Antun Gustav Matoš, izbor iz novela

U Zagrebu je bilo došlo do pobune (demonstracija) pa je vlast pozvala u pomoć vojsku te su vojnici na konjima krenuli rastjerati prosvjednike. Zbog toga su se svi razbježali, a na praznom glavnom gradskom trgu (Jelačićev trg) ostali su samo piljarski stolovi i dvoje piljara Pogačića – Joškec i Pepica, koji su se nalazili blizu Jelačićeva spomenika. Joškec je pokušao nagovoriti Pepicu da i oni pobjegnu, ali ona nije htjela smatrajući da nije ništa skrivila. Kad se pojavio prvi red mađarskih konjanika, Joškec je ipak pobjegao ostavivši Pepicu samu.

Pepica se najprije jako uplašila, ali onda je, iako joj je netko od vojnika doviknuo da legne, ponosno ustala gledajući spomenik banu Jelačiću i sjećajući se vremena kad je u mladosti gledala bana i njegove ilirce. U tom trenutku mađarski je časnik potjerao konja i „preskočio” nesretnu Pogačićku. Kad se nakon nekoliko sati vratio, Joškec je našao Pepicu mrtvu: na čelu je imala ranu, a po njoj se prosulo sve što su kao piljari prodavali: povrće, voće, cvijeće… Joškec se potom napio, dospio u bolnicu i tamo umro. Oboje su sahranjeni, ali potajno, da nitko ne dozna.

piljar – prodavač voća i povrća na tržnici

Radnja započinje in medias res: glavni lik izlazi iz bolnice, sklada satiričnu pjesmu, dobiva honorar, odlazi iz Pariza i drugo jutro doputuje u Ženevu. Potom se uvodi retrospekcija iz koje doznajemo tko je Alfred Kamenski (glavni lik) i kako je izgledao njegov život do tog trenutka.

Alfred je bio glazbeno nadareno dijete iz siromašne obitelji, a dobio je glazbeno obrazovanje zahvaljujući novčanoj potpori ujaka svećenika. Međutim, kad je bio na posljednjoj godini konzervatorija u Beču, ujak je iznenada umro, pa je Alfred ostao bez novca za nastavak studija. Majka mu je pisala da se vrati u
Zagreb, ali on je odlučio drukčije: ostao je neko vrijeme u Beču živeći vrlo siromašno (bolestan, život na ulici, sviranje po kavanama), a onda bez ikakvih materijalnih sredstava kao umjetnik putuje Europom u potrazi za nečim što će ga ispuniti, ali to ne nalazi. Neko se vrijeme zadržava u Parizu: živeći siromašno u umjetničkim krugovima, ponovno počinje vježbati svirati glasovir, ali opet zbog siromaštva završava na ulici (zima), nakon čega se razboli i dospijeva u bolnicu. Došavši iz Pariza u Ženevu, već nakon nekoliko dana u kavani je upoznao Diamanta, austrijskoga bankara, koji mu postaje mecena. Tako se Kamenski počeo pripremati za svoj prvi koncert.

Zaplet (susret s Fanny) pripremljen je dvama motivima: psihološkim portretom Alfreda Kamenskoga (nemir, mržnja prema svemu što predstavlja realnost, pomisao na samoubojstvo) i majčinim pismom o ubojstvu i samoubojstvu koje se dogodilo u Zagrebu. Čitajući pismo, Kamenski zamišlja taj prizor i priželjkuje takvu ljubav i takvu smrt.

Fanny je susreo jedne večeri u svratištu gdje je svirao meceni. Osjećali su kao da se oduvijek poznaju, a povezala ih je glazba. Iako mu je bankar Diamant rekao tko je Fanny (pomalo luda bogata Poljakinja udana za bankara), Kamenskom je to bilo nevažno. Izišao je u noć i susreo se s Fanny, a njihov je razgovor bio potpuno izvan realnoga svijeta: razgovarali su kao da se oduvijek vole i traže jedno drugo, nazivali su se imenima iz svijeta umjetnosti (vitez Tannhäuser i Venus, tj. Venera). Nakon toga odlučuju zauvijek biti zajedno pa odlaze do njezine kuće po stvari. Sluga ih dvori, a oni piju vino i Kamenski joj priča o svojim lutanjima. Dok Alfred i Fanny razgovaraju, sluga je tajno dojavio Fannynu mužu što se zbiva. Kad su s terase ušli u salon, Kamenski kao da se vratio u stvarnost: osjećao se neugodno zbog portreta njezina muža koji je visio na zidu, ali i zbog glasanja papige (Camao) koja je ponavljala riječi što ih je ranije naučila.

