Osnove fizikalne i radne terapije

Počeci fizikalne terapije prvi put se spominju u zapisima nekoliko tisuća godina prije Krista. Već u grčko i rimsko doba Hipokrat i Galen naglašavaju da vježbe pozitivno djeluju na psihičko i fizičko zdravlje tijela. Fizikalni agensi koji se primjenjuju u fizikalnoj medicini mogu biti elektromagnetni, mehanički, električni i toplinski. U najčešće fizikalnodijagnostičke pretrage pripadaju denzitometrija, elektrodijagnostika (EMNG) i ultrazvuk. Indikacije za fizikalnu terapiju su stanja i bolesti koja zahtijevaju primjenu fizikalne terapije u svrhu liječenja ili smanjivanja tegoba. Kontraindikacije mogu biti opće i lokalne. Elektroterapija je fizikalna metoda pomoću koje se pirmjenjuju različite vrste struja u svrhu liječenja bolnih stanja i regeneracije živčanog, mišićnog i koštanog sustava. Laseri u fizikalnoj medicini su aktivni na principu monokromne, koherentne i polarizirane svjetlosne energije, a koriste se u svrhu regeneracije stanica. Najčešći prirodni oblici terapije su balneoterapija, klimatoterapija i talasoterapija.

Medicinska rehabilitacija je niz aktivnosti koje se provode u svrhu liječenja i terapije kako bi se bolesnik što prije osposobio za svakodnevne i profesionalne aktivnosti. Rehabilitacija zahtijeva holistički pristup kako bi se postigao maksimalni učinak na fizičko, psihičko, socijalno, profesionalno i rekreativno funkciniranje nakon psihičkog, fiziološkog ili anatomskog oštećenja. Rehabilitacijski tim čine zdravstveni stručnjaci različitih specijalnosti koji svojim  znanjem i iskustvom sudjeluju u procesu liječenja i rehabilitacije bolesnika. Medicinska sestra/tehničar aktivni je član rehabilitacijskog tima koji unutar svojih stručnih kompetencija provodi aktivnosti iz opće i specijalne njege, ali i sudjeluje u procesu rehabilitacije. U sklopu zdravstvene njege sudjeluje i u prevenciji komplikacija dugotrajnog mirovanja. Najčešće komplikacije koje se javljaju su dekubitus, kontrakture i infekcije.

Masaže se primjenjuju za smanjenje bola, stimulaciju opuštenosti, smanjenje zakočenosti, mobilizaciju intersticijske tekućine i povećanje lokalne cirkulacije, a učinci mogu biti direktni i indirektni, mehanički, refleksni i psihološki. Masažom se preko kože ciljano djeluje na meka tkiva, živčane i mišićne strukture, stoga su kontraindikacije za masažu bolesti ili stanja u kojim masaža može dovesti do progresije osnovnog stanja/bolesti ili neželjenog oštećenja tkiva.  Vrstu masažne tehnike određuje indikacija zbog koje se bolesnik/klijent javlja, odnosno cilj koji masažom želimo postići. Najčešće tehnike koje se primjenjuju su glađenje, gnječenje, trljanje, lupkanje i vibracije. Osim manualnih tehnika postoje i masaže pomoću različitih elektroničkih uređaja i naprava.  Masažne tehnike i način izvedbe ovise o kategoriji osoba kod kojih se primjenjuju. Tehniku i način masaže stoga treba prilagoditi djeci, osobama starije dobi, sportašima i trudnicama. Postoje razne vrste masaža, a neke od njih kao što su medicinska, limfna drenaža te istočnjačke metode masaža (akupresura, refleksologija i aurikuloterapija) ćemo u ovoj cjelini detaljnije obraditi.

Kineziterapija dolazi od grčke riječi kinezis – kretanje i therapeia – liječenje i znači liječenje pokretom. CIljevi kineziterapije su zadržavanje ili povećanje opsega pokreta, očuvanje ili podizanje razine koordinacije pokreta te očuvanje ili poboljšanje posture tijela. Medicinske vježbe provode se u svrhu liječenja i rehabilitacije, a osnovni temelj vježbi je pokret tijela. Vježbe mogu biti aktivne, aktivno potpomognute i pasivne, a njihovo izvođenje ovisi o stanju bolesnika i ciljevima koji se žele postići. Medicinske vježbe se prema vrsti kontrakcije mišića dijele na statičke ili izometričke te na dinamičke vježbe. Kod slabije pokretnih osoba koje imaju bolju tjelesnu kondiciju i čija muskulatura može nadjačati silu gravitacije provode se aktivne vježbe za snagu mišića, povećanje opsega pokreta i vježbe za propriocepciju. Kod nepokretnih bolesnika provode se pasivne vježbe za donje ekstremitete. Kineziterapija respiratornog sustava provodi se s ciljem održavanja mobilnosti prsnog koša, jačanja dišne muskulature, povećanja plućnog kapaciteta i povećanja oksigenacije tkiva. Ortopedska i rehabilitacijska pomagala su tehnički dodaci koji se primjenjuju u rehabilitaciji bolesnika kako bi se smanjila onesposobljenost i omogućilo kretanja bolesnika. Najčešća pomagala koja se koriste su štake, hodalice, ortoze te pomagala za transfer bolesnika. Kod slabije pokretnih ili nepokretnih bolesnika koji nisu u mogućnosti odlaziti na ambulantnu fizikalnu terapiju provodi se fizikalna terapija u kući.

