Onomastika

Imena ljudi proučava antroponomastika, a zemljopisna imena toponomastika. Imena mogu biti jednorječna (Marija, Hvar, Velebit), višerječna (Marija Terezija, Biograd na Moru, Zagrebačka gora) i perifrazna (Otac Hrvatske Književnosti).

Kada je više ljudi u nekoj sredini imalo ista imena, pojavila se potreba za njihovim razlikovanjem, a tu su ulogu preuzeli nadimci. Oni su predstavljali svojevrsni 'prijelaz' od imena prema prezimenu.

Da bi se razlikovalo ljude istoga imena, najprije se javljaju nadimci, a potkraj 12. stoljeća i prezimena. Od 16. stoljeću uvode se matice, tj. obveza upisivanja sve novorođene djece imenom i prezimenom u crkvene matične knjige.
Hrvatska su prezimena nastala iz različitih izvora: najčešće je to očevo (ili rjeđe majčino) ime, nadimak, mjesto u kojem je čovjek živio i njegovo zanimanje i sl.

Posebnu skupinu imena čine egzonimi – to su udomaćena zemljopisna imena stranih zemljopisnih pojmova (gradova, država i sl.). Ona se razlikuju od službenih izvornih imena tih zemljopisnih pojmova, tj. od njihovih imena u izvornom jeziku. Takva su imena, primjerice, Rim  (Roma), Beč  (Wien), Prag  (Praha).

U svojoj su povijesti Hrvati dolazili u doticaj s različitim narodima i kulturama, a tako su u hrvatski jezik ulazila i njihova imena prilagođavajući se hrvatskom jezičnom sustavu. Neki su od tih egzonima povijesno uvjetovani: primjerice Mletci  (Venecija), Požun  (Bratislava), Jakin  (Ankona), Celovec  (Klagenfurt).