DIO

Radnja prvoga dijela romana odvija se u tri dana: mjesto radnje je Petrograd, a vrijeme početak srpnja. Roman započinje večernjim odlaskom psihički rastrojenoga siromašnog studenta Raskoljnikova lihvarici Aljoni Ivanovnoj. Ponio je očev srebrni sat koji je namjeravao založiti kod lihvarice, ali mu je prava namjera zapravo bila izvršiti pokus, tj. promotriti situaciju prije čina koji je namjeravao učiniti (ubojstvo lihvarice i krađa njezina novca).

Nakon pokusa vraćao se kući i ušao u krčmu. Tamo je upoznao pijanoga činovnika  Marmeladova koji mu je ispričao svoju životnu priču (siromaštvo, alkoholizam, bolesna žena Katarina Ivanovna i gladna djeca, kći Sonja koja se mora prostituirati da bi ih prehranila). Pijanoga Marmeladova Raskoljnikov je kasnije odveo kući i uvjerio se u kakvu siromaštvu živi.

Sljedećeg jutra Raskoljnikov je dobio majčino pismo koje je u njemu izazvalo bijes i ogorčenje. Majka mu je najprije pisala o sramoti koju je njegova sestra Dunja doživjela u kući Svidrigajlovih, gdje je bila guvernanta, te da je ta nepravda kasnije ispravljena. Nakon toga objasnila mu je kako je došlo do Dunjinih zaruka za Lužina i najavila da će ga Lužin uskoro posjetiti te da i njih dvije dolaze u Petrograd. Raskoljnikov je bio ljut jer je shvatio da se Dunja udaje samo zbog toga da bi mu financijski pomogla, a on nije htio prihvatiti tu žrtvu.

Ponovno je izišao na ulicu. Prolazeći parkom, vidio je pijanu mladu djevojku kojoj je pokušao pomoći, a nakon toga potpuno iscrpljen zaspao je u parku i sanjao o okrutnim ljudima koji ubijaju slaboga konja. Shvatio je da je to reakcija njegove podsvijesti na zločin koji se spremao počiniti. Vraćajući se kući, slučajno je čuo razgovor iz kojega je saznao da će lihvarica sutra navečer u 7 sati biti sama kod kuće.

Kada se ujutro probudio, Raskoljnikov je izvršio posljednje pripreme za ubojstvo: načinio petlju na svojoj odjeći kako bi mogao sakriti sjekiru, uzeo sjekiru i krenuo prema staričinu stanu. Staricu je ubio sjekirom, ali slučajno se u to vrijeme njezina sestra Lizaveta vratila kući. Raskoljnikov je i nju ubio. Potpuno rastrojen, nije uzeo mnogo zaloga i novca, a mjesto zločina uspio je napustiti neprimijećen zahvaljujući slučaju (sakrio se u prazan stan iz kojega su bili izišli radnici). Nakon ubojstva Raskoljnikov se vratio u svoju sobu. Bio je potpuno psihički slomljen.

DRUGI DIO

Ujutro se Raskoljnikov osjećao kao da je u nekakvu bunilu. Kada mu je pazikuća donio poziv da se javi u policijski ured, mehanički je tamo otišao misleći da znaju za ubojstvo. Međutim, ispostavilo se da su ga pozvali zbog duga gazdarici za stanarinu (dospjela mjenica). Na trenutak se želio predati, ali onda je čuo razgovor policajaca o ubojstvu u kojemu su spominjali osumnjičene, pa je odustao. Budući da je bio potpuno iscrpljen, Raskoljnikov se onesvijestio i time na neki način izazvao sumnju. Nakon toga otišao je kući, uzeo iz svoje sobe zaloge koje je ukrao od ubijene lihvarice i sakrio ih. Otišao je prijatelju Razumihinu koji mu je ponudio posao, ali se nakon početnoga pristanka predomislio. Nakon lutanja petrogradskim ulicama vratio se u sobu. Sljedećih nekoliko dana bio je u polusvjesnom stanju: razbolio se i nije ustajao iz kreveta (fizička iscrpljenost, psihička rastrojenost, halucinacije).

