Hrvatska renesansa

Renesansna književnost javlja se u Hrvatskoj pod talijanskim utjecajem potkraj 15. i traje tijekom 16. stoljeća. Vezana je uz domaća gradska središta, i to uglavnom na jadranskoj obali i otocima. Pisana je narodnim jezikom koji nije normiran, pa se pisci oslanjaju uglavnom na jezik svojega zavičaja.

Većina renesansnih djela pisana je u stihu (npr. lirska poezija, ep, pastorale), a najčešće se kao stih javlja dvostruko rimovani dvanaesterac.

U razdoblju renesanse nastaju prve lirske pjesme (petrarkistička lirika), prvi hrvatski ep (Judita Marka Marulića), prvi hrvatski roman (Planine Petra Zoranića) te prva dramska djela sa svjetovnom temom (Robinja Hanibala Lucića). Najveći je renesansni komediograf Marin Držić.

Predstavnici i djela

Renesansna lirika

Hrvatski petrarkisti

Prvu generaciju hrvatskih lirskih pjesnika čine hrvatski petrarkisti. To su pjesnici koji su stvarali u drugoj polovici 15. i početkom 16. stoljeća u Dubrovniku, a pisali su pjesme sa svjetovnom tematikom.

Poezija hrvatskih petrarkista sačuvana je u rukopisnome Zborniku Nikše Ranjine (1507.). Temeljni su motivi te poezije ženska ljepota i neuzvraćena ljubav, a opjevani su u petrarkističkom stilu. Poseban dio Zbornika Nikše Ranjine čine tzv. pjesme na narodnu - to su pjesme anonimnih autora koje su pisane po uzoru na narodnu poeziju.

Najznačajniji su hrvatski petrarkisti prve generacije Šiško Menčetić (pjesme Prvi pogled i Blaženi čas i hip) i Džore Držić (pjesme Grem si, grem i Draža je od zlata).

U 16. stoljeću javlja se druga generacija hrvatskih petrarkista: to su dubrovački i dalmatinski lirski pjesnici koji također pišu petrarkističku liriku, ali donekle različitu od pjesnika prve generacije. U njihovoj se poeziji dopunjavaju i proširuju petrarkistički motivi i postupci, a uvode se i nove teme i oblici. Najznačajniji je predstavnik hvarski književnik Hanibal Lucić - njegova pjesma Jur nijedna na svit vila smatra se remek-djelom hrvatske renesansne poezije.

REPREZENTATIVNI STIHOVI

Hanibal Lucić, Jur nijedna na svit vila

Jur nijedna na svit vila
lipotom se već ne slavi,
jer je hvale sve skupila
vila ka mi sarce travi.
Ni će biti ni je bila,
njoj takmena kȃ se pravi.
Lipotom se već ne slavi
jur nijedna na svit vila.

(…)

Grihota bi da se stara
ova lipost uzorita,
Bože, kî si svim odzgãra,
čin’ da bude stanovita,
ne daj vrime da ju shara
do skončãnja sega svita.
Ova lipost uzorita
grihota bi da se stara.

Čitanje s razumijevanjem

Pročitajte polazni tekst, a potom odgovorite na pitanja.

Džore Držić, Da bi mi srdačce ledom se smrznulo

Da bi mi srdačce ledom se smrznulo,
da bi mi sunačce veće ne svanulo,
ako te ne ljubim koliko sam sebe;
jer da te izgubim, umro bih bez tebe.
S tobom je mâ ljubav rasla od mladosti,
s tobom će mâ ljubav živjet do starosti.

Renesansna epika

Renesansni ep razvija se pod utjecajem antičke književnosti (Vergilije), humanističke književnosti na latinskom jeziku i suvremene talijanske književnosti (Ludovico Ariosto).

Marko Marulić, Judita

Judita

Marulićev kršćansko-vergilijanski ep Judita stoji na početku hrvatske umjetničke književnosti. U njemu je biblijska tema o pobožnoj udovici Juditi, koja spašava svoj narod uz Božju pomoć, prikazana na renesansni način.

Djelo je napisano 1501., a objavljeno u Mletcima (Venecija) 1521. godine.

Libar
Marka Marula Splićanina
u kom se uzdarži istorija svete udovice
Judit
u versih, harvacki, složena
Kako ona ubi vojvodu Oloferna
po sridu vojske njegove
i oslobodi puk israelski
od velike pogibili

Čitanje s razumijevanjem

Pročitajte polazni tekst, a potom odgovorite na pitanja.

