Albert Camus, Stranac

Prvi dio

Roman započinje sljedećim rečenicama: Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. Izgovara ih glavni lik Meursault, koji je istovremeno i pripovjedač. Meursault registrira sve ono što se oko njega događa (zbivanja, razgovori, vremenski uvjeti), a pritom je potpuno iskren. Njegova zapažanja nemaju psihološku dimenziju, tj. on ne analizira svoje postupke, nego ih samo registrira.

Nakon vijesti o majčinoj smrti Meursault navodi što treba učiniti: mora otići u Marengo, grad udaljen 80 kilometara od Alžira, u kojemu se nalazi ubožnica u kojoj je zadnjih godina živjela njegova majka, a tamo će nazočiti pogrebu i onda se vratiti u Alžir gdje živi. Zbog toga je uzeo dva dana dopusta na poslu, sjeo u autobus i spavao tijekom vožnje.

Kada je došao u ubožnicu, upravitelj ga je pozvao na razgovor, a Meursault se prisjetio da majku posljednju godinu dana gotovo uopće nije posjećivao. Nakon toga otišao je u prostoriju gdje se nalazio majčin lijes: običaj je bio da se bdije cijelu noć i tako simbolično oprosti od pokojnika. Meursault je razgovarao s vratarom koji mu je donio kavu pa su obojica zapalili cigarete i pušili. Nakon nekog vremena Meursault je zadrijemao. Probudio se kad je u prostoriju došlo desetak majčinih prijatelja. Još je neko vrijeme bio budan, a onda je opet zaspao. Ujutro je bio pogreb: iza lijesa je bilo vrlo malo ljudi jer štićenici ubožnice po pravilima nisu smjeli nazočiti pogrebu. Iznimka je bio majčin prijatelj Thomas Perez, kojem su to dopustili zbog bliskih odnosa s Meursaultovom majkom. a Meursault je sve više osjećao umor zbog sunca i neprospavane noći. Nakon pogreba vratio se u Alžir.

U Alžiru nastavlja s uobičajenim načinom života, kao da se ništa nije promijenilo: već sljedećeg dana odlazi na kupanje i započinje vezu s Marie, s kojom odlazi u kino, a potom i u svoj stan. Marie je ujutro otišla, a on je proveo cijeli dan u sobi: ručao je, dosađivao se i gledao kroz prozor ljude koji su se nedjeljom zabavljali na ulici.

Sljedećeg je dana otišao na posao, potom kod Celesta na ručak, pa opet na posao. Kad se vratio kući, najprije je susreo staroga susjeda Salamana koji je vodio psa u šetnju, a zatim i susjeda Raymonda Sintesa, čovjeka koji se bavi sumnjivim poslovima (priča se da je svodnik). Raymond ga je pozvao k sebi na večeru i ispričao što mu se dogodilo tog dana. Rekao mu je da se potukao s bratom svoje ljubavnice koja ga je varala i koju je on zbog toga istukao. Sada je od Meursaulta tražio pomoć: namjeravao je ljubavnicu kazniti tako da joj napiše pismo u kojemu će ju navesti da se pokaje, a kad mu se ona vrati, izbacit će je iz stana. Zanimalo ga je bi li Meursault mogao napisati to pismo i ovaj je pristao. Napisao je pismo, a Raymond je bio zadovoljan i smatrao ga je prijateljem. Meursaultu je bilo svejedno jesu li prijatelji ili nisu.

Drugoga dana u Raymondovu stanu došlo je do incidenta: istukao je djevojku koja ga je, prema njegovim riječima, varala, a ona je plakala. Meursault je čuo njezino zapomaganje, ali nije htio pozvati policiju. Kada je policajac ipak došao (pozvao ga je drugi susjed), situacija se smirila, a Raymond je dobio naređenje da čeka poziv iz komesarijata. Kasnije je Raymond došao do Meursaulta i zamolio ga da lažno svjedoči u njegovu korist (da ga je djevojka iznevjerila), a Meursault je ravnodušno pristao. Nakon toga su izišli u grad i zabavljali se.

Kada su se vratili, ugledali su staroga Salmana koji je bio očajan jer je izgubio psa. Pokušali su ga utješiti, ali on je bio prestrašen jer se bojao da će mu pa, ako se i vrati, oduzeti jer je pas bio star i pun krasta. Kasnije se Meursaultu učinilo da čuje starca kako plače.