Razumihin mu je pomogao da se donekle oporavi nakon bolesti. U posjet mu je došao i Lužin,, Dunjin zaručnik, ali Raskoljnikov se u razgovoru sukobio s njim i Lužin je uvrijeđen otišao. Iako je bio bolestan i iscrpljen, Raskoljnikov je ponovno otišao u grad. U njegovoj svijesti stalno su se izmjenjivale odluka da će priznati što je učinio i odustajanje od toga. Tako je jednom policijskom službeniku (Zosimovu) gotovo priznao zločin, a nakon toga vratio se na mjesto zločina i pitao radnike ima li u stanu krvi.

Vraćajući se kući, vidio je nesreću u kojoj je kočija pregazila čovjeka (Marmeladova). Raskoljnikov je pomogao da ga odnesu kući i dao novac za liječnika. Međutim, Marmeladovu nije bilo pomoći: umro je na rukama svoje kćeri Sonje. Kada se Raskoljnikov vratio kući, u stanu su ga čekale majka i Dunja.

TREĆI DIO

Treći dio romana započinje dijalogom između majke i Dunje na jednoj i Raskoljnikova na drugoj strani. On ne želi prihvatiti Dunjine žrtvu, a ona i majka pokušavaju ga uvjeriti da to Dunja stvarno želi. Tijekom razgovora u stan dolazi Sonja i poziva Raskoljnikova da dođe k njima jer je Katarina Ivanovna odlučila organizirati karmine u čast pokojnoga Marmeladova.

Središnji dio poglavlja bavi se Raskoljnikovljevom teorijom o zločinu. Naime, kako je Raskoljnikov bio jedan od zalagača kod Aljone Ivanovne, policija je htjela s njim razgovarati. Razumihin je poznavao inspektora Porfirija Petroviča i tako su njih dvojica došli k njemu u stan. Tijekom razgovora Raskoljnikov iznosi svoju teoriju po kojoj se ljudi dijele na tzv. materijal, kojemu pripada većina ljudi, i na iznimne pojedince, kojima je dopušteno ono što nije dopušteno većini. Svoju tvrdnju Raskoljnikov obrazlaže postupcima velikih vođa: Napoleona, Muhameda i sl. Porfirij Petrovič vrlo promišljeno vodi taj razgovor ukazujući Raskoljnikovu na posljedice takva pristupa svijetu. Raskoljnikov nije siguran zna li Porfirij da je on ubojica i to ga čini još više rastrojenim. Osim toga, i sam počinje sumnjati u sebe - prezire sebe jer nije mogao počiniti zločin i ostati miran, a sve češće se u njemu javlja misao da nije iznimni pojedinac kakvim se smatrao. Gotovo potpuno psihički rastrojen Raskoljnikov se vratio u stan. Tad mu je u posjet došao čovjek koji se predstavio kao Svidrigajlov.

ČETVRTI DIO

Raskoljnikov je o Svidrigajlovu čuo od majke i sestre: on je muž Marfe Petrovne, koja je u međuvremenu umrla u čudnim okolnostima, a upravo zbog njega Dunja je mnogo pretrpjela odbijajući njegova udvaranja. Sada se Svidrigajlov želio sastati s Dunjom i zatražiti od nje da se ne uda za Lužina, a Svidrigajlov bi je zamolio da mu oprosti zbog neugodnosti koje je imala zbog njega i uzme novac koji bi joj on poklonio. Raskoljnikov je odbio njegov prijedlog, ali Svidrigajlov mu je odgovorio da će onda sam tražiti način da razgovara s njom.

Raskoljnikov i Razumihin otišli su kod majke i Dunje jer se tamo trebao pojaviti Lužin, koji je u pismu tražio od Dunjine majke da Raskoljnikov ne bude prisutan kada se budu sastali. U razgovoru Lužin je postajao sve grublji pokazavši tako svoj pravi karakter. Na kraju su zatražili od njega da ode, što je značilo da su zaruke raskinute. Lužin je otišao iznimno uvrijeđen i bijesan. Raskoljnikov je zamolio Razumihina da bude s majkom i Dunjom bez obzira na sve što će se dogoditi i otišao do kuće u kojoj je stanovala Sonja.

