Postmodernizam

Postmodernizam (od 70-ih godina 20. st.)

U postmodernizmu se javlja raznovrsnost stilova i dijalog s tradicijom, koja postaje inspiracija i materijal iz kojega se crpe teme i motivi koji se onda oblikuju na postmodernistički način.

Predstavnici i djela

Postmodernistička poezija

Postmodernističku poeziju obilježio je pluralizam stilova: od egzistencijalističkoga pjesništva preko nastavljača ludističke poetike i konkretne poezije do povratka tradicionalnoj poeziji.

Prema nazivima časopisa koji su okupljali uglavnom književnike iste generacije, postmodernu poeziju obilježilo je pjesništvo pitanjaša (časopis Pitanja), ofovaca (časopis Off) i kvorumovaca (časopis Quorum).

Predstavnici: Danijel Dragojević, Josip Sever, Luko Paljetak i dr.

Postmodernistička proza

Postmodernistička se proza bavi različitim temama i pojavljuje u različitim oblicima: od hrvatskih fantastičara preko proze u trapericama i trivijalne proze do novopovijesnoga romana i ženskoga pisma.

Hrvatski fantastičari (borgesovci) u svojim djelima miješaju stvarnost i fantastiku: likovi su u tim kratkim pričama i romanima smješteni u stvarnost, ali ono što im se događa nije racionalno objašnjivo, što kod čitatelja izaziva osjećaj nelagode i straha.

Najvažniji su predstavnici hrvatskih fantastičara Pavao Pavličić (Koraljna vrata), Goran Tribuson, Stjepan Čuić i Dubravko Jelačić Bužimski.

Proza u trapericama nastavlja se na model što ga je šezdesetih godina u hrvatsku književnost uveo Antun Šoljan. U njoj se život predstavlja kao niz trivijalnih događaja, a glavni su likovi mladi ironični ljudi čije je temeljno obilježje pasivnost, neangažiranost i pripadnost »klapi«, što se naglašava i načinom izražavanja (uporaba žargona).

Glavni su predstavnici proze u trapericama Ivan Slamnig (Bolja polovica hrabrosti) i Zvonimir Majdak (Kužiš, stari moj).

Novopovijesni roman problematizira odnos povijesne istine i stvaralačke fikcije, pri čemu mu nije cilj vjerna rekonstrukcija razdoblja, već stavljanje naglaska na nepouzdanost povijesne građe kao teksta podložna različitim interpretacijama.

Glavni su predstavnici Ivan Aralica (Psi u trgovištu) i Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa).

Nazivom žensko pismo imenuje se posebna skupina književnih djela koja imaju zajedničko polazište: autorice su žene koje u pisanju polaze iz pozicije vlastitoga iskustva, a uglavnom se bave temama koje uključuju položaj žene u obitelji i društvu te problematiziranjem posljedica patrijarhalnoga odgoja.

Najznačajnije su predstavnice Irena Vrkljan (Svila, škare), Dubravka Ugrešić Štefica Cvek u raljama života, Slavenka Drakulić, Julijana Matanović i dr.

Postmodernistička drama

U ovom se razdoblju kao dramatičar starije generacije afirmirao Ivo Brešan. Obilježje je njegovih drama intertekstualnost, kojom se služio da bi suvremene društvene probleme prikazao zamaskirane u klasične predloške. Napisao je dvadesetak grotesknih tragedija od kojih je najpoznatija Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja.

Značajni su dramski autori mlađe generacije Miro Gavran (Kreontova Antigona, Kad umire glumac), Mate Matišić (Bljesak zlatnog zuba, Svećenikova djeca) te Lada Kaštelan (Prije sna).