Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Zločin i kazna
KNJIŽEVNOPOVIJESNO RAZDOBLJE: realizam (1830. - 1870.)
KNJIŽEVNA VRSTA: roman (socijalni, psihološki, roman ideja)
AUTOR U KONTEKSTU RAZDOBLJA: Fjodor Mihajlovič Dostojevski stvara u razdoblju visokoga ruskog realizma. Roman je objavljen 1866. godine.
STILSKA OBILJEŽJA: realistička, modernistička
Tematika
Zločin i kazna može se odrediti kao socijalni (društveni) i kao psihološki roman: u njemu se prikazuju suvremeni društveni problemi (siromaštvo, alkoholizam, prostitucija), a čitatelj prati unutrašnja proživljavanja glavnoga lika Rodiona Romanoviča Raskoljnikova. Osim toga, to je i roman ideja jer se u njemu pojavljuje teorija kojom glavni lik opravdava svoj zločin.
Središnja je tema romana Raskoljnikovljeva teorija o podjeli ljudi na iznimne pojedince (kojima je dopušteno kršiti društvena pravila i zakon radi viših ciljeva) i na »materijal« (obične ljude). U njoj se postavlja pitanje o pravu na zločin.
Fabula. Kompozicija. Pripovjedač
Fabula je preuzeta iz kriminalističkoga romana: pred čitateljem se odvija ubojstvo (zločin), istraga, otkrivanje zločinca, priznanje krivnje, osuda i izdržavanje kazne. Fabula je, međutim, u drugom planu: na njezinoj podlozi prikazuje se psihologija likova i motivacija njihovih postupaka (socijalna, psihološka, etička, filozofska).
Radnja romana zbiva se u Petrogradu (mračni prostori u kojima žive najniži društveni slojevi) i u Sibiru, kamo Raskoljnikov odlazi na izdržavanje kazne.
Najveći dio fabule odvija se u vrlo kratkom vremenu (desetak dana početak srpnja), nakon čega slijedi prekid i prikaz glavnoga lika na odsluženju kazne.
Roman je podijeljen u šest dijelova, nakon kojih dolazi epilog.
Priču o Raskoljnikovljevu zločinu i kazni pripovijeda sveznajući pripovjedač (pripovijedanje u 3. licu). Pritom se uvode i moderne pripovjedne tehnike: unutarnji monolozi i slobodni neupravni govor.
Sadržaj romana
Pogledajte ovaj kratki videozapis koji na zanimljiv način sažima događaje u romanu Zločin i kazna i povezuje roman sa stvaralaštvom njegova autora.
Likovi se u romanu pojavljuju na nekoliko razina.
- Likovi su tipovi (nositelji zajedničkih osobina): siromašni studenti (Raskoljnikov, Razumihin), lihvari (Aljona Ivanovna), činovnici (Mameladov, Lužin, Lebezjatnikov), bogati razvratnici (Svidrigajlov) i dr.
- Likovi su zastupnici određene ideje (filozofsko-etička karakterizacija lika): Raskoljnikov (teorija o iznimnom pojedincima), Lebezjatnikov (socijalne teorije), Svidrigajlov (nihilizam) i dr.
Iako predstavljaju tipove i/ili ideje, likovi su istovremeno i individualizirani, što je posebno vidljivo u psihološkoj karakterizaciji (npr. lik Raskoljnikova).
Raskoljnikovljeva teorija
Iako je Raskoljnikovljev članak u kojemu iznosi svoju teoriju objavljen ranije, teorija se najbolje može razumjeti iz perspektive njezina autora koji je prikazuje istražitelju Porfiriju Petroviču.
Što se pak tiče moje razdiobe ljudi na obične i neobične, priznajem, da je ta razdioba nešto samovoljna, ali ja to i ne nastojim dokazati točnim ciframa. Ja jedino vjerujem u svoju glavnu misao. A ta je misao, da se ljudi po prirodnom zakonu dijele uopće na dvije vrste: na nižu (običnu), to jest, da tako reknem, na materijal, koji služi jedino za rađanje sličnih stvorenja, i na ljude odista, to jest na one, u kojima ima dara ili talenta, da u svojoj sredini reknu novu riječ. Podvrste su tu dabome nebrojene, ali one se dvije vrste razlikuju prilično oštro pa svojim crtama: prva vrsta, to jest, materijal, to su uopće ljudi, po svojoj prirodi konzervativni, pristojni, žive u poslušnosti i vole da budu poslušni. Oni po mom sudu i moraju da budu poslušni, jer je to njihovo određenje i nikako ih ne ponizuje. Druga vrsta: svi krše zakon, rušioci su ili bar skloni tome, sudeći po sposobnostima. Zločini su tih ljudi, razumije se, relativni i raznoliki: ponajviše oni iziskuju, u jako različnim izjavama, da se u ime boljega razruši današnje. No ako je kome potrebno poradi ideje koraknuti i preko leša i preko krvi, to on može zaista u sebi, po mom sudu, dopustiti sam sebi, da korakne preko krvi, što uostalom zavisi o ideji i njezinoj veličini, to zapamtite!
