Hrvatska književnost
1914. – 1928.

Hrvatska književnost od 1914. do 1928.

Prvi svjetski rat i poslijeratna stvarnost promijenili su čovjekovu sliku svijeta i razorili modernistički ideal ljepote. Od svjetskih avangardnih pravaca, u hrvatskoj je najzastupljeniji ekspresionizam, zbog čega se ovo razdoblje (uz termine: prvo razdoblje hrvatske književnosti 20. stoljeća i hrvatska književnost od 1914. do 1928.) često i naziva ekspresionizmom.

Hrvatski ekspresionizam 

Ekspresionizam u hrvatskoj književnosti omeđuju dva važna povijesna događaja: početak Prvoga svjetskog rata (1914.) i atentat na hrvatske poslanike u beogradskoj Narodnoj skupštini (1928.).

U književnome smislu to se vrijeme može odrediti kao razdoblje od kraja moderne i pojave prvih Krležinih djela (1914.) do početka drugoga razdoblja hrvatske književnosti, u kojemu dolazi do prevlasti socijalno angažirane književnosti.

Hrvatska mlada lirika

Hrvatska mlada lirika zbirka je iz 1914. godine, a u njoj su okupljene pjesme dvanaestorice autora: Ive Andrića, Vladimira Čerine, Vilka Gabarića, Karla Hauslera, Zvonka Milkovića, Stjepana Parmačevića, Janka Polića Kamova, Tina Ujevića, Milana Vrbanića, Ljube Wiesnera, Nikole Polića i Frana Galovića. U njoj su se pjesnici oprostili od stare poetike moderne (osobito eksplicitno to čini Tin Ujević u pjesmi Oproštaj) i najavili novo razdoblje, zbog čega se njezino izdavanje i smatra krajem hrvatske moderne i početkom ekspresionizma. Ljubo Weisner u uvodu je napisao: …Bez manifesta ustadoše proti ukočenim trivijalnostima i pedantnoj retorici starih stihotvoraca stavivši sebi ciljem osloboditi poeziju svih spona, koje bi je mogle omeđiti… Na pragu u Novo ovo su tek vrata. Ovo je uvod.
Predstavnici i djela

U prvoj fazi hrvatskoga ekspresionizma (koja se uglavnom poklapa s ratnim razdobljem) pokreću se ekspresionistički časopisi u kojima mladi književnici objavljuju prekid s tradicijom i postavljaju zahtjev za novom umjetnošću.

Najznačajniji su ekspresionistički časopisi Kokot  (pokretač Ulderiko Donadini, 1916.), dva časopisa koje je pokrenuo Antun Branko Šimić (Vijavica, 1917. i Juriš, 1919.) i časopis Plamen (pokrenuli su ga Miroslav Krleža i August Cesarec 1919. godine).

U drugoj fazi hrvatskoga ekspresionizma nastaju najznačajnija ekspresionistička djela: zbirka pjesama Antuna Branka Šimića Preobraženja i djela Miroslava Krleže - dramski ciklus Legende i novelistička zbirka Hrvatski bog Mars. 

Najznačajniji je predstavnik hrvatskoga ekspresionizma Antun Branko Šimić, o kojemu više saznajte u nastavku.

Antun Branko Šimić, izbor iz poezije

KNJIŽEVNOPOVIJESNO RAZDOBLJE: hrvatski ekspresionizam

KNJIŽEVNA VRSTA: lirska pjesma

AUTOR U KONTEKSTU RAZDOBLJA: Antun Branko Šimić najznačajniji je hrvatski ekspresionistički pjesnik. Nakon pokretanja časopisa (Vijavica, Juriš) Šimić se u njima javljao avangardnim programatskim tekstovima i ekspresionističkom poezijom koja svoj vrhunac doživljava u zbirci Preobraženja (1920.): pjesme su pisane slobodnim stihom, izraz je ekspresivan, a posebna se pozornost posvećuje grafičkomu izgledu pjesme.

Antun Branko Šimić, Preobraženja

Antologijske pjesme

Programatske pjesme: Pjesnici, Moja preobraženja
Pjesnici 

Pjesnici su čuđenje u svijetu 

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari 

Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Pjesma je sastavljena od triju strofa: monostiha, distiha i trostiha. Ima kružnu (cikličku) kompoziciju: završni je motiv varijacija početnoga motiva.

U početnom stihu Pjesnici su čuđenje u svijetu metaforom čuđenje uvodi se motiv „začudnosti“ u doživljaju svijeta: pjesnik svijet vidi i doživljava intenzivnije od običnoga čovjeka.  Čuđenje je zapravo način otkrivanja svijeta.)

Središnji dio pjesme utemeljen je na ključnim motivima kojima se razrađuje misao uvedena u početnom stihu: motivima očiju (epiteti/metafore velike, nijeme) i svijeta (metafora ćutanje što ih okružuje i muči) pjesnici se prikazuju kao oni koji spoznaju egzistencijalnu tjeskobu, a njihova je poezija odraz takva svijeta.