U kući su ostali i sljedećega dana. Taman kad su navečer spremili stvari i htjeli otputovati, kući se vratio njezin bijesni muž Forest. Fanny je pokušala sve prikriti: Alfred se uspijeva sakriti, a ona je gotovo uvjerila muža da nema ljubavnika. Međutim, tad se javlja papiga Camao i ponavlja riječi nježnosti koje su
izmjenjivali Alfred i Fanny, nakon čega Forest zbog ljubomore potpuno gubi razum i postaje agresivan prema Fanny. Alfred izlazi iza zastora i pokušava joj pomoći, ali ga snažni Forest napada: lomi mu ruke i baca ga na kamenu terasu. Nakon toga Forest ubija Fanny, slugu, dva psa, a onda i sebe.

U završnom dijelu novele iznosi se predsmrtna vizija Kamenskoga (majka na odru, crkva) nakon koje dolaze molitva i smrt.

Novela Camao pripada Matoševim simbolističkim novelama. U njoj se u glavnom liku isprepleće realni svijet (stvarnost) i idealni svijet (svijet umjetnosti i ljepote), a sklad između tih svjetova nemoguće je postići, što dokazuje i tragična sudbina mladoga umjetnika.

Kamenski je simbol modernoga umjetnika, a Fanny simbol slobodne, moderne žene.

Simboli se u ovoj noveli, kao i sam lik Alfreda Kamenskoga, pojavljuju u suprotnostima: na jednoj su strani simboli povezani s ljubavi i ljepotom (npr. glazba, labud), a na drugoj simboli povezani s uništenjem i smrću (npr. papiga Camao).

Radnja se zbiva u jednom južnom francuskom gradiću (aleja pored ljetnikovca), a traje svega nekoliko sati. Pripovjedač je u 1. licu, a pripovijeda iz perspektive lika (Solus). Početni dio novele ima obilježja lirske proze: umorni Solus dolazi u francuski gradić i smješta se u prirodu (daleko od ljudi), a nakon jela napije se vode iz polurazrušene fontane i liježe na zemlju da se odmori. Pritom oko sebe osjeća ljepotu prirode, posebice zvukove i mirise. U takvu raspoloženju tone u san. Nakon nekog vremena budi se osjećajući da ga netko dodiruje. Uvjerava se da to nije san jer otvara oči i pred sobom vidi prelijepu djevojku koja ga podsjeća na prikaz ljepote u djelima najvećih umjetnika (slikarstvo, glazba). Uz djevojku je pas, a Solus shvaća da je ona slijepa (Bijaše lijepa, slijepa kao sreća, kao sudbina.).

Središnji je dio novele dijalog između Solusa i lijepe Izabele. Ona mu najprije povjerava da je to prvi put kako je sama izišla u svijet, a on joj se predstavlja kao Solus (lat. – sam), putnik koji pješice obilazi svijet i fotografira prizore ljepote kad naiđe na njih. Uvjerava Izabelu da ne treba žaliti što ne može vidjeti
vanjski svijet: Ne žalite, ne tugujte za očima, lijepa Izabelo. Čovjek vidi da ne vidi, i žali što je vidio. Kada hoću da gledam, zatvaram oči kao vi i gledam u tminu, u sebe. Izabeli se sviđa Solusov glas pa ga poziva da pođe s njom u dvor i čita joj priče umjesto guvernante. Kad Solus to odbija govoreći da ne želi biti ničiji sluga, ona mu izjavljuje ljubav i poziva ga da joj bude muž. Solusa je to duboko potreslo: svjestan je da je naišao na ono za čim je cijeloga života
tragao (Izabela kao simbol ljepote), ali zna da to mora odbiti jer kao umjetnik ne može žrtvovati svoju slobodu: Ko nauči na oblak mjesto na krov, na gore mjesto na stube, na šume mjesto na sobe, ko ču glas Gospodnji nad vodama, taj ne može živjeti u kućama. Kad mu ona nudi da će poći s njim u svijet, Solus i to odbija svjestan da je stvarnost okrutna i da njih dvoje ne mogu imati budućnost.

U tom trenutku pojavio se Izabelin otac s puškom u ruci. Bio je zabrinut upozoravajući Izabelu da svakakve skitnice prolaze cestama i da joj se može nešto dogoditi. Solus mu se suprotstavlja, ali otac se ne obazire i odvodi Izabelu, koja ga moli da u dvor povede i Solusa. Solus je još neko vrijeme stajao na istom mjestu i gledao u prozore Izabelina doma, a onda je nastavio svoj put: Vodila me slobodna i maglovita vila, lijepa i slijepa Avantira, moja gospođa.