August Šenoa, Prijan Lovro

Okvir

Pripovjedač navodi da je prije više godina boravio na selu kod prijatelja koji ga je pozvao u berbu, a jednom se prilikom našao u društvu lijepe udovice s kojom je razgovarao o hrvatskoj književnosti. Rekla mu je da čita uglavnom njemačke knjige, a hrvatsku književnost čita vrlo malo jer je u pričama koje je čitala sve previše romantično i predvidivo (Vječna idila, vječna monotonija!), naglasivši da ne krivi zbog toga književnike jer smatra da smo malena zemlja koja nema velikih tema ni velikih likova. Pripovjedač joj se odlučno suprotstavlja smatrajući da i u nas ima velikih tema te da našim piscima ne treba nego prepisati stvarnost. Kad udovica od njega zatraži da joj prikaže jednog takvog junaka, pripovjedač započinje priču o prijanu Lovri.

Pripovjedačeva priča o prijanu Lovri

Pripovjedač se prisjeća svojih studentskih dana u Pragu (šezdesete godine 19. stoljeća): pripovijeda o sastajanju hrvatskih studenata u praškim kavanama, njihovu druženju i domoljublju. U tom je društvu jednom prilikom susreo prijana Lovru (Lovro N., profesor jezikoslovlja, kako se predstavio), pohrvaćenog Slovenca. Na prvi pogled pripovjedač je uočio kod njega nekakav nesklad i nemir, a iako je shvatio da je Lovro pametan i vrlo mnogo zna, prvi dojam o njemu nije bio osobito povoljan. Međutim, kasnije su se bolje upoznali i postali prijatelji, a nakon nekog vremena Lovro, koji je našao novi stan, pozvao je pripovjedača da stanuje s njim i još jednim prijateljem studentom, što je pripovjedač prihvatio. Smjestili su se kao podstanari kod kapelnika opere, a dani su im prolazili u učenju i razgovorima. Jedna od tema bila je i Lovrino djetinjstvo i odrastanje.

Lovrina priča o djetinjstvu i odrastanju

Rođen je u jednom selu blizu Postojne (Slovenija) u siromašnoj obitelji, a imao je mnogo braće i sestara. Pobožni roditelji odlučili su da će im sin biti svećenik pa su ga poslali na školovanje u Ljubljanu i smjestili ga kod svojega kuma zvonara. Iako je bio siromašno seosko dijete, Lovro se isticao kao pametan dječak i odličan učenik: završio je školu i zaredio se iako se njegov mladenački temperament odupirao svećeničkomu pozivu. Posjetio je i roditelje koji su bili presretni jer im je sin postao svećenik, ali to ga je još više uvjerilo da taj poziv nije za njega. Vrativši se u Ljubljanu, počeo je čitati romantičarske autore, čime je na sebe navukao ljutnju nekih svećenika.

Za praznike je Lovro pozvan u rodno selo svojega prijatelja, a tamo je u vlastelinskome dvorcu upoznao lijepu Malvinu, djevojku u koju se zaljubio i zbog koje je, slušajući savjet staroga kanonika, odlučio napustiti svećenički poziv. Vraćajući se iz Ljubljane u rodno mjesto, vidio je Malvinu i shvatio da se udala. Razočaran, otišao je u roditeljski dom, a oni su bili nesretni zbog toga što nije više svećenik. Otac mu nije dopustio da ostane, pa se Lovro ujutro vratio u Ljubljanu kanoniku, koji mu je našao posao odgajatelja sina predsjednika vlade (grof, vlastelin). Tako je Lovro ušao u svijet gospode: grof ga je prihvatio i smatrao odličnim učiteljem svojega sina, a Lovri je ostajalo dovoljno vremena za proširivanje vlastitoga znanja (matematika, povijest, jezikoslovlje), zbog čega su ga svi iznimno cijenili. Uživao je blagodati gospodskoga života, bio je sretan i osjećao se slobodnim.