Meursaultov šef pozvao ga je u ured i rekao mu da namjerava otvoriti zastupništvo tvrtke u Parizu te da bi on mogao dobiti taj posao. Meursault je odgovorio da mu je svejedno, odnosno da mu je i život koji trenutno vodi sasvim dobar. Šef je bio nezadovoljan takvim odgovorom.

Kasnije je došla Marie, a na njezino pitanje želi li se vjenčati s njom, također je odgovorio da mu je svejedno. Ispred svojega stana opet je zatekao staroga Salamana koji još uvijek nije uspijevao pronaći psa. U razgovoru s njim Meursault je saznao da mu susjedi zamjeraju jer je poslao majku u ubožnicu, ali on tome nije pridavao pozornost.

Raymond je Meursaulta pozvao da u nedjelju zajedno odu na kupanje u vikendicu njegova prijatelja koja se nalazila izvan Alžira. S njima je išla i Marie. Dan ranije Meursault je svjedočio na policiji u Raymondovu korist pa se ovaj izvukao samo s opomenom, zbog čega je bio vrlo zadovoljan.

Na ulici su primijetili skupinu Arapa, a među njima je bio i brat djevojke koju je Raymond istukao. Meursault, Raymond i Marie ušli su u autobus na obližnjoj stanici i odvezli se do plaže, a skupina Arapa nije ih pratila.

Dan je bio sunčan. Upoznali su Raymondova prijatelja Massona i njegovu ženu, a zatim su se kupali i nakon toga ručali. Žene su poslije ručka prale posuđe, a muškarci su otišli prošetati. Na plaži su tada vidjeli dvojicu Arapa, od kojih je jedan bio brat djevojke koju je Raymond istukao. Došlo je do sukoba u kojemu je jedan Arapin nožem ranio Raymonda. Arapi su pobjegli, a oni su se vratili do kućice i potražili liječnika.

Raymond je bio vrlo ljut. Odlučio je sam prošetati plažom, ali je Meursault pošao s njim. Ponovno su kod izvora susreli Arape i Raymond, koji je imao pištolj, htio je pucati na jednoga od njih, ali ga je Meursault uvjerio da to ne radi i uzeo mu pištolj. Međutim, sve je završilo bez sukoba jer su Arapi sami otišli, a oni su se vratili do kućice.

Žega je postala neizdrživa i Meursault je opet krenuo prema plaži. Želio se osvježiti na izvoru, a tamo je ugledao Arapina koji se u međuvremenu vratio. I ovaj je njega ugledao i stavio je ruku u džep, pa je i Meursault postao oprezan. Pritom je sve više osjećao sunce i bilo mu je sve mutnije pred očima. Prisjetio se da je isto takvo sunce bilo i na dan majčina pokopa.

Kad se Meursault približio Arapinu, ovaj je izvukao nož iz džepa. Meursaulta je zaslijepio taj bljesak noža, i dalje je osjećao sunce i znoj, a njegova se ruka zgrčila na pištolju i on je pucao. Na ta je način „stresao sa sebe znoj i sunce“. Nakon toga pucao je još četiri puta u nepomično tijelo.

Drugi dio

U drugome dijelu romana Meursault se nalazi u zatvoru, a pred čitateljem se odvijaju događaji vezani uz saslušanje pred sucem-istražiteljem, boravak u zatvoru i suđenje.

Istraga Meursaultova zločina trajala je 11 mjeseci. Optuženi je izveden pred suca-istražitelja i dodijeljen mu je branitelj po službenoj dužnosti. On je Meursaultu dao do znanja da će optužba pokušati dokazati da je optuženi bešćutan čovjek, a to će potkrijepiti njegovim ponašanjem na majčinu pogrebu. Meursault nije razumio zašto se to povezuje: rekao je da je tad bio umoran i bilo mu je vruće, pa su tjelesne potrebe bile u prvom planu, a ne osjećaji. Branitelju je njegova iskrenost bila neshvatljiva i Meursault je osjetio da se branitelj osjeća nelagodno u njegovoj prisutnosti.

U razgovoru s Meursaultom sudac-istražitelj pokušao je razumjeti zašto je Meursault nakon prvoga pucnja ispalio još četiri metka u nepomično tijelo. Sudac, koji je bio vjernik, htio je uvjeriti Meursaulta da se treba okrenuti Bogu, koji će mu oprostiti ako se pokaje, ali Meursault je, kao i uvijek, govorio istinu i odgovorio sudcu da ne osjeća žaljenje zbog toga što je učinio, već neko nezadovoljstvo, i da ne vjeruje u Boga. Htio je i da se sve to što brže završi jer je je u uredu bilo vrlo vruće.