U razgovoru s njom Raskoljnikov je saznao da joj je ubijena Lizaveta bila prijateljica i da ih je povezivala molitva i vjera. Tražio je od Sonje da mu čita, a ona je otvorila tekst o Lazarovu uskrsnuću. Raskoljnikov vidi sličnosti između njih dvoje: ona je ubila sebe žrtvujući se za očevu obitelj (novac zarađen prostitucijom), a on je ubio lihvaricu i njezinu sestru. Stoga je upravo nju odabrao kao osobu kojoj će sutra priznati svoj zločin. Njihov razgovor prisluškivao je Svidrigajlov, koji je stanovao u sobi do Sonjine.

Raskoljnikov je otišao kod Porfirija Petroviča u policijski ured, a smireni Porfirij svojim je izjavama sve više razdraživao Raskoljnikova koji je bio svjestan da ga istražitelj navodi na to da prizna ubojstvo. Kada se gotovo odao, pojavio se čovjek (Nikolaj) koji je tvrdio da je ubojica pa Porfirijeva zamka nije uspjela.

PETI DIO

Katarina Ivanovna organizirala je nakon pogreba karmine, a pritom je došlo do nekoliko neugodnih situacija u kojima se sukobila s gazdaricom, a potom je i Lužin lažno optužio Sonju da mu je ukrala novac. Katarina ju je branila uvjerena da Sonja nije kriva, ali nitko joj nije vjerovao. Sonju je na kraju spasio Lebezjatnikov (stanar u toj kući) koji je vidio kada je Lužin podmetnuo novčanicu u Sonjin džep. Raskoljnikov je svima objasnio zašto je Lužin to učinio - htio je okriviti Sonju i uvjeriti Dunju da Raskoljnikov nije u pravu kad dopušta da se takva osoba nalazi u društvu njegove sestre. Na kraju je druženje prekinuto: Lužin je otišao, a gazdarica je istjerala iz stana Katarinu Ivanovnu i njezinu djecu.

Sonja se vratila u svoj stan, a Raskoljnikov je došao za njom. Bio je potpuno iskren: priznao joj je da je počinio zločin te da ga ne muči kajanje, već spoznaja da ne pripada onim nadmoćnim, iznimnim ljudima. Sonja je potresena njegovim priznanjem, ali mu nudi vjeru i pokajanje kao izlaz.

Njihov razgovor prekinuo je Lebezjatnikov koji im javlja da je Katarina Ivanovna gotovo poludjela: izišla je s djecom na ulicu i tjera ih da pjevaju i plešu, a prestrašena djeca plaču. Oko njih se na ulici skuplja svijet, a bolesnu Katarinu, kojoj je pozlilo, unose u Sonjin stan, gdje ona ubrzo umire. Svidrigajlov nudi novac kojim će platiti sahranu i zbrinuti djecu, a pritom daje Raskoljnikovu do znanja da je čuo njegovo priznanje Sonji.

ŠESTI DIO

Porfirij dolazi kod Raskoljnikova i otvoreno mu govori da zna kako je on ubojica. Nudi mu mogućnost da se sam prijavi, što će mu koristiti tijekom suđenja i utjecati na određivanje kazne. Raskoljnikov je zbunjen, ali ništa ne priznaje, a Porfirij mu ostavlja još 1 - 2 dana da se sam preda policiji.

U krčmi Raskoljnikov susreće Svidrigajlova i sluša njegovu ispovijest u kojoj otkriva svoj pravi karakter: on je razvratnik kojemu je jedini cilj udovoljiti svojim tjelesnim zahtjevima. Raskoljnikovu je sve to odvratno, ali ostaje sa Svidrigajlovim jer se boji da on nije odustao od razgovora s Dunjom. Svidrigajlov ga je uspio prevariti: uvjerio ga je da odlazi iz stana, a kad je Raskoljnikov otišao, Svidrigajlov se vratio jer je imao dogovoren susret s Dunjom. Ona se pristala s njim sastati jer joj je u pismu naveo da ima dokaze o zločinu koji je počinio njezin brat.