Marko Marulić, Judita

KNJIGE MARKA MARULIĆA SPLIĆANINA
U KIH SE UZDARŽI
ISTORIJA OD SVETE JUDITE
U ŠEST LIBRI RAZDILJENA
NA SLAVU BOŽJU POČINJU
LIBRO PARVO
Dike ter hvaljen’ja presvetoj Juditi,
Smina nje stvoren’ja hoću govoriti;
Zato ću moliti, Bože, tvoju svitlost,
Ne htij mi kratiti u tom punu milost.
Ti s’ on ki da kripost svakomu dilu nje
I nje kipu lipost s počten’jem čistinje;¹
Ti poni² sad mene tako jur napravi
Jazik da pomene ča misal pripravi.
Udahni duh pravi u mni ljubav tvoja,
Da sobom ne travi³ veće pamet moja,
Bludeći ozoja⁴ z družbom starih poet,
Boge čtova koja, kimi svit biše spet.⁵
Da ti s’ nadasve svet, istinni Bože moj,
Ti daješ slatko pet⁶, vernim si ti pokoj,
A ne skup tri krat troj divička okola,⁷
Pridavši još u broj s kitarom Apola.

¹ I nje kipu lipost s počten’jem čistinje − i njezinu tijelu ljepotu s poštenjem čistoće
² poni − dakle
³ ne travi − ne budi u zabludi
⁴ Bludeći ozoja − lutajući
⁵ Boge čtova koja, kimi svit biše spet − koja štovaše bogove kojima svijet bijaše sapet
⁶ pet − pjevati
⁷ A ne skup tri krat troj divička okola − a ne skup od devet muza

Petar Hektorović, Ribanje i ribarsko prigovaranje

Djelo Petra Hektorovića Ribanje i ribarsko prigovaranje napisano je u obliku poslanice plemiću Jeronimu Bartučeviću i datirano u siječanj 1556. godine.
Sastavljeno je od triju dijelova (Parvi dan, Drugi dan, Treti dan) i pisano u dvostruko rimovanim dvanaestercima.
U njemu se opisuje trodnevno putovanje pripovjedača (Petar) i dvojice hvarskih ribara (Nikola Zet i Paskoje Debelja) iz Hvara preko Brača do Šolte. Tijekom putovanja razgovarali su i lovili ribu - tako se u djelu opisuje stvarni krajolik kojim prolaze te ljudi kojih se pritom prisjećaju. U razgovoru likovi iznose svoja razmišljanja o svijetu te zagonetke i narodne poslovice pa djelo ima i poučan karakter.

Tijekom putovanja ribari krate vrijeme pjevajući narodne pjesme. Tako je Hektorović u svoje djelo umetnuo tri kraće lirske narodne pjesme (zdravice i počasnice) i dvije bugarštice: Kraljević Marko i brat mu Andrijaš te Radosav Siverinac i Vlatko, udinski vojvoda. To su prvi notni zapisi hrvatskih narodnih pjesama.

IZ RJEČNIKA: Bugarštica je hrvatska narodna pjesma duljega stiha (15 – 16 slogova), najčešće balada. Izraz bugarštica nastao je od glagola bugariti – naricati, plakati.

Naslov Ribanje i ribarsko prigovaranje upućuje na dvije moguće razine pristupa djelu: možemo ga čitati kao putopis ili kao poučno djelo o čovjekovu životu (alegorija: putovanje kao put do spoznaje).

Renesansni roman

U hrvatskoj se renesansi javlja nova književna vrsta – roman, a nastaje pod utjecajem talijanskoga pastoralnog romana. Prvi hrvatski roman, Planine, napisao je Petar Zoranić.

Petar Zoranić, Planine

Roman Planine pisan je u prozi i stihovima, a podijeljen je u 24 poglavlja.
Glavni je lik pastir Zoran, koji je ujedno i pripovjedač. Tema je romana njegov put u planine da bi se izliječio od ljubavne boli. Putovanje po planinama traje 7 dana, a događaji su ispričani kronološki.
U poglavlju Perivoj od Slave Zoranić uvodi priču o vilama Kaldejki, Grkinji, Latinki i Hrvatici (alegorijski prikaz četiriju književnosti: Biblije, grčke, latinske i hrvatske) i upućuje prijekor hrvatskim autorima koji ne pišu na hrvatskom jeziku, već se služe stranim jezicima (latinskim, talijanskim).
Aktualnost Zoranićeva romana ogleda se i u uvođenju pojma „rasuta bašćina“ - tako Zoranić naziva hrvatske krajeve koje razaraju Turci u svojim osvajanja.
Roman se može čitati u doslovnome smislu, tj. kao putovanje zaljubljenoga pastira Zorana po stvarnim hrvatskim krajevima, ali i u alegorijskom smislu, odnosno kao putovanje čovjeka kroz život na putu do spoznaje (Istine).

