Hrvatski jezik od 16. do kraja 18. stoljeća

U 16. stoljeću još uvijek ne postoji općehrvatski, tj. zajednički standardni jezik: sva su tri narječja ravnopravna, a na svakome od njih nastaju književna djela. Književnici pišu svojim zavičajnim jezikom, ali se koriste i nekim riječima iz drugih hrvatskih govora. Na temelju toga može se zaključiti da se već u 16. stoljeću javlja svijest o potrebi zajedničkoga književnoga jezika.

Krajem 16. stoljeća nastaje prvi hrvatski tiskani rječnik.

Faust Vrančić objavio je u Veneciji 1595. godine rječnik pod naslovom Rječnik pet najuglednijih europskih jezika: latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i mađarskoga (originalni naziv: Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum: latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae).

Polazišni je jezik u tom rječniku latinski. Rječnik sadrži hrvatske riječi uglavnom iz čakavskoga narječja, ali se pojavljuju i riječi iz štokavskoga i kajkavskoga narječja.

PRVA HRVATSKA GRAMATIKA

Bartol Kašić objavio je u Rimu 1604. godine gramatiku pod naslovom Osnove ilirskoga jezika u dvije knjige (originalni naziv: Institutionum linguae Illyricae libri duo). Gramatika je pisana latinskim jezikom. U njezinoj je podlozi jezik štokavsko-čakavske književnosti Kašićeva vremena.

Književnost se i dalje razvija u regionalnim okvirima s obzirom na povijesnu situaciju u kojoj se nalaze hrvatski krajevi. Sve se češće javlja ideja o štokavskom narječju kao temelju standardnoga jezika (zbog bogate dubrovačke književnosti i zbog rasprostranjenosti štokavskoga narječja).

Također se javlja interes i za reformu slovopisa: Pavao Ritter Vitezović preteča je Ljudevita Gaja – po njegovu bi se prijedlogu svaki glas (fonem) trebao bilježiti samo jednim slovom (grafemom). Njegov prijedlog reforme nije imala većega odjeka jer nije uspio objaviti djela pisana takvim slovopisom.

Rad se na rječnicima nastavlja i u 17. stoljeću, a dalmatinskim i dubrovačkim leksikografima pridružuju se leksikografi iz sjeverne Hrvatske i Slavonije.

KAJKAVSKI KRUG

Juraj Habdelić, kajkavski barokni pisac, sastavio je hrvatsko-latinski rječnik namijenjen učenicima isusovačkih gimnazija i nazvao ga Dictionar ili reči slovenske (1670.). Taj je rječnik prvo djelo kajkavske leksikografije.

OZALJSKI KRUG

Na posjedima Zrinskih i Frankopana još u 15. i 16. st. razvila se bogata kulturna djelatnost koju su poticali sami vladari. U 17. stoljeću ovo područje postaje središtem ozaljskoga književno-jezičnog kruga, a najvažniji su predstavnici Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Ana Katarina Zrinski i leksikograf Ivan Belostenec. Budući da se na tom području dodiruju sva tri narječja, osnovica je jezika ozaljskoga kruga bila tronarječna, tj. čakavsko-kajkavsko-štokavska.

Ivan Belostenec, najznačajniji leksikograf ozaljskoga kruga, sastavio je rječnik koji se smatra najvažnijim djelom starije hrvatske leksikografije, a u njemu je primijenjena jezičnu koncepciju ozaljskoga književnog kruga, što znači da se za osnovicu jezika uzimaju sva tri narječja.

Ivan Belostenec,
Gazofilacij ili latinsko-ilirska riznica riječi
(originalni naziv: Gazophylacium, seu latino-illyricorum onomatum aerarium).

Gazofilacij je veliki latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski rječnik. Jezična je koncepcija Gazofilacija tronarječna – riječi svih triju hrvatskih narječja čine njegovu osnovicu (prema jezičnoj koncepciji ozaljskoga kruga). Zbog povijesnih okolnosti rječnik je objavljen tek 1740. godine.