Svidrigajlov je Dunji otkrio da je prisluškivao razgovore Sonje i Raskoljnikova i tako doznao da je on ubojica. Dunja u početku nije vjerovala, ali kada je spomenuo teoriju o iznimnim pojedincima, shvatila je da Svidrigajlov govori istinu. Htjela je otići do Sonje, ali vrata su bila zaključana. Tada joj Svidrigajlov otkriva svoje prave namjere: on će spasiti Raskoljnikova ako Dunja pristane biti njegova. Dunja to odbija i prijeti mu pištoljem, a zatim i puca. Međutim, Svidrigajlov se ne boji se smrti: izaziva je da ga ubije, a kada ona to ipak ne učini, shvaća da ga ona ne može voljeti i pušta je iz stana. Nakon njezina odlaska on uzima pištolj i izlazi. Neko je vrijeme lutao po krčmama, a onda se vratio u stan i dao Sonji novac s napomenom da će joj trebati kad bude Raskoljnikova pratila u Sibir. Nakon toga posjetio je zaručnicu kojoj je također dao novac, a potom je otišao u gostionicu i unajmio sobu.

Tijekom noći Svidrigajlov sanja groteskne prizore (utopljenica u lijesu, djevojčica koja se ponaša kao razvratna žena). Izišao je iz gostionice i počinio samoubojstvo pred zaprepaštenim stražarom.

Raskoljnikov se oprostio s majkom, ali joj nije otkrio zbog čega se oprašta, nego je kao razlog naveo putovanje. Potom se oprostio i s Dunjom te otišao kod Sonje po križ, a nakon toga predao se policiji i priznao da je počinio zločin.

EPILOG

U završnom dijelu romana doznajemo da je Raskoljnikov osuđen na 8 godina zatvora i da se već devet mjeseci nalazi na služenju kazne u Sibiru, a tu se nalazi i Sonja, koja stanuje u obližnjem gradu i posjećuje ga. (Ubrzo nakon njegova odlaska u Sibir Dunja se udala za Razumihina, a majka je nedugo nakon toga umrla.)

Nakon bolesti tijekom koje je sanjao o zaraženim ljudima što misle da su odabrani i da jedini znaju istinu, Raskoljnikov se mijenja: uz Sonjinu pomoć pokajao se zbog zločina koji je učinio i prihvatio je vjeru koja mu nudi mogućnost iskupljenja.

Sadržaj romana

Pogledajte ovaj kratki videozapis koji na zanimljiv način sažima događaje u romanu Zločin i kazna i povezuje roman sa stvaralaštvom njegova autora.

Likovi se u romanu pojavljuju na nekoliko razina.

  • Likovi su tipovi (nositelji zajedničkih osobina): siromašni studenti (Raskoljnikov, Razumihin), lihvari (Aljona Ivanovna), činovnici (Mameladov, Lužin, Lebezjatnikov), bogati razvratnici (Svidrigajlov) i dr.
  • Likovi su zastupnici određene ideje (filozofsko-etička karakterizacija lika): Raskoljnikov (teorija o iznimnom pojedincima), Lebezjatnikov (socijalne teorije), Svidrigajlov (nihilizam) i dr.

Iako predstavljaju tipove i/ili ideje, likovi su istovremeno i individualizirani, što je posebno vidljivo u psihološkoj karakterizaciji (npr. lik Raskoljnikova).

Raskoljnikovljeva teorija

Iako je Raskoljnikovljev članak u kojemu iznosi svoju teoriju objavljen ranije, teorija se najbolje može razumjeti iz perspektive njezina autora koji je prikazuje istražitelju Porfiriju Petroviču.

