Druga moderna

Poezija druge moderne

U poeziji druge moderne ne može se govoriti o jedinstvenoj poetici razdoblja, već o individualnim poetikama modernističkih pjesnika.

Gledajući razdoblje u cjelini, može se uočiti postupni prijelaz od slikovne poezije (Jure Kaštelan, Vesna Parun, Josip Pupačić, Slavko Mihalić) do pojmovne poezije (razlogovci), odnosno od intimnih i općeljudskih tema (djetinjstvo, ratne traume) i slikovita, metaforična izraza do egzistencijalističkih tema i naglaska na misaonome svijetu lirskoga subjekta.

Ludističkom poetikom u ovome razdoblju izdvaja se Ivan Slamnig: za njega je pjesma jezično-stilski eksperiment kojemu pjesnik (poeta ludens) pristupa iz pozicije igre (izrazom i smislom) te dijaloga s tradicijom (intertekstualnost). Takvim se pristupom Slamnig uklopio u poetiku novoga razdoblja – postmodernizma.

IZ RJEČNIKA: ludizam - ono što je utemeljeno na igri

Proza druge moderne

U razdoblju druge moderne dominira kratka priča i egzistencijalistički roman, a javlja se i novi tip proze - proza u trapericama.

Reprezentativna je književna vrsta egzistencijalistički roman. Najznačajniji su takvi romani Kiklop Ranka Marinkovića, Kratki izlet Antuna Šoljana te Mirisi, zlato i tamjan Slobodana Novaka.

U egzistencijalističkom romanu književnici se najčešće bave temama odnosa pojedinca i svijeta (ratna i poratna stvarnost), čovjekovom otuđenošću i problemom (ne)komunikacije te graničnim ljudskim situacijama kao što su strah i smrt. U oblikovanju romana primjenjuju se različiti modernistički postupci: uvodi se unutrašnji monolog, asocijativna kompozicija i pripovijedanje u 1. licu, a  svijest glavnoga lika stavlja se u prvi plan, čime se smanjuje uloga fabule.

Antun Šoljan romanom Kratki izlet najavio je prozu u trapericama koja će obilježiti hrvatsku prozu sedamdesetih godina. Najznačajniji je djelo proze u trapericama roman Ivana Slamniga Bolja polovica hrabrosti (1972.).

• U grčkoj mitologiji kiklop je čudovišni gorostas s jednim okom nasred čela. Polifem je ime kiklopa kanibala koji se pojavljuje u Homerovoj Odiseji: on je stavio veliki kamen na ulaz u spilju i tako u njoj zatočio Odiseja i njegove prijatelje.
• Kiklop kao naslov romana imenuje njegovu ključnu temu: strah. S jedne strane, to je strah od smrti (rat), a s druge strane to je iracionalni strah od svega što čovjeka ugrožava.

U jednom intervjuu Marinković je objasnio naslov romana.

Dolazi On, Polifem, jednooki gad. Rat. Rat je nešto mnogo strašnije nego svi njegovi simboli. Rat se hoće prikazati kao valjanje tenkova, brundanje aviona, prasak bombi i slične pirotehnike. Ja sam sve to želio simbolizirati u jednom kukcu. Melkior vidi u travi (u koju je legao) strašnog kukca koji plazi prema njegovome oku.

Neman golema, ispunila vidno polje jednoga oka (na drugo je zažmirio). To je ono strašno. Ne tenk, nego ta mala strahota koja raste do strahovitih dimenzija – do polifemske ljudožderske monstruoznosti. Znači trebalo bi nekako prevariti tog Polifema. Ali varke nema. Ne preostaje nego pobjeći među zvijeri i urlati s njima...

Prvi dio

Na početku romana Melkior se nalazi na gradskom trgu: gleda i sluša reklame, a istodobno se prigušeno čuje i glas slijepca-prodavača. Melkiorov čin milosrđa prema slijepcu-prodavaču zamijetio je nepoznati mršavi svećenik i potapšao ga je po ramenu, a Melkior u njemu prepoznaje svoga nekadašnjeg vjeroučitelja don Kuzmu.

Taj susret podsjetio ga je na epizodu iz djetinjstva: školska su djeca svuda crtala uho jer je don Kuzma imao velike uši, a on se zbog toga jako ljutio na njih. Zbog incidenta s don Kuzmom (nesporazum oko pitanja o Samsonu i Dalili) Melkior je napustio školu, a don Kuzma je ubrzo nestao iz mjesta (neka ga je žena optužila kod biskupa).

