Hrvatski standardni jezik u 20. stoljeću

U novim se političkim uvjetima (NDH) iz korijena mijenja jezična koncepcija – ukida se unitaristički pristup jeziku, a iz uporabe se povlače svi jezični priručnici. Odmah na početku razdoblja osnovan je Hrvatski državni ured za jezik, ustanova državne uprave čiji je zadatak paziti na pravilnost i čistoću hrvatskoga jezika u javnoj uporabi, a ovlaštena je za rješavanje svih jezičnih pitanja.

Posebno je pritom naglašen negativan odnos prema posuđenicama – sve se takve riječi nastoje zamijeniti hrvatskim riječima ili novotvorenicama: mirisnica umjesto parfumerija, slikopis umjesto televizija, brzoglas umjesto telefon, munjovoz umjesto vlak i dr.

1942. godine Hrvatski državni ured za jezik izradio je knjižicu Koriensko pisanje koja je privremeno poslužila kao pravopisni priručnik. To je korijenski pravopis, što znači da se u riječima čuva glasovni sastav tvorbenih sastavnica (npr. riečit, sgrabiti i sl.).

Godine 1944. objavljen je Hrvatski pravopis (autori Franjo Cipra i Adolf Bratoljub Klaić). Iako je u načelu korijenski, taj pravopis donosi i neke riječi koje odstupaju od takvih načela pa se naziva morfonološkim pravopisom.

Završetkom Drugoga svjetskog rata prekida se jezična praksa zaživjela u prethodnom razdoblju. U uporabu se vraća Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika Dragutina Boranića zasnovan na fonološkim načelima.

Političkom odlukom (odluka AVNOJ-a) jamči se ravnopravnost četiriju jezika: hrvatskoga, srpskoga, slovenskoga i makedonskoga. Time je i s pravne točke gledišta hrvatskomu jeziku priznat status jezika ravnopravnog svim ostalim jezicima. Međutim, takvo se stanje nije uspjelo dugo održati jer se ubrzo ponovno javljaju unitarističke težnje, odnosno hrvatski i srpski jezik promatraju se kao jedan („jugoslavenski“) jezik.

Godine 1954. predstavnici Matice srpske i Matice hrvatske u Novom Sadu potpisali su tzv. Novosadski dogovor. U njemu se naglašava da je jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedinstven jezik s dva izgovora: ijekavskim i ekavskim. Osim toga, ističe se ravnopravnost obaju pisama (latinice i ćirilice) i traži da se u školama uče oba pisma te se naglašava potreba izrade zajedničkoga rječnika i pravopisa.

U Zagrebu je 1960. godine objavljen Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika, hrvatska verzija zajedničkoga pravopisa. Iako su se hrvatski jezikoslovci i književnici nadali da neće doći do nametanja jezičnih obilježja jedne sredine drugoj, to se nije ostvarilo. Taj fonološki pravopis zamjenjuje Boranićev pravopis i postaje službenim hrvatskim pravopisom.

Kao prilog raspravi o amandmanima na Ustav SFRJ, hrvatske kulturne i znanstvene institucije izlaze 17. ožujka 1967. godine pred jugoslavensku javnost s Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. U Deklaraciji se traži unošenje u Ustav odredbe o ravnopravnosti svih četiriju službenih jezika. Potpisalo ju je osamnaest hrvatskih znanstvenih, sveučilišnih i kulturnih ustanova. Objavljena je u časopisu Telegram.

U vrijeme hrvatskoga proljeća (1971. godine) hrvatski jezikoslovci Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš napisali su novi Hrvatski pravopis  zasnovan na fonološkim načelima. Zbog politički promjena koje su uslijedile (slom hrvatskoga proljeća, proganjanje i zatvaranje protivnika unitarizma vladajuće ideologije, pravopis je zabranjen i nije došlo do njegove distribucije i uporabe. (Zabranjeni Hrvatski pravopis objavljen je u Londonu 1972. godine (tzv. londonac)).

Nakon stvaranja Republike Hrvatske i donošenja Ustava u kojem stoji da je u Republici Hrvatskoj u službenoj upotrebi hrvatski jezik i latinično pismo, stvoreni su uvjeti u kojima se posebna pozornost posvećuje hrvatskomu jeziku. Na početku toga razdoblja nastoje se ispraviti pogreške načinjene u prethodnim razdobljima, pa se u sva područja života uvodi hrvatska terminologija. Povećan je i interes za jezična pitanja koja se bave razlikama između hrvatskoga i srpskoga jezika. U tom je kontekstu 1991. godine objavljen i Razlikovni rječnik hrvatskoga i srpskoga jezika Vladimira Brodnjaka.

Godine 2013. objavljen je Hrvatski pravopis koji su sastavili znanstvenici Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. To je fonološki pravopis s morfonološkim elementima.