Modernizam

Modernizam je naziv za više književnih pravaca u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća kojima je zajedničko suprotstavljanje realizmu i naturalizmu, težnja za pronalaženjem novih stvaralačkih postupaka i esteticizam, odnosno teza da umjetnost treba imati isključivo estetsku ulogu.

Prva faza modernizma (esteticizam) javlja se u drugoj polovici 19. stoljeća i traje do pojave avangarde.

Početak modernizma može se precizno odrediti godinom 1857., kad izlazi zbirka francuskoga pjesnika Charlesa Baudelairea Cvjetovi zla.
Svoju je zbirku Baudelaire posvetio Theophileu Gautieru, smatrajući ga svojim uzorom i učiteljem. Njome je šokirao čitatelje i kritičare jer se usudio uvesti u poeziju teme kojima do njegova vremena nije bilo mjesto u poeziji, odvajajući istovremeno pojam lijepoga od pojma dobroga.

Lirski je subjekt u Baudelaireovim pjesmama zasićen melankolijom i dosadom, a stalno je podvojen između takva doživljaja svijeta (spleen) i ideala. Baudelaire je na izraznoj razini zadržao čvrstu formu smatrajući formalnu savršenost jednim od estetskih načela u svojoj poeziji.

KNJIŽEVNOPOVIJESNO RAZDOBLJE: modernizam 

KNJIŽEVNA VRSTA: lirska pjesma 

AUTOR U KONTEKSTU RAZDOBLJA: Charles Baudelaire francuski je pjesnik koji stoji na početku modernizma. Godine 1857. objavio je pjesničku zbirku Cvjetovi zla koja se smatra početkom moderne poezije.

Cvjetovi zla (1857.)

NASLOV: Izraz „cvjetovi zla“ u sebi je proturječan i predstavlja oksimoron: njime se izražava pjesnikova podvojenost između stvarnosti (spleen) i ideala kojima teži.

TEMATIKA: odnos pjesnika i svijeta, prikaz velegrada, s naglaskom na ružnim pojavama (estetika ružnoće); poezija kao prostor mašte. 

KOMPOZICIJA: Na početku je zbirke posveta Theophileu Gautieru, začetniku larpurlatizma i uvodna pjesma Čitatelju.

Zbirka je sastavljena u šest dijelova: Spleen i ideal, Pariške slike, Vino, Cvjetovi zla, Pobuna i Smrt.

U prvom dijelu suprotstavljen je negativan doživljaj svijeta (spleen - naziv za sumorno raspoloženje prožeto tjeskobom, zlovoljom i melankolijom) i umjetnost, tj. ideal kojemu lirski subjekt teži. Taj se sukob pjesnikovom pobunom protiv tradicionalnih vrijednosti. U njemu se nalaze i dvije programatske pjesme: Albatros i Suglasja.

ZANIMLJIVOST: Zbirka je osuđena zbog povrede javnoga morala, a šest je pjesama maknuto iz zbirke.

Charles Baudelaire, Koja je prava?

POZNAVAO sam neku Benediktu, koja je zračište oko sebe ispunjala idealom, a iz očiju širila čežnju za uzvišenim, žudnju za ljepotom, za slavom, za svim onim što nas može ponukati da povjerujemo u besmrtnost.
      Ali ta je čudesna djevojka bila prelijepa da bi mogla dugo živjeti i, nekoliko dana pošto sam je upoznao, ona uistinu preminu. Jednog jutra, kad je proljeće prostranstvom njihalo svoju kadionicu sve do grobišta, ja je pokopam vlastitim rukama. Da, sam je pokopam, pohranivši je pomno u lijes od mirisna drveta, od kojeg su i skupocjeni indijski kovčezi što nikad ne mogu istrunuti.
      I dok sam zamišljen zurio u mjesto gdje je zakopano sve moje blago, spazim kako prilazi neka neugledna ženica neobično slična pokojnici i kako najednom, prasnuvši u grohot, histeričnom, pomamnom žestinom stade topotati po svježoj zemlji govoreći: „Ja sam prava Benedikta! Baš ja, grdna djevojčura! A za kaznu što si mogao biti tako bezuman i zaslijepljen, voljet ćeš me takvu kakva jesam!ˮ
       A ja, sav razgnjevljen, odvratim: „Ne! Ne! Neću!ˮ Pa da bih što bolje istakao kako ne pristajem, udarim tako silovito nogom o zemlju da mi se do koljena zarinu u svježi humak, i sad ću, kao vuk uhvaćen u stupici, možda zauvijek ostati prikovan za raku ideala.

Drama

Modernizam se u drami odrazio u prikazivanju psiholoških protuslovlja unutar likova, što se najbolje moglo prikazati u komornoj drami – u njoj je težište na psihologiji likova, a ne na dramskoj radnji, a to se postiže smanjivanjem broja likova te reduciranjem mjesta i vremena radnje. Najznačajniji je dramski autor toga vremena norveški dramatičar Henrik Ibsen, a njegova je najpoznatija drama Nora (Lutkina kuća).

Ruski književnik Anton Pavlovič Čehov začetnik je lirske drame, u kojoj je naglasak na slikanju ugođaja, a ne na dramskome dijalogu, koji gotovo potpuno gubi svoju funkciju (drama Tri sestre).

Henrik Ibsen, Nora

NORA: Kako izgledate svježe i veselo. Pa ti vaši rumeni obraščići, kao jabuke i ružice. (Djeca su za vrijeme toga zbivanja neprestano s njom u razgovoru.) Jeste li se dobro zabavljali? To je divno. Ah, ti si vozio Emmy i Boba na saonicama? Pomisli samo! Da, ti si pravi dečko, Ivare. Dajte mi je malo, Ana-Marija. Moju slatku malu lutkicu! (Uzme od dadilje najmanje dijete, pa s njim pleše.) Samo mir! Da, Bob, plesat ću i s tobom. Što? Vi ste se grudali? O, da sam bila tamo! Pusti samo, Ana-Marija, ja ću je sama svući. Pusti,  ja to tako rado činim. Pođi dotle u dječju sobu. Ti izgledaš tako promrzlo. Na peći ima kave.

 (Dadilja odlazi u sobu nadesno. Nora skida djeci kaputiće i šešire, pa ih baca naokolo, dok djeca neprestano pričaju.)

NORA: Ali da?! Veliki pas je za vama trčao? Naravno da vas nije ugrizao. Ne, tako male i dobre lutkice ne grizu psi. Ne zaviruj u pakete, Ivare! Što je to? Čekaj i saznat ćeš! Iznenađenje! Ah ne, ne; tu unutra je nešto ružno. Da se igramo? Čega da se igramo? Skrivača? Da. Igrajmo se skrivača. Neka se prvo sakrije Bob. Što? Najprije mama? Dobro, onda prvo ja. Probajte me naći!

(Ona i djeca igraju se u ciki i smijehu po sobi i u susjednoj prostoriji nadesno. Najzad se Nora sakrije ispod stola. Djeca dojure unutra, traže je, no ne mogu je naći. Onda začuju njezin prigušeni smijeh, polete prema stolu, podignu stolnjak i ugledaju je. Burno klicanje. Ona ispuže ispod stola tako kao da ih hoće zaplašiti. Ponovno radosno pocikivanje. Na ulaznim vratima međutim netko pokuca; nitko to nije primijetio. Zatim se vrata napola otvore i sada se vidi KROGSTADA.)

(On još malo čeka. Igra traje i dalje.)

KROGSTAD: Oprostite, gospođo Helmer...

NORA (s prigušenim krikom padne na koljena): Ah! Što želite?