Odmah na početku boravka u zatvoru posjetila ga je Marie, a nakon toga više nije dolazila jer ga nije imala pravo posjećivati zato što mu nije bila supruga. Tijekom tog razgovora Meursaulu je smetala buka, odnosno razgovori drugih zatvorenika, pa je samo htio da sve što prije završi.

Dani u zatvoru postali su nakon nekog vremena podnošljivi: u početku su mu nedostajale stare navike (žene i cigarete, slobodno kretanje), ali se ubrzo navikao na nov način života. Vrijeme je kratio i čitajući uvijek iznova članak koji je pronašao u ćeliji, a koji je govorio o Čehoslovaku koji se nakon 25 godina kao bogat čovjek vratio u rodno mjesto gdje su njegova majka i sestra držale svratište. Htio ih je iznenaditi pa je uzeo kod njih sobu, a one ga nisu prepoznale. Tijekom noći majka i sestra ubile su ga i opljačkale ne znajući da je to on. Kada je drugoga jutra njegova žena došla i to im otkrila, i majka i sestra izvršile su samoubojstvo. Meursaultov je komentar bio da je taj čovjek donekle i zaslužio takvu sudbinu jer se nikada ne treba igrati.

Suđenje je zakazano za lipanj. Opet je bilo vrlo vruće. Kad je sjeo na optuženičku klupu i vidio da ga porotnici gledaju, Meursault je imao dojam da je u tramvaju. Dvorana je bila puna, a suđenje su pratili i novinari.

Prvoga dana suđenja ispitivali su Meursaulta. Nakon pitanja o zločinu postavili su mu pitanja o tome zašto je majku smjestio u ubožnicu i je li mu bilo zbog toga teško, a Meursault je odgovorio da nije imao novaca da plati nekome tko će ju njegovati te da ni on ni majka nisu više ništa očekivali jedno od drugoga. Tužitelj ga je potom pitao je li se vratio na izvor s namjerom da ubije Arapina, a Meursault je to negirao. Rekao je da se sve odigralo slučajno: slučajno je došao na izvor i slučajno je imao u džepu pištolj.

U drugom dijelu suđenja svjedočili su najprije upravitelj i vratar ubožnice. Njihove izjave o Meursaultovu ponašanju nakon majčine smrti (kava, pušenje, spavanje i sl.) za optužbu su bile uvjerljiv dokaz o tome da je Meursault bezosjećajan čovjek. Nakon njih svjedočio je stari Thomas Perez, ali on je rekao da ništa nije vidio jer je bio previše tužan.

U Meursaultovu obranu svjedočili su Celeste, Marie, Masson, Salamano, i Raymond. Celest je pokušao obraniti Meursaulta tvrdeći da je sve to bila samo nesreća, Marie je pričala o danu kad su započeli vezu (kupanje, gledanje komedije u kinu, zajednički provedena noć) i time je nehotice naškodila Meursaultu jer se sve to zbivalo dan nakon majčina pogreba. Masson i Salamano rekli su da je Meursault dobar čovjek, ali činilo se da njihovo svjedočenje nema neku težinu. Posljednji je svjedočio Raymond. Iako je branio Meursaulta govoreći da se sve na plaži zbilo slučajno, njegovo svjedočenje bilo je vrlo negativno za Meursaulta jer je tužitelj naglasio da je Raymond svodnik, a da su Meursault i Raymnod prijatelji te da je Meursault napisao pismo i lažno svjedočio u njegovu korist. Pritom je naglasio da je Meursault počinio zločin „iz beznačajnih razloga“, tj. da završi priču s Raymondovom ljubavnicom. Nakon toga suđenje je prekinuto. Nastavljeno je sljedećih dana, a Meursaultu se činilo da je to dijalog branitelja i tužitelja, a da njega nitko ništa ne pita. Tužitelj je slučaj gradio na tvrdnji da je Meursault potpuno svjesno počinio to ubojstvo te da je osoba koja nema ljudske osjećaje, odnosno da ne poštuje nikakva moralna načela. Tvrdio je da je Meursaultov zločin ravan zločinu za koji će se sutra suditi u toj istoj sudnici (čovjek je ubio oca) jer je Meursault „moralno ubio majku“.  Na kraju govora tužitelj je za optuženoga zatražio smrtnu kaznu.