Renesansna drama

Hrvatsku renesansnu dramu možemo pratiti od stvaralaštva Džore Držića, autora naše prve pastorale, preko prve drame sa svjetovnom temom Hanibala Lucića te prve mitološke drame i dramskih prikazanja Mavra Vetranovića do stvaralaštva Marina Držića, najvećega hrvatskoga komediografa.

Marin Držić, Novela od Stanca

Marin Držić (1508. – 1567.)

Marin Držić potječe iz pučke obitelji. Školovao se najprije u rodnom Dubrovniku, a nakon toga odlazi na studij u Italiju (Siena). Nakon povratka u Dubrovnik pisao je komedije koje su glumačke družine izvodile pred dubrovačkom publikom. Potkraj života pisao je urotnička pisma talijanskom vladaru Cosimu I. Mediciju, u kojima je od njega tražio pomoć za svrgavanje dubrovačke vlastele s vlasti. Umro je u Veneciji 1567. godine.

Marin Držić najznačajniji je renesansni dramatičar. Služeći se poznavanjem suvremene talijanske komedije, Držić u svoja djela unosi renesansne antiteze (npr. mladost – starost, selo – grad, bogati – siromašni) i tipične likove iz plautovske komedije / učene komedije (škrti starac, zaljubljeni mladić, lukavi sluga i dr.), a u njihovo središte stavlja likove inteligentnih pojedinaca, od kojih je najpoznatiji lik Pometa iz komedije Dundo Maroje.

Novela od Stanca

Novela od Stanca renesansna je komedija s elementima farse. U njezinu su središtu dvije renesansne antiteze: mladost - starost i selo - grad.

NASLOV: Novela od Stanca zapravo znači „šala sa Stancem“. Riječ novela u dubrovačkom govoru tog vremena označuje šalu.

TEMA: šala sa Stancem koju su izveli dubrovački mladići.

TEMELJNI MOTIV: antiteza mladost – starost.

MJESTO RADNJE: Dubrovnik (zid kraj velike česme)

VRIJEME RADNJE: pokladna noć (Radnja traje nekoliko sati.)

LIKOVI: Dživo Pešica, Miho, Vlaho (dubrovački mladići); Stanac (starac), maškare

DRAMSKA RADNJA: Dramska radnja utemeljena je na naivnosti starca Stanca koji je povjerovao da ponovno može postati mlad.

KOMPOZICIJA: Komedija je napisana u jednome činu, a sastavljena je od 7 prizora.

VRSTA STIHA: uglavnom dvostruko rimovani dvanaesterac; ponekad se javlja osmerac

KNJIŽEVNA VRSTA: komedija s elementima farse (grub humor), pokladna igra

Kratak sadržaj

Prvi prizor

Radnja započinje susretom maskiranih dubrovačkih mladića Vlahe i Mihe u pokladnoj noći: najprije se nisu prepoznali, a nakon toga hvale se što su te noći radili i s kim su bili. Miho u razgovoru otkriva da je izišao iz kuće tako što je pobjegao kroz prozor u potrazi za zabavom te da njegov otac misli kako Miho spava u svom krevetu.

Na kraju prvoga prizora doznajemo da su mladići vidjeli staroga seljaka Stanca kod fontane i da se žele s njim našaliti. Prizor završava pojavom maskiranoga mladića, a Miho i Vlaho izvlače oružje jer ne znaju tko se krije iza maske.

Drugi prizor

U drugom prizoru maskirani se mladić otkriva i saznajemo da je to Dživo Pešica, Mihin i Vlahin prijatelj. Mladići spremaju oružje i Dživo im govori da se maskirao u vlaškoga trgovca jer se sprema našaliti sa starcem. Dživo ih poziva da mu se pridruže pa Vlaho i Miho skriveni gledaju kako će to Dživo izvesti.

Treći prizor

Treći je prizor ključni za razvoj dramske radnje. Na početku se Dživo približava Stancu i zadobiva njegovo povjerenje tako što ga je uljudno pozdravio, a pritom se služio vlaškim govorom (Dobra kob, junače! Što si tuj takoj sam?). Stanac mu je odgovorio da je sinoć došao u grad jer je želio prodati kozle i sir, ali to nije uspio Tražio je prenoćište u gradu, ali nitko ga nije htio primiti na stan pa je došao do fontane i tu odlučio prenoćiti. Doznajemo i da je prestrašen jer se boji razbojnika koji bi ga mogli opljačkati.