Jednom prilikom predsjednik je u svojoj palači priredio čajanku s plesom, a među pozvanima bili su i Malvina i njezin muž, koji se kao činovnik htio dodvoriti Lovri pa ga je pozvao u njihovo društvo. U razgovoru s Malvinom otvara se tema njihove zajedničke prošlosti: iako ga je potresao susret s njom, Lovro joj govori da je to za njega romantična epizoda koja mu je pomogla da odbaci svećenički poziv, a ona je uvrijeđena. Služeći se metaforama (bodljika – Lovro, ljubica bez duše – Malvina), Lovro ironično komentira njihov nekadašnji odnos. Nakon tog susreta Lovro je odlučio da je vrijeme za novi korak: kad završi službu odgajatelja predsjednikova sina, bavit će se višim državnim znanostima, a predsjednik mu je savjetovao da to bude diplomacija te mu obećao pomoć. Kad je predsjednikov sin upisao studij, Lovrin je posao odgajatelja završio, a predsjednik mu je pokušao pomoći da se upiše na akademiju za orijentalnu diplomaciju. Međutim, iako je Lovro s odličnim uspjehom položio ispit potreban za prijem u akademiju, nisu ga primili. Predsjednik mu je ponudio da se školuje za činovnika, ali Lovro je to odbio jer je smatrao da kao činovnik neće biti slobodan. Lovro je na kraju odlučio postati učiteljem, ali nije uspio dobiti stipendiju. To ga je dovelo do očaja, nakon čega se razbolio i jedva ostao živ, ali iz te ga je situacije spasio otac: skupio je novac za njegovo školovanje (zadužio se) i poslao ga na studij jezikoslovlja u Beč.

U Beču je Lovro proveo dvije godine živeći vrlo siromašno, ali bio je vrijedan i učio želeći opravdati očevo povjerenje. Međutim, otac mu je javio da ga ne može više financirati jer se previše zadužio. Budući da nije mogao nastaviti studij, odlučio je otići u Hrvatsku i tamo postati učiteljem. Nakon godinu dana dobio je stipendiju vlade za nastavak školovanja i došao u Prag, gdje ga je pripovjedač i upoznao.

Pripovjedačeva priča o prijanu Lovri (nastavak)

Pripovjedač je hvalio Lovrino znanje i njegov britki um te pričao o njihovu studentskom životu (akademske rasprave, djela koja su čitali i sl.). Međutim, Lovrina situacija ni u Pragu nije bila dobra: sestrin muž pisao mu je da je obitelj zadužena i da treba što prije završiti studij, a Lovro je odlučio odreći se ljubavi kad se već odrekao svojih snova te se bogato oženiti kako bi pomogao ocu. Upoznao je Minku i namjeravao se njome oženiti uvjeren da je bogata. Pripovjedaču se Minka nije svidjela: vidio je da je to starija djevojka koja nije iskrena prema Lovri i koja se želi što prije udati. Njezini su roditelji požurivali vjenčanje, a to je i Lovri odgovaralo. Nekoliko dana prije oglašavanja ženidbe Lovro je pripovjedaču rekao što namjerava učiniti s Minkinim novcem, a ovaj ga je upozorio da provjeri je li ona uistinu tako bogata. Lovro ga je poslušao i na kraju doznao da je prevaren: roditelji su htjeli udati Minku jer je bila starija djevojka, a obitelj nije bila tako bogata, odnosno novac se dijelio na sve članove obitelji. Lovro je nakon toga odustao od vjenčanja. Ta ga je situacija iznimno pogodila jer nije vidio načina da pomogne ocu.

Lovro je unatoč svemu položio sve ispite i čekao da mu se dodijeli mjesto profesora u nekoj hrvatskoj gimnaziji. Sjedeći u praškoj kavani, jednog su dana upoznali Antu, svećenika koji je u Prag došao radi polaganja ispita za profesora hrvatskoga jezika. Budući da nije mnogo znao i nije bio posebno pametan, svi su mu iz društva pomagali učiti za ispit. Jednom se u tom društvu razgovaralo o djevojkama: Lovro je na njih bio ogorčen, a Ante mu je rekao kako u Dalmaciji ima lijepih i bogatih djevojaka te kao primjer naveo vrlo bogatu lijepu djevojku, a čak se i ponudio da će Lovri pomoći da se njome oženi. Svi su se tome smijali. Nedugo nakon toga Lovro je dobio namještenje u jednoj primorskoj hrvatskoj gimnaziji: oprostio se s prijateljem Augustom i otputovao.

Pripovjedač navodi da mu se Lovro više nije javljao, ali je kasnije saznao da je otišao u Dalmaciju i da se ženi djevojkom o kojoj im je pričao svećenik Ante. Kad se vratio u Zagreb, od znanca je doznao što se dogodilo Lovri: zaljubio se u tu djevojku (Anđeliju) i htio se njome oženiti, a vjenčanje je trebalo biti što prije jer je trebalo platiti očeve dugove. Međutim, djevojčin skrbnik doznao je za Lovrinu prošlost, tj. bio je uvjeren da se Lovro ženi iz koristi i nije dopustio djevojci da se uda. Lovro je nakon toga počinio samoubojstvo.

Okvir

Kad je pripovjedač dovršio svoju priču, rekao je da bi Lovro u drugim društvenim okolnostima postao velik čovjek, a u našim je prilikama postao žrtvom. Udovica se složila s njim da je to pravi junak romana.