Što se pak tiče moje razdiobe ljudi na obične i neobične, priznajem, da je ta razdioba nešto samovoljna, ali ja to i ne nastojim dokazati točnim ciframa. Ja jedino vjerujem u svoju glavnu misao. A ta je misao, da se ljudi po prirodnom zakonu dijele uopće na dvije vrste: na nižu (običnu), to jest, da tako reknem, na materijal, koji služi jedino za rađanje sličnih stvorenja, i na ljude odista, to jest na one, u kojima ima dara ili talenta, da u svojoj sredini reknu novu riječ. Podvrste su tu dabome nebrojene, ali one se dvije vrste razlikuju prilično oštro pa svojim crtama: prva vrsta, to jest, materijal, to su uopće ljudi, po svojoj prirodi konzervativni, pristojni, žive u poslušnosti i vole da budu poslušni. Oni po mom sudu i moraju da budu poslušni, jer je to njihovo određenje i nikako ih ne ponizuje. Druga vrsta: svi krše zakon, rušioci su ili bar skloni tome, sudeći po sposobnostima. Zločini su tih ljudi, razumije se, relativni i raznoliki: ponajviše oni iziskuju, u jako različnim izjavama, da se u ime boljega razruši današnje. No ako je kome potrebno poradi ideje koraknuti i preko leša i preko krvi, to on može zaista u sebi, po mom sudu, dopustiti sam sebi, da korakne preko krvi, što uostalom zavisi o ideji i njezinoj veličini, to zapamtite!

Počinivši zločin, Raskoljnikov ne osjeća nikakvo kajanje jer za njega to što je učinio nije zločin, nego djelo kojim će ukloniti negativnu pojavu iz društva, a dobivenim novcem pomoći onima koji to zaslužuju. Međutim, nakon zločina on je razočaran samim sobom i shvaća da ne pripada iznimnim pojedincima.

Motive njegova zločina najbolje razotkriva Svidrigajlov u razgovoru s Dunjom.

- Duga je to priča, Avdotja Romanovna. Tu ima, kako bih vam rekao, teorija svoje vrste, ono isto, u čemu se meni na primjer čini, da je pojedini zločin dopušten, ako je konačni cilj valjan. Jedno zlo i sto dobrih djela! I jest dabome mladu čovjeku, u koga su sposobnosti i pretjerano samoljublje, teško kad zna: da ima na primjer svega samo tri tisuće, sva bi mu se karijera, sva budućnost u njegovom životnom cilju preobrazila, a eto nema tih triju tisuća. Dometnite tome razdraženost od gladovanja, od tijesnog stana, od dronjaka, od jasne svijesti o ljepoti svog socijalnog položaja, a u isti mah položaja sestrina i majčina. A najviše taština, ponos i taština, uostalom, bog bi ga znao, možda i uz dobre sklonosti... Ta ja ga ne krivim, nemojte misliti, molim vas; a i ne tiče me se. Tu je bila još i jedna vlastita teorijica, onako, teorija, - po kojoj se, vidite, ljudi dijele na materijal i na osobite ljude, to jesi na takve ljude, koji su na tolikoj visini, te im i nema zakona, nego oni sami kroje zakone ostalim ljudima, materijalu, ološu. Ništa, tek teorijica: une théorie comme une autre. Napoleon ga je silno zanio, to jest zanijelo ga je zapravo, što mnogi genijalni ljudi nisu pazili na pojedinačno zlo, nego su bez razmišljanja prelazili preko njega. On je, čini mi se, uobrazio sebi, da je i sam genijalan čovjek, - to jest, bio je neko vrijeme uvjeren u to. Jako ga je mučila i sada ga muči misao, da je znao stvoriti teoriju, ali nije bio u stanju da prijeđe bez razmišljanja, dakle nije genijalan čovjek. A to ponizuje mlada čovjeka, u koga ima samoljublja, pogotovo u naše doba...

Ni kada se predao policiji Raskoljnikov nije osjećao grižnju savjesti i kajanje zbog počinjenog djela. To je došlo tek mnogo kasnije - otkrivši vjeru, iskreno se pokajao zbog zločina, a u tom mu je pomogla vjera.