Nakon toga Dživo se predstavlja Stancu: govori mu da je bogati trgovac govedima iz Gacka, a način na koji se predstavio impresionirao je Stanca koji mu sve vjeruje. Stanac mu govori da se vidi kako je on (Dživo) razuman čovjek, a maskiranom Dživi to je prilika da naivnom Stancu ispriča priču o tome kako se pomladio. Rekao mu je da se to zbilo baš u Dubrovniku na Ivandan: u Dubrovnik je došao star i nije mogao, kao i Stanac, pronaći stan pa je legao uz fontanu. Tada je vidio vile koje su plesale, a zahvaljujući vilama, postao je mudar i ponovo mlad. Toliko se bio promijenio da ga supruga nije prepoznala, a on ju je batinama uvjerio da je to on. Naivni Stanac jako se začudio svemu što je čuo, ali je i povjerovao njegovoj priči.

Sljedeći je korak u razvoju dramske radnje predstavljanje: najprije se Stanac predstavlja Dživi (Stanac se zovem ja, / s rijeke Pive.), a nakon toga Dživo se predstavlja Stancu: Zovem se Sedmi muž. Prezime Dugi nos, / na sebi kako spuž nosim dom gdi sam gos. Naivni Stanac ni nakon takva predstavljanja nije ništa posumnjao: traži od Džive da mu objasni kako može doći do trave koja će ga pomladiti. Dživo mu odgovara da ne smije zaspati, već da treba čekati vile, a prva od njih koju bude vidio imat će kod sebe travu za pomlađivanje. Nakon toga Dživo govori da će otići, ali Stanac ga pokušava zadržati. Međutim, Dživo ne odustaje, a kao razlog odlaska navodi ženu koja ga čeka kod kuće. Prizor završava odlaskom Džive, nakon čega Stanac ostaje sam.

Četvrti prizor

Dživo se vraća svojim prijateljima Mihi i Vlahi koji su skriveni slušali njegov razgovor sa Stancem. Svi se smiju i Vlaho se sprema poći kući, ali Dživo smatra da šala još nije gotova: kada je vidio skupinu maškara koje su krenule na svadbu (na pir), odlučio je iskoristiti tu situaciju za nastavak šale. To će učiniti tako što će sva trojica mladića zamoliti maškare da sudjeluju u njihovoj igri glumeći vile, a naivni Stanac će povjerovati da su se vile stvarno pojavile. Na kraju prizora mladići odlaze do maškara.

Peti prizor

Peti prizor najkraći je u cijeloj komediji: u njemu Stanac zaziva vile i izriče temeljnu misao ove komedije: Možete od stara mlada učiniti, / a slavn'jega dara nije inoga na sviti. Nakon toga do Stanca dolaze maškare preodjevene u vile.

Šesti prizor

Nakon što je popio vodu koju mu je ponudila vila kako bi se pomladio, Stanac se prestrašio jer su se vile (šaleći se) dogovarale da će ga pretvoriti u magarca, pticu, paklenu napast ili buhu, a Stanac je stalno ponavljao da želi opet postati mlad i da ga kod kuće čeka mlada žena.

Sedmi prizor

Na početku završnoga prizora pojavljuje se još jednu grupa maškara, ali oni su odjeveni kao seljaci. Vile ih dozivaju da plešu s njima. Maškare odjevene u seljake govore vilama da bi željeli stalno ostati mladi, odnosno da ne žele ostarjeti.

Stanac postaje nestrpljiv i traži da ga vile pomlade, a maškare odjevene kao seljaci traže da vile najprije njih pomlade. Dolazi do prepirke koju vile prekidaju i naređuju im da sjednu i da prestanu pričati. Nakon toga vile zazivaju zvijezde, bilje i sve moći da Stanca učine mladim. Potom su Stanca zavezali i obrijali mu bradu. Sa sobom su ponijeli i kozle i torbu, a ostavili su onoliko novaca koliko bi to koštalo. Tek kada su maškare otišle, Stanac je shvatio da je prevaren i počeo vikati da su ga prevarili i opljačkali.

REPREZENTATIVNI CITATI

MIHO

Bogme imam smiješna oca!
Kuću mi zatvori, ma ja, kad večeram
fengam poć leć gori; a ja ti omijeram
kako ću se kalat niz njeku funjestru
i, kad podu svi spat, obučem se u pjastru;
čelatu na glavu, brokijer na bedru u čas
stavim, a rđavu ovu mčinu na pas,
pak se niz konopac na ulicu kalam,
a mudri moj otac u odru mni da sam.

