Tin Ujević, poezija

KNJIŽEVNOPOVIJESNO RAZDOBLJE: hrvatska književnost od 1914. do 1952.

KNJIŽEVNA VRSTA: lirska pjesma

AUTOR U KONTEKSTU RAZDOBLJA: Tin Ujević bio je čarobnjak riječi, a njegov pjesnički opus istovremeno je sinteza modernoga i tradicionalnog te europskoga modernizma i hrvatske tradicije, zbog čega su ga književni kritičari nazvali klasikom modernizma.

Oproštaj (programatska pjesma)

Kao mlad pjesnik Tin Ujević objavio je sonet Oproštaj u zborniku Hrvatska mlada lirika (1914.). Napisao ga je starom grafijom (slovopisom) i jezikom Marulićeva vremena. U Oproštaju iznosi pjesnički program mladih pjesnika:

U katrenima se uvodi motiv slobode pjesničkoga stvaralaštva i odnos mladih pjesnika prema tradiciji. Alegorijski motiv lađe koja plovi iz luke Ujević je preuzeo od Marka Marulića, ali već u prvoj strofi naglasio je epitetima da su njezina jedra voglna, smina i noua (slobodna, smjela i nova) te da joj nitko ne određuje put: gre prez chog uoiuode al sachonodafca (odlazi bez ikakva vođe ili zapovjednika). U drugom se katrenu odaje počast Marku Maruliću, splitskom začinjavcu koji stoji na početku hrvatske umjetničke književnosti: premda su buntovnici, mladi pjesnici poštuju tradiciju.

U tercinama se uvodi novi motiv – motiv odlaska: iako poštuju Marulića koji predstavlja tradiciju (metonimija), mladi se pjesnici-buntovnici od njega opraštaju tražeći nove putove: chorugfa nam chiuhta; gremo, mi puntari! (naša zastava/stijeg leprša; odlazimo, o mi, buntovnici!).

Svakidašnja jadikovka (zbirka Lelek sebra)

Svakidašnja jadikovka pisana je u formi lamentacije: to je tužaljka u kojoj se lirski subjekt žali na svoj položaj u svijetu. Pisana je osmercem i sastavljena od 21 terceta.

Temeljni je motiv egzistencijalna samoća pokazana slikom duhovno stara mladića: Kako je teško biti slab, / kako je teško biti sam, / i biti star, a biti mlad! Taj se motiv postavlja u kontekst čovjekova života i utemeljen je na kontrastu: na jednoj je strani djetinjstvo kao doba u kojem se čovjek osjeća sretnim i nada lijepu životu, a na drugoj je strani život pun gorčine i stalnih padova (lomova).

U svojem obraćanju Bogu lirski subjekt uvodi biblijske motive (npr. Sin tvoj, dolina svijeta turobna). Nakon očaja i krika dolazi do rezignacije: parafrazom se naglašava temeljni motiv duhovno stara mladića (antonimi: star – mlad).

U pjesmi se glasovnim figurama ističe temeljni motiv (anafora: Kako je teško biti slab, / kako je teško biti sam), a polisindetonom se naglašava doživljaj svijeta: I biti slab i nemoćan, / i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan. Služeći se metaforama (sjaj zvijezde, duge, varke, lovor...) i gradacijom (I nema sestre ni brata, / i nema oca ni majke, / i nema drage ni druga.) slikovito se naglašava motiv egzistencijalne samoće.

Visoki jablani

Motiv visokih jablana kao simbola za izdvojene genijalne pojedince koje svijet ne razumije Ujević ocrtava nizom vizualnih i auditivnih pjesničkih slika: jablani su personificirani (Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi), a genijalnost izdvojenih pojedinaca rezultat je duboke patnje (ljudi svojih djela, djeca svojih ruku, / rođena u plaču, sazrela u muku). Unatoč svemu, takvi pojedinci vode čovječanstvo naprijed (Njina muška desna neprestano zida / dvore čovječanstva. Dom Prometeida!) iako ih neki ljudi (mračna rulja; glupani, hulje) osuđuju.

Dakle, temeljni je stilski postupak kontrast: genijalnim pojedincima suprotstavljen je svijet običnih ljudi, a međusobni je odnos pun nerazumijevanja: Mi stupamo bijelim dolom u tišini, / oni, sami, gordi, dršću u visini, / muče žednu zjenu ili revnu opnu; što ne mogu, što ne mogu da nas uvis popnu.

Motivom zvijezde kao idela kojim se izdvaja iz svijeta punog nerazumijevanja Ujević svoju poeziju povezuje s poezijom Antuna Branka Šimića ukazujući na uklopljenost u hrvatsku tradiciju.

Pjesma je sastavljena od osam strofa nejednake duljine. Pisana je slobodnim stihom, a rima je uglavnom parna. Rima se ponekad prenosi iz strofe u strofu.

Pobratimstvo lica u svemiru

Pjesma Pobratimstvo lica u svemiru sastavljena je od osam katrena u kojima se izmjenjuju stihovi nejednake duljine. U većini je strofa rima ukrštena, a u drugoj je strofi obgrljena. Takvim se rasporedom rima utječe na pjesnički ritam.

Lirski subjekt na početku se pjesme neposredno obraća čitatelju upućujući na zajedništvo svih ljudi: Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti / koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.

U središnjem je dijelu pokazan odnos čovjeka prema čovjeku: svatko od nas smatra se drukčijim, često i boljim od ostalih, a zapravo svi smo isti u zloći i radosti, / i da nam breme kobi počiva na pleću. Pritom se koristi nizom metafora kojima prikazuje čovjekov život: prijeći putove u mraku, lutati u znaku traženja, imati sebični pečat nasred čela, biti cvijet ugasli...

U završnim se dvjema strofama lirski subjekt potpuno otkriva: pokazuje sebe kao dio zajedništva (Ja sam u nekom tamo neznancu), ali i sebe kao izdvojena pojedinca (Ja sam ipak ja, svojeglav o onda kad me nema). Posljednjim se stihom još jednom naglašava motiv zajedništva: ja bezimeno ustrajem u braći.

Pjesnički je iskaz u ovoj pjesmi utemeljen na paradoksu, odnosno na naizgled protuslovnoj tvrdnji da smo, iako smo svi različiti, zapravo istovremeno i svi isti.

IZ RJEČNIKA: pobratim – prijatelj kojeg proglašavamo za svojega brata

Tin Ujević, Oproštaj

Ovdi usrid luke naša mlada plavca
Uzdvigla je jidra voljna, smina i nova.
I hoteća pojti putom svojeg plova
Gre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,
Ništar manje čtimo (kako i zemlja ova)
‒ Ki va verskih libar množ harvacki skova ‒
Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jeziku, gdi „ča” slaje zvoni,
Mi dobročasimo garb slovućeg greba
I tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni
Žaju imimo velu sunčenoga neba:
Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!