Meursaultu je bilo vruće i bio je zaprepašten onim što je čuo. Pokušao je objasniti da nije imao namjeru ubiti Arapina, već da je to bilo zbog sunca, ali to je ostalima u sudnici bilo smiješno.

Suđenje je nastavljeno poslije podneva i branitelj je iznio završnu riječ. I dalje je bilo jako vruće pa ga Meursault nije baš pozorno slušao, ali način govora branitelja (govori iz pozicije optuženoga) i ono što je govorio (optuženi kao čovjek koji ima dušu) Mersaultu nisu bili baš zanimljivi. Sve mu je to bilo previše i htio se samo vratiti u zatvor. Sada je vrućina malo popustila jer se dan bližio kraju, a svi su čekali odluku porote koja je konačno stigla: osudili su ga na smrtnu kaznu, a pogubljenje će biti javno (giljotna). Nakon toga vratili su ga u zatvor.

Meursault je iščekivao smrtnu kaznu nadajući se da će se nešto promijeniti jer se nije mogao pomiriti s mišlju da će umrijeti. Život mu se sveo na dva ključna trenutka: nije spavao i sa strahom je iščekivao svitanje (tada zatvorenike voze na smaknuće) i na ishod molbe za pomilovanje. Sjetio se da mu je majka pričala o tome da je otac jednom išao gledati javno smaknuće ubojice, a nakon toga ocu nije bilo dobro i povraćao je. Sada je Meursault mislio da to razumije smatrajući da je smaknuće jedina stvar koja ljudima može biti zanimljiva.

Molba za pomilovanje mogla je biti odbijena: u tom se slučaju tješio mišlju kako svi ljudi moraju umrijeti, a onda je svejedno kad će se to dogoditi. Ipak, postojala je i mogućnost pomilovanja, a to je u njemu izazivalo ogromnu radost koju se trudio ne pokazivati.

Iako je četiri puta odbio primiti ispovjednika, on se ipak pojavio u njegovoj ćeliji. Meursault nije bio raspoložen za razgovor: odgovarajući na svećenikova pitanja, rekao je da ne vjeruje u Boga te da nije očajan, nego osjeća strah, što je prirodno za čovjeka u njegovoj situaciji, a smrt smatra završetkom svega, tj. da nema nade u vječni život. Međutim, svećenik nije odustajao: pokušavao ga je uvjeriti da postoji Bog, da je najvažnija božanska pravda  i da će mu biti oprošteno kad se pokaje zbog grijeha koji je počinio. Pokazujući na zidove ćelije, govorio je da u njima treba vidjeti Božje lice i pokajati se te da su tako reagirali svi osuđenici na smrt. Meursaultova reakcija bila je vrlo burna: počeo je vikati na svećenika i iznio mu svoj doživljaj života naglašavajući da svatko bira način na koji će živjeti te da će svatko (jednom) biti osuđen na smrt. Svećenik je nakon toga otišao.

Čekajući jutro, Meursault je osjećao potpunu ravnodušnost prema svijetu. Sjetio se majke i razumio je njezine postupke u ubožnici: smatrao je da se čovjek kojem se smrt približava osjeća slobodnim, da je spreman opet proživjeti život. Predao se toj ravnodušnosti i poželio da na dan njegova smaknuća bude mnogo gledatelja i da ga oni dočekaju povicima mržnje.

REPREZENTATIVNI CITATI 

Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam. Dobio sam brzojav iz ubožnice: »Majka preminula. Ukop sutra. S poštovanjem.« Ali, to ništa ne znači. Možda je to ipak bilo jučer. 

(početak romana)

Napeh se svim svojim bićem i ruka mi se zgrči na revolveru. Otponac popusti, dotaknuh glatki trbuh drška i tada sve poče, usred praska koji bijaše u isto vrijeme rezak i zaglušan. Stresoh sa sebe znoj i sunce. Pojmih da sam poremetio ravnotežu dana, izvanrednu tišinu žala na kojem sam bio sretan. Zatim opalih još četiri puta u nepomično tijelo u koje se meci zabijahu a da se ništa nije opažalo. Bijahu to kao četiri kratka udarca kojima sam pokucao na vrata nesreće.

(kraj prvoga dijela romana)