VLAHO

Smiješni su oci ovi! Neće im se njekad
da su i oni bili svi lovci kako i mi sad,
ki noćno lovimo kako i jeji.

(1. prizor)

STANAC

Sinoćka u ovi grad uljezoh čestiti,
u kom ni star ni mlad ne ktje me primiti
na stan svoj; ter, ne znav kud se inud svrnuti,
k vodi idoh ovdi uprav da bih počinuti.
Studena vodica umjesto pr'jatelja
ter mi je družica, a kami postelja;
i meni t' nije spat nego bdjet i javi
danicu svitlu zvat da bil dan objavi,
u noćnoj da tmasti zločinac ki mene
ne bude pokrasti kon vode studene.34
Tržak sam donio: kozlece, grudicu,
od šta sam ončas mnio primiti aspricu.

(3. prizor)

DŽIVO

Zovem se Sedmi muž, prezime Dugi nos,
na sebi kako spuž nosim dom gdi sam gos.

(3. prizor)

MASKAR

Da biste činili da se ne staramo,
toj bismo sad ktili, žudimo toj samo;
er je teška staros, ne može skakati,
a laka je mlados, sve bi ktjela igrati.
Volio bih mrtav bit neg kad vi igrate
da ja budem sidit kako i ti uza te.

(7. prizor)

Zadatci za vježbu

FARSA (starofranc. farce: nadjev), dramsko-scenski žanr koji se u europskom srednjovjekovlju izvodio kao relativno samostalan umetak u sklopu većih scenskih oblika, posebice crkvenih prikazanja (misterija i mirakula), sa svrhom da se gledateljima olakša praćenje inače zahtjevnih prikazanjskih sadržaja. (...) Za farsu je specifična gruba i naturalizirana komika na granici groteske i lakrdije, koja vlastito izvorište ima u koncepciji bahtinovske karnevalizacije stvarnosti i grotesknoga realizma. Grubi i sirovi humor proizlazi iz karakterizacije njezinih protagonista, njihovih najrazličitijih mana i tjelesnih nedostataka, pri čemu se pozornost redovito prebacuje na materijalnu, nagonsku, bestijalnu i seksualnu stranu ljudske prirode.

(Farsa, Leo Rafolt. Leksikon Marina Držića)

Pročitajte članak u cijelosti i obrazložite tvrdnju da Novela od Stanca nije farsa, ali sadrži elemente farse.
Svoj odgovor potkrijepite primjerima iz djela.

FOLKLOR. Među sadržajima iz svagdašnjice u Držićevu djelu udio imaju, bez izravna navođenja, i folklorni oblici, teme ili aluzije.

Držićeve drame izvodile su se o pokladama ili na pirovima prema tadašnjem gradskom običaju, spomenutom i u drugom prologu komedije Dundo Maroje. Novela od Stanca, izvedena 1550. na piru Martolice Vidova Džamanjića i Anice Kabužić, često se zbog teme maškaranja tumačila kao pokladna predstava, premda pirne maškare, koje se javljaju u tom djelu, nisu ovisne o pokladama. Seljak Stanac, kojemu se dubr. mladići rugaju obećavajući da će mu vratiti mladost, uspoređen je s mitovima o umirućem zimskom suncu u liku seljaka koji bi se želio pomladiti; uskrsnuće vile Tirene u drami Tirena povezivano je s ant. misterijima i rusalijskim ritualima na Balkanu (L. Košuta, Siena u životu i djelu Marina Držića – Siena nella vita e nell’opera di Marino Darsa / Marin Držić/, 1961). Mitski korijeni mogli bi doista imati udjela, premda u Držićevim djelima taj mitski trag nije više izravnije važan. Bliža bi bila veza s komičnom folklornom igrom, kakvih je bilo o pirovima i pokladama – scenom brijanja starca radi tobožnjega oživljavanja ili pomlađivanja. Igra je zabilježena i u dubr. kraju, slično kao što Držićeva Stanca obijesni mladići, da bi ga pomladili, »omrče i svežu mu ruke i bradu mu ostrigu«.

(Folklor, Maja Bošković-Stulli. Leksikon Marina Držića)

Pročitajte članak u cijelosti i pronađite u Noveli od Stanca potvrdu za elemente folklora i pokladnih običaja.

Hrvatska renesansa