Počinivši zločin, Raskoljnikov ne osjeća nikakvo kajanje jer za njega to što je učinio nije zločin, nego djelo kojim će ukloniti negativnu pojavu iz društva, a dobivenim novcem pomoći onima koji to zaslužuju. Međutim, nakon zločina on je razočaran samim sobom i shvaća da ne pripada iznimnim pojedincima.
Motive njegova zločina najbolje razotkriva Svidrigajlov u razgovoru s Dunjom.
- Duga je to priča, Avdotja Romanovna. Tu ima, kako bih vam rekao, teorija svoje vrste, ono isto, u čemu se meni na primjer čini, da je pojedini zločin dopušten, ako je konačni cilj valjan. Jedno zlo i sto dobrih djela! I jest dabome mladu čovjeku, u koga su sposobnosti i pretjerano samoljublje, teško kad zna: da ima na primjer svega samo tri tisuće, sva bi mu se karijera, sva budućnost u njegovom životnom cilju preobrazila, a eto nema tih triju tisuća. Dometnite tome razdraženost od gladovanja, od tijesnog stana, od dronjaka, od jasne svijesti o ljepoti svog socijalnog položaja, a u isti mah položaja sestrina i majčina. A najviše taština, ponos i taština, uostalom, bog bi ga znao, možda i uz dobre sklonosti... Ta ja ga ne krivim, nemojte misliti, molim vas; a i ne tiče me se. Tu je bila još i jedna vlastita teorijica, onako, teorija, - po kojoj se, vidite, ljudi dijele na materijal i na osobite ljude, to jesi na takve ljude, koji su na tolikoj visini, te im i nema zakona, nego oni sami kroje zakone ostalim ljudima, materijalu, ološu. Ništa, tek teorijica: une théorie comme une autre. Napoleon ga je silno zanio, to jest zanijelo ga je zapravo, što mnogi genijalni ljudi nisu pazili na pojedinačno zlo, nego su bez razmišljanja prelazili preko njega. On je, čini mi se, uobrazio sebi, da je i sam genijalan čovjek, - to jest, bio je neko vrijeme uvjeren u to. Jako ga je mučila i sada ga muči misao, da je znao stvoriti teoriju, ali nije bio u stanju da prijeđe bez razmišljanja, dakle nije genijalan čovjek. A to ponizuje mlada čovjeka, u koga ima samoljublja, pogotovo u naše doba...
Ni kada se predao policiji Raskoljnikov nije osjećao grižnju savjesti i kajanje zbog počinjenog djela. To je došlo tek mnogo kasnije - otkrivši vjeru, iskreno se pokajao zbog zločina, a u tom mu je pomogla vjera.
TEME KOJE ROMAN OTVARA
- granice čovjekove slobode
- pitanje čovjekove odgovornosti
- odnos prema religiji
- čovjekova priroda (dobro i zlo u čovjeku)
- žrtvovanje za druge
Reprezentativni citati
Jedna smrt i sto života u zamjenu, - ta to je aritmetika!
- Ta ja sam, Sonja, samo ubio uš, beskorisnu, gadnu, škodljivu. - Ali čovječje je čeljade ta uš!
Ja sam krenuo kao uman čovjek, pa to me je i upropastilo! I zar ti misliš, da ja nisam znao bar na primjer to: ako sam već za-počeo da pitam i ispitujem sebe, imam li ja pravo da vladam, - onda već i nemam prava da vladam. Ili ako zadajem sebi pitanje: je li čovjek uš? - onda taj čovjek za mene već nije uš, nego je uš za onog, kome takva misao i ne pada na pamet, i tko stupa ravno bez pitanja... Kad sam se toliko dana mučio pitanjem: bi li se Napoleon odlučio na to ili ne bi? - ta onda sam već jasno osjećao, da ja nisam Napoleon...
Zadatci za vježbu
Plakat: Zločin i kazna