Leksikologija – uvod

Leksikologija

Leksikologija je jezikoslovna disciplina koja proučava leksički sustav općenito u jeziku ili u pojedinom jeziku. Glavna je leksička jedinica leksem, odnosno skup svih oblika i značenja neke riječi. U užem smislu riječi, leksikologija proučava načine popunjavanja i razvoja leksika, odnos leksika i izvanjezične stvarnosti, leksičke razrede, raslojenost leksika, semantičku strukturu višeznačnica, semantičke paradigmatske odnose među leksičkim jedinicama: hiponimiju, hiperonimiju, antonimiju, homonimiju i sinonimiju, proučava leksičke jedinice i kao komunikacijske jedinice pa je zanimaju i sintagmatski odnosi, osobito leksička spojivost. U širem smislu riječi, leksikologija obuhvaća tvorbu riječi, etimologiju, onomastiku, terminologiju i frazeologiju.

Jezični znak

Poruka je podatak sa smislom koji, u komunikaciji, pošitelj šalje primatelju nekim komunikacijskim kanalom. Dijelovi komunikacijskoga sustava koji oblikuju smisao imaju svoje značenje pa ih nazivamo jezičnim znakovima. Jezik kao znakovni sustav tvore jezični znakovi. Jezični se znak prikazuje kao trokut. U nastavku proučite njegovu strukturu.

Jednoznačnost i višeznačnost leksema

Kao što ste vidjeli, svaki leksem kao jezični znak ima svoj izraz i sadržaj. Međutim, ponekad se dogodi da izraz nekoga leksema stoji za više od jednoga sadržaja.

Vrste prenesenoga značenja

Riječi svakoga dana postaju višeznačne: zbog različitih komunikacijskih potreba, već postojeće riječi dobivaju nova značenja.

Dva su osnovna načina postanka prenesenoga značenja: metafora i metonimija. Proučite sljedeće primjere.

METAFORA

Metafora je takav način prijenosa značenja u kojem se značenje prenosi na temelju sličnosti. S obzirom na to da nam operacijski sustav (Windows) doista otvara pogled u novi svijet, kao što kroz pravi prozor možemo pogledati u svijet, izumitelj je vjerojatno zbog toga odabrao upravo riječ prozor i proširio njezino značenje.

METONIMIJA

Metonimija je takav način prijenosa značenja u kojem se značenje prenosi po asocijativnom dodirivanju ili povezanosti stvari i pojava u vremenu i prostoru. Kada kažemo Čitamo Krležu. zapravo mislimo Čitamo Krležina djela.

Zadaci za ponavljanje

Hiperonimijsko-hiponimijski odnosi

Kada značenja dvaju leksema imaju većinu zajedničkih sastojnica, ali se razlikuju tako da je jednome pridružena nespecificirana, a drugome specificirana sastojnica, kažemo da između njih postoji hiperonimijsko-hiponimijski odnos.

Značenjsko-semantički odnosi

Gotovo svakome leksemu u jeziku moguće je pronaći leksem drukčijega izraza, a istoga sadržaja ili istoga izraza, ali suprotnoga sadržaja ili istoga izraza, a različitoga sadržaja. Zato u jeziku govorimo o sinonimima, antonimima i homonimima.

Vrste sinonima

Čitanje mi donosi sreću. Čitanje mi donosi radost.

Leksemi sreća i radost sinonimi su. Da bismo vidjeli jesu li potpuni sinonimi, potrebno je provjeriti jesu li zamjenjivi u svim kontekstima.

Djetelina s četiri lista donosi sreću. Djetelina s četiri lista donosi radost.

S obzirom na to da leksemi nisu zamjenjivi u svim kontekstima (jer nikada nećemo reći da nam djetelina s četiri lista donosi radost) nazivamo ih djelomičnim sinonimima ili bliskoznačnicama.

Najdraže mi je voće rajčica. Najdraže mi je voće pomidor.