Reprezentativni citati

Jedna smrt i sto života u zamjenu, - ta to je aritmetika!


- Ta ja sam, Sonja, samo ubio uš, beskorisnu, gadnu, škodljivu. - Ali čovječje je čeljade ta uš!


Ja sam krenuo kao uman čovjek, pa to me je i upropastilo! I zar ti misliš, da ja nisam znao bar na primjer to: ako sam već za-počeo da pitam i ispitujem sebe, imam li ja pravo da vladam, - onda već i nemam prava da vladam. Ili ako zadajem sebi pitanje: je li čovjek uš? - onda taj čovjek za mene već nije uš, nego je uš za onog, kome takva misao i ne pada na pamet, i tko stupa ravno bez pitanja... Kad sam se toliko dana mučio pitanjem: bi li se Napoleon odlučio na to ili ne bi? - ta onda sam već jasno osjećao, da ja nisam Napoleon...

Čitanje s razumijevanjem

Pročitajte polazni tekst, a potom odgovorite na pitanja.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna

Razumihin rasklopi list, obilježen jučerašnjim datumom, i pročita ovo: Milostiva gospođo, Puljherija Aleksandrovna, čast mi je izvijestiti vas, da sam nenadano bio spriječen, te vas nisam mogao dočekati na peronu, nego sam vam zato poslao jako spretna čovjeka. Isto tako neću imati časti ni sutra ujutro, da se sastanem s vama, poradi neodgodivih posala kod senata i kako ne bih smetao vašem rodbinskom sastanku s vašim sinom, a Avdotji Romanovni s bratom. Bit će mi pako čast, da vas pohodim i da vas pozdravim u vašem stanu istom sutra, točno u osam sati poslije podne, pri čemu se usuđujem priklopiti uvjerljivu i usto nepopustljivu molbu svoju, da našem zajedničkom sastanku ne bi prisustvovao Rodion Romanovič, pošto je on mene nečuveno i neuljudno uvrijedio pri mom posjetu, kad je bio bolestan, a osim toga mi je potrebno, objasniti se s vama potanko zbog neke stvari, o kojoj bih želio da doznam vaše vlastito tumačenje. Čast mi je uza to izvijestiti unaprijed, da ću ja, ako bih, protivno svojoj molbi, sreo tamo Rodiona Romanoviča, biti prisiljen, da se odmah udaljim, te onda krivite sami sebe. Pišem to, držeći na umu, da je Rodion Romanovič, koji se pri mome posjetu činio onako bolesnim, nakon dva sata odjednom ozdravio, te kad je krenuo od kuće, može doći i k vama. Uvjerio sam se pak o tom vlastitim očima, u stanu jednog pijanca, koga su pregazili konji, te je od toga umro, a njegovoj je kćeri, djevojci nevaljala vladanja, dao on jučer do dva deset i pet rubalja, pod izlikom, da je za sahranu, što je mene jako začudilo, jer znam, s kolikom ste mukom skupili tu svotu. Preporučujući se poštovanoj Avdotji Romanovni, molim, da izvolite primiti uvjerenje štovanja i odanosti Vašeg pokornog sluge P . L u ž i n a ." - Što bi sada uradila, Dmitriju Prokofjiču? - zapita Puljherija Aleksandrovna, skoro plačući.

Naturalizam

Začetnik je naturalizma francuski književnik Emile Zola. Svoj program objavio je u članku Eksperimentalni roman (1880.).

Naturalisti u književnom djelu žele dati što objektivniju sliku stvarnosti. Za razliku od realista, naturalisti čovjeka promatraju više kao prirodno nego kao društveno biće. Oni smatraju da čovjekom upravlja temperament, odnosno nagoni (biološka motivacija likova). Obilježje je naturalizma i tzv. estetika ružnoće, tj. prikazivanje i najružnijih životnih pojava u književnim djelima.

Najznačajniji su predstavnici naturalizma francuski književnici Emile Zola i Guy de Maupassant.

Predstavnici i djela