Prateći ulicama don Kuzmu, Melkior je čuo prolaznika koji govori Ne gine se danas od tramvaja, moj gospodine! i ta rečenica podsjeća ga na nedavnu situaciju u kojoj ga je pijanica Cviker, predstavljajući se kao njegov školski prijatelj koji se našao u nevolji, pokušao prevariti i izvući od njega novac. Melkior mu je dao nešto novaca iako je znao da je riječ o prevarantu, ali je odlučio da više neće reagirati na takve poticaje. Međutim, ipak se zaustavio i razgovarao s čovjekom koji je ogorčen jer je dobio poziv za mobilizaciju. Riječ mobilizacija u Melkioru izaziva tjeskobu i strah.

Melkior nakon toga promatra don Kuzmu koji je stao na uličnu vagu da bi provjerio svoju težinu, a invalid ga važe. Kada don Kuzma odlazi, Melkior dolazi do invalidove vage. Važe se i on te doznaje priču o don Kuzmi, tj. da zbog bolesti sve više gubi na težini, a invalid ga žali.

U tom se trenutku iznenada pojavljuje Ugo, Melkiorov prijatelj, koji svojim lakrdijaškim ponašanjem uvijek privlači pozornost. Tako je bilo i ovoga puta: zbunjeni Melkior stajao je na vagi, a Ugo je zabavljao prolaznike šaleći se s njima.

Kada je Ugo otišao, Melkior se našao u nevolji jer su ga okupljeni ljudi smatrali uličnim prevarantom, ali se zahvaljujući pomoći jednoga prolaznika uspio izvući. Prisjetio se da je krenuo u kino pogledati film jer mora napisati recenziju za sutrašnji broj novina. Prolazi pored kavane Dajdam u kojoj već mjesecima nije bio, ali onda se ipak vraća i ulazi.

U kavani Dajdam skupljaju se Parampionska braća: to je društvo kojemu pripada Ugo, Melkior, Maestro (urednik gradske rubrike, pijanica), a pojavljuju se i don Fernando (pisac i novinar) te glumac Fredi i lijepa Vivijana u koju je Melkior zaljubljen.

Kada je Melkior ušao u Dajdam, Ugo mu je patetično održao pozdravni govor, a nakon toga došlo je do sukoba između Uga i Fredija (koji je vrijeđao Melkiora), a kasnije i između Uga i don Fernanda (koji se ljutio zbog Ugovih komentara).

Središnja je epizoda u Dajdamu Maestrova „predstava“: najprije je ismijao mladoga studenta pričajući o Hamletu, a zatim je održao „simpozij konkretne poezije“ recitirajući svoju pjesmu u kojoj je opisao kako je prodao svoje tijelo u medicinske svrhe. Melkior odlazi iz tog društva nakon sukoba s Ugom koji mu se ruga jer pokušava izgladnjivanjem izbjeći mobilizaciju.

U sljedećim danima Melkior nastavlja svoje lutanje gradom jer se boji da će dobiti poziv za mobilizaciju: njegov dan upotpunjuju povremeni boravak u gostionici Ugodni kutić koju vodi ljubazni Kurt, odlasci u redakciju, druženje s uvijek raspoloženim Ugom, susreti s Maestrom i razgovori o civilizaciji, napretku, povijesti i sl., susret s don Fernandom i razgovor o don Fernandovoj teoriji preventivne dehumanizacije, razgovori sa zagonetnim Atmom (susjedom), šetnje s Vivijanom u koju je zaljubljen. Svoje erotske fantazije Melkior veže i uz ljubavnicu Enku, kojoj povremeno odlazi. Na kraju prvoga dijela romana Melkior ipak dobiva poziv za mobilizaciju.

Drugi dio

Intelektualac Melkior u vojsci prolazi kroz niz neugodnih situacija: najprije ga ismijava narednik Čičak koji želi pokazati svoju superiornost iako nije obrazovan kao Melkior, a iz te ga situacije spašava Krele, čovjek koji mu pokušava pomoći jer vidi da se Melkior ne snalazi u novoj (vojnoj) sredini. Nakon epizode s konjem Cezarom Melkior je upućen u bolnicu na pregled, a tamo upoznaje ljubaznu medicinsku sestru Aciku i vojnoga liječnika koji mu želi pomoći. Smješten je na Tuberkulozni odjel, ali tamo se ne nalaze bolesnici, već mladi ljudi (Tartuffe, Mali, Menjou, Hermafrodit) koje su njihovi utjecajni roditelji tu smjestili da ne bi bili poslani na ratište. Ti su mladi ljudi neljubazno primili Melkiora, a posebno je neugodan prema njemu stariji liječnik (Pukovnik, šef Tuberkuloznog odjela) koji se lijepo ponaša prema mladim simulantima čije obitelji poznaje, a prema intelektualcu Melkioru pokazuje prijezir i mržnju. Pukovnik provocira Melkiora govoreći mu da zna kako ne poštuje vojsku i nudi mu obraz da Melkior na njega pljune, a Melkior ga umjesto pljuvanja ljubi u obraz. Bijesni Pukovnik nakon tog incidenta šalje Melkiora na Nervno odjeljenje.