Hidroterapija je vrsta terapije u kojoj se koristi tekući medij u obliku termičkih, kinetičkih, kemijskih i hidroelektričnih postupaka. Hidroterapija se koristi u obliku kupki, tuševa, masaža i hidrogimnastike nakon traume, ortopedskih operacijskih zahvata i kod degenerativnih i reumatskih bolesti. Krioterapija je primjena hladnoće u terapijske svrhe čime se zaustavlja krvarenje, smanjuje stvaranje edema te smanjuje bol. Učinci krioterapije mogu biti lokalni ili opći ovisno indikaciji i cilju terapije. Negativni učinci krioterapije su ukočenost i smanjenje elastičnosti kolagena. Termoterapija je oblik terapije u kojem se primjenjuje toplina na tijelo iz različitih izvora. Termoterapija ubrzava metaboličke procese što ima pozitivan učinak na akutne i kronične promjene.

U kategoriju osoba s invaliditetom pripadaju osobe s oštećenjem sluha, oštećenjem vida, oštećenjem govorno-glasovne komunikacije, oštećenjem središnjeg živčanog sustava, intelektualnim oštećenjem, oštećenjem perifernog živčanog sustava, oštećenjem organa i organskih sustava i autizmom. Radnom terapijom postižu se funkcionalni ciljevi u obavljanju aktivnosti svakodnevnog života. Važan segment u rehabilitaciji i radnoj terapiji je rad na osnaživanju bolesnika. Aktivnosti dnevnog života uključuju aktivnosti u samozbrinjavanju, produktivnosti i slobodno vrijeme. Radni terapeut radi procjenu i analizu aktivnosti samozbrinjavanja te provodi terapijske i socijalne aktivnosti. Svoje aktivnosti može provoditi individualno ili kao član multidisciplinarnog tima. Od 1944. godine kad je počelo uključivanje osoba s invaliditetom u sportske aktivnosti, danas se na paraolimpijskim igrama natječe više od četiri tisuće sportaša iz svih dijelova svijeta. Treninzi se kod vrhunskih sportova provode gotovo svakodnevno, a zahtijevaju minimalne prostorne i vremenske prilagobe te se najčešće provode na sportskim terenima izvorne dimenzije. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji slabovidnost i sljepoća se mogu podijeliti u nekoliko kategorija. Oštećenje vida često može biti praćeno smetnjama govora, nepravilnim držanjem i stereotipnim kretnjama. Slijepe osobe je potrebno pripremiti za što samostalnije funkcioniranje u svakodnevnom životu, a odabir sportskih i rekreativnih aktivnosti ovisi o tjelesnim mogućnostima i motivaciji slabovidne/slijepe osobe. Oštećenje bilo kojeg dijela slušnog aparata uzrokuje senzorni poremećaj u prijenosu zvuka, šumove, nagluhost ili potpunu gluhoću. Oštećenje sluha karakterizirano je poremećajem u primanju, provođenju i registraciji slušnih podražaja. Kod djece s oštećenim sluhom mogu se primijetiti određena odstupanja od govornog razvoja. Znakovni jezik koristi se kao prirodni jezik gluhih osoba. Sportovi kojima se osobe s oštećenjem sluha mogu baviti su tenis, skijanje, hrvanje, pikado, košarka, odbojka na pijesku, curling, šah, rukomet, nogomet i mali nogomet i dr.

Timski rad se uz svoje subjektivne i objektivne prednosti definira kao zajednički rad više stručnjaka kako bi se ostvario planirani cilj. Rad u timu mora biti komplementaran i dobro koordiniran od voditelja tima kako bi se postigao zajednički cilj organizacije/odjela. Multidisciplinaran tim može biti formiran od profesionalaca raznih profila. Komunikacija u zdravstvu je široko područje koje obuhvaća odnos zdravstvenog profesionalca, pacijenta i njegove obitelji, ali i komunikaciju među članovima tima te s drugim dionicima društva. Poželjno je da u svom svakodnevnom radu medicinske sestre/tehničari primjenjuju empatiju, kongruentnost i asertivnost u komunikaciji s pacijentom i njegovim članovima obitelji. Osim asertivnosti u radu s pacijentom medicinska sestra/tehničar može reagirati  na agresivan i neasertivan način, a prilikom komunikacije mogu se primjenjivati pasivan, pasivno agresivan i agresivan stil komunikacije.