Završni stih pjesnici su vječno treptanje u svijetu uvodi metaforu (vječno) treptanje - biti vječno treptanje zapravo znači biti trenutak svjetla u svijetu kojim vlada egzistencijalna tjeskoba. Tom se metaforom početnom motivu (čuđenje) proširuje značenje: pokazuje se kako se u pjesništvu stvarnost preobražava.

Na taj se način ostvaruje kružna kompozicija: pjesnici su čuđenje (pristup svijetu) i treptanje (mijenjanje svijeta). Takav je pristup svijetu u duhu kozmičkoga ekspresionizma, a pjesnik se doživljava kao pjesnik-prorok.

CITAT: Forme stvari u prirodi su nijeme, bez zvuka, mrtve za veći dio ljudi. (...) Umjetnik odstvaruje stvari. Umjetnik oduzimlje ono što prije nije dopuštalo da čujemo njihov unutrašnji glas. (Vijavica, 1918.)
Moja preobraženja

U pjesmi Moja preobraženja temeljni je stvaralački postupak kontrast, a utemeljen je na odnosu pjesnik – svijet. U pjesmi se javlja ekspresionistička uporaba boje: crnoj (bezdana i mučna noć) suprotstavljena je bijela (blijedo meko lice, kristalno jutro). Varirajući te motive u posljednjoj strofi, Šimić naglašava egzistencijalnu temu odnosa čovjeka i svijeta.

U ovoj se Šimićevoj programatskoj pjesm naglašava teza da je književno stvaralaštvo način preobražavanja stvarnosti, odnosno da je smisao pjesničkoga poziva biti svijetla nepromjenljiva i vječna zvijezda / što s dalekog će neba noću sjati / u crne muke noćnih očajnika.
Hercegovina

Hercegovina je lirska (pejzažna, refleksivna) pjesma u kojoj se tematizira zavičajni krajolik, koji se u pjesnikovoj svijesti preobražava u ekspresiju (duhovnu svarnost).

Temeljni su motivi konkretna (osjetilna) stvarnost, koja se preobražava u ekspresionističke pjesničke slike.

U Hercegovini se javlja ekspresionistička uporaba boje: plava (smirenje), crvena, crna (negativne emocije), bijela, žuta (pozitivne emocije).

Metaforičnim slikama pjesnik izražava svoju ekspresiju: slikarija na nebu (negativan doživljaj svijeta – krvlju namrljana), vlak (život koji ide kraju), prozori (svijetli trenuci). Pritom se služi kontrastom: tišina – vikanje, mrak – svjetlo, svečani trenuci – crni život (duhovni mir nasuprot osjetilnoj stvarnosti).

Pjesma je sastavljena od sedam strofa različite duljine. Grafičkim rasporedom stihova istaknuti su neki motivi (Ja koračam livadama plav od sutona; Noć i ja na brdu). U posljednjim dvjema strofama stihovi postaju sve kraći, čime se izraz povezuje sa sadržajem (skraćivanje stihova kao sužavanje ljudske svijesti).

Pjesnički je ritam polagan. Postiže se osobitim rasporedom riječi, glasovnim figurama (asonanca), nizanjem stihova različite duljine, ponavljanjem, grafičkim oblikom, izostavljanjem interpunkcije.

Šimićeva poetika

Za Šimića je  umjetnost izraz pjesnikove duhovne stvarnosti: u književnosti se stvarnost preobražava u pjesnikovu ekspresiju (ekspresionističku sliku svijeta).

Pjesnik je vizionar; on je čovjek koji „odstvaruje stvari“, odnosno čovjek koji vidi i doživljava svijet drukčije (intenzivnije) od drugih ljudi. Umjetnost predstavlja najintenzivniji doživljaj života, a on se reflektira kroz samoga umjetnika. Dakle, umjetnost treba odražavati bit čovjekova postojanja. Pritom umjetnosti nije namijenjena nikakva uloga: umjetnost je autonomna, neovisna.

Plakat: A. B. Šimić (1. dio)

Plakat: A. B. Šimić (2. dio)

Čitanje s razumijevanjem

Antun Branko Šimić, Ljetni nocturno

Plav je suton pao našim krajem.
Gore zvijezde… Vrane nekud bježe.
Plaho dišu baščom ruže svježe,
Za sunčanim plaču sjajem.

A s dalekih uzoranih njiva
Bliži Noć se brzo poput sjene.
Mriju ruže… Lišće ko da vene
Pod pokrovom plašta siva.

Hiti Noć… a dolje na bunaru
Mek se šapat dviju duša čuje
I sve tiše – tiše biva.

Sinu mjesec. Noćnome u čaru
Brda, stabla, vode šapću, bruje:
Noćas nam se slatko sniva!