Na tom se odjelu nalaze tri psihički bolesna mlada čovjeka: Melankolik, maršal dvora i Kero. Melankolik je poludjeli matematičar koji je razvio teoriju o osvijetljenim prozorima – u paljenju i gašenju svjetla on vidi pravilnost i smatra da se tako šalju tajni signali za puštanje ogromnoga aligatora koji je, zapravo, neprijateljsko oružje. Melkior se stopio s tom sredinom i počeo se ponašati poput luđaka. Ipak, Krele mu pomaže i u ovoj situaciji: zahvaljujući laborantu Mitru, Melkior dobiva medicinske nalaze iz kojih je vidljivo da je nesposoban za vojsku, što znači da se vraća kući u Zagreb.

Naglasak je u ovom dijelu romana na realističkom prikazu vojne sredine i apsurdu koji u njoj vlada: vojnici mrze intelektualce, neuki su ljudi nadređeni učenim ljudima, dobri ljudi poput majora (liječnika) u podređenom su položaju. Melkior (intelektualac) u takvoj se sredini ne snalazi: nadređeni ga ponižavaju, a pomaže mu samo major (liječnik) i Krele.

Treći dio

Melkiorovim povratkom započinje treći, završni dio romana. Nakon povratka Melkior je bio bolestan, a gazdarica ga je njegovala dok se nije oporavio. Tek nakon nekoliko dana izišao je iz stana. Došao je pred Ugodni kutić i tamo susreo susjeda Atmu, kojega je cijelo vrijeme izbjegavao. Od njega je doznao da je uvijek ljubazni Kurt bio njemački špijun te da je cijela obitelj napustila grad i prodala Ugodni kutić novom vlasniku. Atma mu govori o tome što se zbivalo dok ga nije bilo u Zagrebu: Ugo i Maestro sukobili su se i posvađali, a Vivijana više ne odlazi u tu kavanu. U Melkioru se ponovno javlja strah.

Melkior odlazi kod Enke, ali se iznenada vraća njezin muž pa Melkior mora bježati. Zbog toga se osjeća osamljenim i otjeranim. Susret s prostitutkom na ulici priprema susret s Ugom kod spomenika Petru Preradoviću: Melkior se sakrio u sjenu spomenika i nije mu se javio, a nakon toga ga je neko vrijeme pratio, no ubrzo i od toga odustaje.

Nakon nekog vremena Melkior pred kavanom Corso susreće okupljene ljude koji promatraju okrvavljenoga Maestra - izbačen je iz kavane nakon sukoba s Fredijem (kasnije doznajemo da je tu bio i Atma), a u kavani vidi Fredija i Vivijanu.

Melkior pomaže Maestru i vodi ga do njegova stana. Maestro stanuje na periferiji, a dok hodaju, priča Melkioru o tome kako prezire napredak i modernoga boga (struja, elektron). Maestrov je stan iznimno zapušten i prljav: Melkior pokušava što prije otići, ali ga Maestro stalno zaustavlja.

Tijekom te večeri Maestro je ispričao Melkioru svoju životnu priču: govori mu da je postao takav cinik zbog jedne žene (Vivijane), a Melkioru je ta situacija iznimno neugodna i želi što prije otići. Razgovor se nastavlja temom napretka koji Maestro prezire. Govori da je struja novi bog koji je gori od staroga boga, a ubija mnogo brže i okrutnije. Potpuno pijani Maestro klonuo je, a zatim osluškuje zov dalekovoda i uspoređuje ga sa sirenama (ep Odiseja).

Nakon toga Maestro izlazi na balkon, a Melkior i dalje ne shvaća što će Maestro učiniti: tek kada je vidio bljesak, shvatio je da je Maestro izvršio samoubojstvo, odnosno da ga je ubio moderni bog (dalekovod, tj. struja).

