Hrvatski standardni jezik u 19. stoljeću

Hrvatski standardni jezik u 19. stoljeću

Povijest hrvatskoga jezika u 19. stoljeću može se podijeliti u dva razdoblja: prvo je razdoblje hrvatskoga narodnog preporoda obilježeno djelovanjem iliraca, a u njemu dolazi do jezičnoga ujedinjenja hrvatskih krajeva.

Drugu je polovicu 19. stoljeća obilježilo drugo razdoblje u kojemu djeluje nekoliko filoloških škola, a neke se od njih ne slažu s jezičnim rješenjima zajedničkoga jezika postavljenim u prvome razdoblju.

Hrvatski narodni preporod

U prvoj polovici 19. stoljeća dolazi do reforme slovopisa i stvaranja zajedničkoga jezika: zapadna novoštokavština postaje temeljem općehrvatskoga jezičnog standarda.

Početkom 19. stoljeća hrvatski krajevi još uvijek nisu imali zajednički standardni jezik. U razdoblju hrvatskoga romantizma, koji se djelomično poklapa s povijesnim razdobljem hrvatskoga narodnog preporoda, dolazi do buđenja nacionalne svijesti, a time i do pojačane brige za narodni jezik. Službeni je jezik u Saboru još uvijek latinski jezik, a u pojedinim se hrvatskim krajevima u javnoj uporabi nastoji nametnuti talijanski te mađarski i njemački jezik.

Razdoblje hrvatskoga narodnog preporoda obilježeno je djelovanjem iliraca. U njemu dolazi do jezičnoga ujedinjenja hrvatskih krajeva u jednom standardnom jeziku: osnovicom zajedničkoga jezika postaju novoštokavski govori (novoštokavština).

Odabir štokavskoga narječja za osnovicu zajedničkoga jezika svih hrvatskih krajeva utemeljen je na činjenici da su na štokavštini napisana neka od najvažnijih renesansnih i baroknih književnih djela te da su i prosvjetiteljska djela Andrije Kačića Miošića u Dalmaciji te Matije Antuna Relkovića i Matije Petra Katančića u Slavoniji pisana na štokavskom narječju.

S druge strane, vođen političkim idejama o stvaranju velike Ilirije, Ljudevit Gaj svoju je jezičnu i slovopisnu reformu u doba ilirskoga pokreta prilagodio zamislima: ujedinjenju Hrvata, ali i svih Južnih Slavena, zajedničkim jezikom koji Gaj naziva ilirskim, a kao osnovica toga jezika uzima se štokavsko narječje jer je najviše rasprostranjeno na tim prostorima.
Slovopisna reforma Ljudevita Gaja

Vođa i ideolog ilirskoga pokreta Ljudevit Gaj objavio je u Budimu 1830. godine knjižicu Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja.

Gaj je u Kratkoj osnovi iznio prijedlog reforme slovopisa koja se odnosi na kajkavski književni jezik – predložio je rješenje za pisanja palatala, za koje u kajkavskoj grafiji nije postojao poseban znak (slovo). Uzor mu je pritom bio Pavao Ritter Vitezović koji je još početkom 18. stoljeća predlagao dijakritičke znakove za pisanje palatala. Uvođenjem dijakritičkoga znaka tilde ( ~ ) Gaj je preuzeo njegovo načelo jedan glas (fonem) – jedno slovo (grafem).

Ljudevit Gaj, Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (Budim, 1830.)

Prema Gajevu prijedlogu za pisanje palatala u kajkavskome narječju potrebno je uvesti pisanje tilde (~) kao dijakritičkoga znaka iznad grafema c͂, z͂, s͂, l̃, n͂, d̃, g͂: 

Predložena Gajeva slovopisna reforma nije imala pravoga odjeka. Vođen političkim idejama o velikoj Iliriji, Ljudevit Gaj svoju je reformu nekoliko godina kasnije (1835.) prilagodio novim zamislima – ujedinjenju Hrvata, ali i svih Južnih Slavena zajedničkim jezikom koji Gaj naziva ilirskim te zajedničkim slovopisom.

Stoga je godine 1835. Gaj pokrenuo Novine horvatske s književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. Iste godine u Danici je objavio članak Pravopisz u kojemu je napustio načelo jedan glas – jedno slovo i predložio nova rješenja za pisanje palatala.

Gajev prijedlog u članku Pravopisz (1835.)

  • Umjesto tilde predlaže uporabu kvačicu za palatale č, ž, š.
  • Umjesto jednoslova s tildom l̃ , n͂, d̃, g͂ predlaže dvoslove: lȷ́, nȷ́, dȷ́, gȷ́.
  •  Uvodi iz poljske latinice znak za ć.

Osim rješenja za pisanje palatala, Gaj uvodi i rogato e  (ĕ) na mjestu jata kako bi ujedinio ijekavce, ikavce i ekavce (dijete, dijete, dite = děte).
Jezično i slovopisno ujedinjenje hrvatskih krajeva

Nova jezična stvarnost postupno je ulazila u uporabu u javnom životu.

  • Godine 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski održao je prvi politički govor u Saboru na hrvatskome jeziku. U njemu naglašava kako je osnovni cilj rada na jeziku njegovo uvođenje u javni život.

  • Godine 1847. godine hrvatski jezik uveden u hrvatski javni život kao službeni jezik.
Filološke škole

Gajeva koncepcija zajedničkoga standardnog jezika na temelju štokavskoga narječja i novoga slovopisa nije naišla na jednodušno odobravanje. Razumljivo je da se otpori javljaju u nekim kajkavskim i čakavskim sredinama koje nastoje sačuvati tradiciju svojih narječja. Budući da i dalje postoje dvojbe o pojedinim jezičnim pitanjima, nastaju različite filološke škole koje nude svoja rješenja.

Podsjetnik: Hrvatski standardni jezik u 19. stoljeću