Leksemi rajčica i pomidor potpuni su sinonimi ili istoznačnice jer su zamjenjive u svim kontekstima. Istoznačnice su uglavnom leksemi od kojih jedan pripada standardnome jeziku, a drugi dijalektu ili jedan hrvatskome jeziku, a drugi je tuđica (ili pripada kojem drugom leksičkom sloju).

Osim što mogu biti djelomični i potpuni, sinonimi mogu biti i općejezični i kontekstualni.

Općejezični su sinonimi oni koje izvan konteksta može prepoznati većina govornika hrvatskoga jezika. Takvi su svi sinonimi o kojima smo dosad govorili.

Kontekstualni su sinonimi oni čija je sinonimnost vezana samo uz određeni kontekst. Takvi su sinonimi u sljedećemu primjeru:

Ona je bila moj anđeo, moja muza, moje nadahuće, moje najveće božanstvo!

Vrste antonima

Antonimi se mogu razlikovati s obzirom na podrijetlo (raznokorijenski i istokorijenski) i s obzirom na narav značenjske opreke (binarni, stupnjeviti i obratni).

Antonimi s obzirom na podrijetlo

raznokorijenski – imaju različiti korijen riječi: istina – laž
istokorijenski – imaju isti korijen riječi: istina – neistina

Antonimi s obzirom na narav značenjske opreke

binarni antonimi – kada značenje konteksta s jednim parnjakom u antonimskome odnosu u potpunosti isključuje značenje konteksta s drugim parnjakom: živ – mrtav
stupnjeviti antonimi – kada su antonimski parnjaci krajnje točke, a između njih postoji još najmanje jedna točka: nizak – visok (između njih je točka: srednjega rasta)
obratni antonimi – kada se jednim od antonima opisuje odnos između osoba, stvari i pojava jednim slijedom, a drugim se antonimom isti odnos opisuje obrnutim slijedom: pradjed – praunuk (Ako je netko nečiji pradjed, onda je taj netko njegov praunuk.)

Poput sinonima, i antonimi mogu biti općejezični i kontekstualni.

Općejezični su antonimi oni koje izvan konteksta može prepoznati većina govornika hrvatskoga jezika. Takvi su svi antonimi o kojima smo dosad govorili.

Kontekstualni su antonimi oni čija je antonimnost vezana samo uz određeni kontekst. Takvi su antonimi u sljedećemu primjeru:

Vas ste dvoje dva različita svijeta, poput Glembajevih i Danijelijevih!

Vrste homonima

Dvije su osnovne vrste homonima: oblični i leksički homonimi.

oblični homonimi – homonimnost je morfološki uvjetovana, odnosno leksemi postaju homonimi tek u neki svojim oblicima

Moja baka ima pet ùnūkā. – oblik ùnūkā može biti G mn. i imenice unuk i imenice unuka.

leksički homonimi – podudarnost izraza nije morfološki uvjetovana, odnosno ostvaruje se u njihovim kanonskim oblicima (N jd., infinitiv)

Kupili smo bȏr. Najdraži mi je element bȏr. – leksem bȏr kao vrsta drva i kao kemijski element homonimi su u svim svojim oblicima.

Da bismo za dva leksema mogli reći da su homonimi (homonimski parnjaci), oni moraju ispuniti sljedeće uvjete:

moraju imati različita značenja
izrazi im moraju biti jednakoga fonemskoga sastava
moraju imati iste prozodijske značajke
moraju se jednako pisati.

Ako leksemi ne zadovaljavaju treći uvjet, odnosno nemaju iste prozodijske značajke, nazivamo ih homografima (istopisnicama).

lȕk – povrće; lûk – oružje

Ako leksemi ne zadovaljavaju četvrti uvjet, odnosno ne pišu se isto, nazivamo ih homofonima (istozvučnicama).

višnja – voće; Višnja – vlastito ime