Jednoga jutra Melkiora iz sna bude sirene: to je dan kad započinje rat. U njegovu sobu ulazi Ugo koji ga zove da idu gledati rat - Ugo se ne boji, njemu je i rat povod za predstavu.

Melkior to odbija i izlazi na ulicu. Odlazi u redakciju, ali list za koji piše nije izišao. S vratarom kratko razgovara o Maestru, a potom žurno izlazi.

Avion nadlijeće grad, čuje se buka protuavionskih topova. Melkior dolazi do Komande grada i želi se prijaviti u vojsku, ali ga sumnjičavo promatraju i on ponovno bježi na ulicu.

Ulazi u tramvaj, promatra ljude, razmišlja o apsurdnoj situaciji u kojoj se ljudi nalaze jer je započeo rat i sve što je nekada bilo normalno, sada prestaje.

Na kraju romana Melkior se nalazi na gradskoj periferiji: čuje neprijateljske avione koji nadlijeću grad i dok počinje bombardiranje, on se spušta na zemlju želeći se pritajiti i biti manji od kukca kako bi preživio. Počinje puzati i poput životinje četveronoške odlazi u Zoopolis (metafora za svijet u vrijeme rata).

Roman Kiklop podijeljen je na 14 nenaslovljenih poglavlja. Radnja se zbiva u predratnom Zagrebu, a glavni je lik mladi intelektualac Melkior, koji se boji poziva za mobilizaciju pa izgladnjuje svoje tijelo kako bi ga proglasili nesposobnim za vojsku.

Kompozicija je fragmentarna, a dijelove romana u cjelinu ujedinjuje Melkiorova svijest. Zbog takve kompozicije dijelovi se Kiklopa mogu izdvojiti kao samostalne cjeline, odnosno kao male dramske forme (npr. Ugo i Maestro kao lakrdijaši).

Fragmentarnost je najčešće rezultat asocijativnosti. Tako, primjerice, pojava don Kuzme (njegove uši) priziva epizodu iz djetinjstva zbog koje je Melkior prekinuo svoje osnovnoškolsko školovanje, a nešto kasnije izgovorena rečenica (zvučna asocijacija) Ne gine se danas od tramvaja, moj gospodine!, koju dobacuje slučajni prolaznik, otvara ratnu temu i Melkiorovo sjećanje na uličnu scenu s Cvikerom koja se zbila nekoliko dana ranije.

Zbivanja u romanu pratimo iz perspektive sveznajućega pripovjedača (3. lice), ali se glas tog pripovjedača vrlo često miješa, odnosno pretapa s unutrašnjim monologom glavnoga lika Melkiora Tresića pa dolazi do polifonije.

• Prvi glas – sveznajući pripovjedač: on zna sve o likovima i poznaje njihov unutrašnji svijet.
• Drugi glas – Melkiorova svijest: u romanu se taj glas miješa s glasom sveznajućega pripovjedača.

Dakle, u romanu se zapravo izmjenjuju dva dominantna glasa, ali i dva kuta gledanja (sveznajući pripovjedač i Melkiorova svijest) pri čemu dominira Melkiorova svijest. Pritom se u Kiklopu najčešće javlja slobodni neupravni govor: to je kombinacija dvaju glasova (pripovjedač, Melkior) kojima se s jedne strane predstavlja tok Melkiorove svijesti (indirektni unutrašnji monolog), a s druge se strane vidi stav autora prema liku (empatija, ironija). Ta dva glasa ponekad je dosta teško razlikovati jer se pripovjedačev glas pretapa u glas (unutrašnji monolog) lika, a pritom se to vizualno ne označuje navodnicima.

Melkior Tresić

Melkior Tresić radi kao novinar u jednoj redakciji. Porijeklom je s mora, što je vidljivo iz sjećanja na don Kuzmu. Diplomirao je filozofiju.

Zahvaljujući svojem obrazovanju, dobro poznaje povijest kulture. Vrlo je mnogo čitao, što se vidi u intertekstualnim asocijacijama u kojima dominiraju Shakespeare, Dante, Dostojevski, Moliere. Ponekad piše stihove, ali oni imaju uporabnu vrijednost, tj. povremeno ih posuđuje Ugu koji njima zavodi djevojke.

U Melkioru su sve emocije prenaglašene, a dominantna je emocija strah. Sklon je samopromatranju: svijest mu je stalno aktivna, opaža stvarnost i povezuje ju asocijativno sa svojim duhovnim svijetom.

Muči ga misao, odnosno poriv za mišljenjem. Melkior je sav u introspekciji: boji se poziva za mobilizaciju (čovjetina), opsjednut je mislima o ženama (Enka, Vivijana), ali ih ne razumije, pa su sve žene u njegovoj svijesti svedene na tjelesno.

Obilježje je njegova karaktera pasivnost: primjerice, iako zna da njime manipuliraju, dopušta da bude prevaren, što je vidljivo u epizodi s Cvikerom.

On je antijunak: nesiguran je, zavidi ostalima na njihovoj hrabrosti. Iako se ne usuđuje ništa poduzeti , strah od rata ponekad ga tjera na očajničke poteze, a jedan je od njih simuliranje ludila (ironična paralela s Hamletom).

DRUŠTVO U DAJDAMU

Svaki od ovih likova ima svoju središnju epizodu: za Uga je to spektakl koji je izveo u Ugodnome kutiću, za Maestra ispovijest prije samoubojstva i samo bizarno samoubojstvo, a za don Fernanda razgovor s Melkiorom ispred kazališta o teoriji preventivne dehumanizacije.

Ugo (bizaran lik, inteligentni lakrdijaš)

Ugo je lakrdijaš, ali i čovjek predan tjelesnim užitcima, što je posebno naglašeno u odnosu s Vivijanom i zaručnicom. Njegov je lik kao »karikatura intelektualca« suprotnost liku Melkiora Tresića

Unatoč svojim intelektualnim sposobnostima Ugo se ne opterećuje razmišljanjem o smislu života i igrama koje povijest igra s čovjekom – Ugo je čovjek trenutka, čovjek nemotivirana čina, čovjek sveden na boemski život u kojemu je intelektualna svijest izgubila svrhu djelovanja i postala sama sebi svrhom. Stoga su Ugove dramske scene, bez obzira na to jesu li izvedene na ulici ili u Dajdamu, samo slike duhovita čovjeka koji se svojim intelektualnim sposobnostima služi da bi odigrao ulogu lakrdijaša.

Njegove »crne plombe« kao fizička osobina koja se najčešće ističe uz njegov lik daju mu crtu groteske.

Maestro (cinik)

Maestro je urednik gradske rubrike, »specijalist za životinje kod Dostojevskoga«, ali i cinik koji prezire napredak i želi da čovječanstvo »prestane«.

Maestra i Melkiora povezuje duhovni profil i odnos prema ženama: obojica su iznimno inteligentni, eruditi, ljudi koji poznaju povijest, filozofiju, umjetnost i književnost, ali i ljudi koji ne poznaju žensku psihologiju i žene svode na tjelesno. Osim toga, i Maestro je, poput Melkiora, misao suprotstavio tehnici, tj. napretku: onako kako je Melkior »mišlju zaustavio tramvaj«, tako je Maestro odbijao prihvatiti »napredak« koji je donijelo moderno vrijeme. Njegovo bizarno samoubojstvo izraz je prijezira prema takvu svijetu.

Maestrovo ime aluzija je na lik Vergilija kao Danteova vodiča u epu Božanstvena komedija, a njime se neizravno označuje odnos Maestra i Melkiora kao odnos učitelja (duhovnoga oca) i učenika (sina).

Don Fernando

Don Fernando je pisac, čovjek naizgled vrlo tih i suprotnost je Ugu i Maestru. Međutim, on je vrlo opasan čovjek: zbog osjećaja straha i ugroženosti, zabrinut za vlastitu egzistenciju, osmislio je teoriju o »preventivnoj dehumanizaciji«, odnosno o »ukidanju tragedije skepsom«.

Njegova je teorija zapravo parodija Raskoljnikovljeve teorije o podjeli ljudi na odabrane (poput don Fernanda) i one obilježene, koje je priroda predodredila za zločince. Središnja je teza njegove teorije da onaj tko je važan (privremeno) ne smije biti dobar.

Kasnije djeluje: traži izvršitelje za svoju teoriju.

REPREZENTATIVNI CITATI

Život je odabrao Inteligenciju za svoje igre, on ne pravi historiju s idiotima. On je genije odredio za velike riječi na križu, pod giljotinom, pod vješalima, pred puščanim cijevima, pred narodima koji kliču i Brutu i Cezaru.

Ima čovjetine, Kurt, u našoj mašti.

Tijelo uronjeno u strah izgubi onoliko od svoje smrtnosti koliko teži istisnuti strah.