Carlos Ruiz Zafón, Groblje izgubljenih knjiga
Opiši najdraži lik iz knjige kojeg se posebno sjećaš, navedi njegove vanjske i unutarnje osobine.
Carlos Ruiz Zafón, Groblje izgubljenih knjiga
Poslušaj audiozapis ulomka Groblje izgubljenih knjiga iz romana Sjena vjetra Carlosa Ruiza Zafóna.
Carlos Ruiz Zafón [karlos ruis safon]
GROBLJE IZGUBLJENIH KNJIGA
Još se sjećam onog svitanja kada me je otac prvi put odveo u posjet Groblju zaboravljenih knjiga. Nizali su se prvi dani ranog ljeta 1945., a mi smo koračali ulicama Barcelone zatočene ispod pepeljastosiva neba i sunca u omaglici koje se razlijevalo Ramblom svete Monike, nalik na vijenac od tekućega bakra.
„Daniele, ono što danas budeš vidio, nikome ne smiješ rećiˮ, upozorio me otac. „Čak ni svome prijatelju Tomasu. Nikome.”
„Zar ni mami?” raspitivao sam se ja, u pola glasa.
Tata je uzdahnuo, skrivajući se iza onoga tužnog smiješka koji ga je poput sjene pratio cijeloga života.
„Naravno”, odgovorio je utučeno. „Pred njom nemamo tajni. Njoj sve možeš reći.”
Nekako poslije građanskoga rata majku je pokosila epidemija kolere. Pokopali smo je na Montjuïcu [mondžuiku] na moj četvrti rođendan. Sjećam se jedino da je cijeli taj dan i cijelu noć padala kiša, i da sam pitao tatu znači li to da nebo plače, a njemu je glas zastao u grlu i nije mi mogao odgovoriti. Šest godina poslije majčinog odsustva još sam ćutio poput opsjene, zaglušne tišine koju još ne bijah naučio zatomiti riječima. Otac i ja živjeli smo u malenom stanu u Ulici svete Ane, odmah do crkvenog trga. Stan se nalazio točno iznad specijalizirane knjižare za rijetka izdanja i rabljene knjige što smo je baštinili od djeda; bila je to mala prodavaonica čuda koju je otac nakanio jednoga dana povjeriti meni u ruke. Odrastao sam među knjigama, okružen nevidljivim prijateljima koje sam nalazio na stranicama što su se među mojim prstima mrvile u prah; taj miris starih knjiga još danas osjećam na rukama. Od malih sam nogu naučio prizvati san na oči dok bih u polumraku sobe majci pripovijedao o svojim dnevnim avanturama, odlasku u školu, što sam sve toga dana naučio... Nisam čuo njezin glas, niti sam osjećao njezin dodir, ali njezin sjaj i toplina isijavali su iz svakog kutka našega doma, a ja sam, samouvjereno kao i svi oni koji još mogu godine nabrojiti na prste svojih ruku, vjerovao da me ona čuje, ako samo sklopim oči i obratim joj se, gdje god bila. Otac bi me katkad slušao iz blagovaonice, potajice roneći suze.
Sjećam se da sam se toga lipanjskog svitanja probudio s krikom. Srce mi je tuklo u prsima kao da mi duša želi provaliti van i pojuriti niza stube. Tata je uspaničeno dohrlio u moju sobu i dugo me grlio da me smiri.
„Ne sjećam se njezina lica. Ne sjećam se mamina lica”, šaptao sam bez daha. Tata me snažno privio na prsa.
„Ne brini se, Daniele. Ja ću se sjećati za nas obojicu.”
Gledali smo se u polutami, tražeći riječi kojih nema. Tada sam prvi put primijetio da tata stari, i da njegove oči, te oči mutne i prazne, stalno gledaju unatrag, u prošlost. Ustao je i razmaknuo zastore kako bi u sobu pripustio blijedu svjetlost svanuća.
„Hajde, Daniele, odjeni se. Nešto ću ti pokazati”, rekao je.
„Sada? U pet ujutro?”
„Ima stvari koje se mogu vidjeti samo kroz sjenke”, tajanstveno je rekao moj otac i uputio mi zagonetan osmijeh, vjerojatno preuzet iz nekog romana Alexandrea Dumasa [aleksandra dimaa].
Kad smo izašli iz kuće, na ulici su još lelujali tračci magle i oblaci večernje rose. Ulični fenjeri duž Ramble iscrtavali su magličastu aleju, trepćući u ritmu s gradom koji se lijeno protezao i odbacivao svoju akvarelom oslikanu krinku. Stigavši u Ulicu Arco del Teatro [arko del teatro], zaputismo se u smjeru četvrti Raval te prođosmo kroz arkadu iza koje je pucao svod od guste plave magle. Koračao sam za tatom tim uskim prolazom, prije brazgotinom nego ulicom, a treperava svjetla Ramble gubila su nam se za leđima. Sjaj svitanja prelijevao se preko balkona i krovnih vijenaca u kosim zrakama svjetla koje nisu dopirale do tla. Naposljetku tata zastade pred masivnim vratima od rezbarena drva, garavima od godina i vlage. Pred nama se izdizalo nešto što me podsjetilo na napušteni kostur kakve palače, ili muzeja kojim caruju odjeci i sjene.
„Daniele, ono što ćeš danas vidjeti ne smiješ ispričati nikome. Ni svome prijatelju Tomasu. Nikome.”
Vrata nam je otvorio neki čovječuljak lica kao u ptice grabljivice i guste posrebrene grive. Njegov nedokučiv prodoran pogled uperi na mene.
„Dobro jutro, Isaače [isače]. Ovo je moj sin Daniel”, obznanio je tata. „Uskoro će napuniti jedanaestu, a jednoga dana preuzet će dućan. Već ima dovoljno godina da upozna ovo mjesto.”
Čovjek po imenu Isaac [isák] lagano je kimnuo i propustio nas unutra. Sve je prekrivala neka plavkasta polusjena kroz koju su se jedva nazirali obrisi mramornog stubišta i galerija freski napučenih figurama anđela i nestvarnih bića. Pođosmo za čuvarom kroz taj velebni hodnik i stigosmo do prostrane kružne dvorane u kojoj je pod kupolom što su je odozgor prosijecale viseće zrake svjetla ležala prava pravcata bazilika sjenki. Od podnožja pa sve do vrha uzdizao se labirint hodnika i polica prepunih knjiga, nalik na košnicu prošaranu tunelima, stubištima, terasama i mostovima koji su davali naslutiti da se iza njih krije divovska knjižnica nemoguće geometrije. Pogledao sam tatu, zabezeknut. On se nasmiješio i namignuo mi.
„Daniele, dobro došao na Groblje zaboravljenih knjiga.”
Po hodnicima i terasama knjižnice mogao sam nazrijeti desetak raštrkanih pojava. Neke od njih okrenule su se da nam domahnu u znak pozdrava, i prepoznah lica raznih tatinih kolega iz udruge antikvara. Mojim očima desetogodišnjaka ti su se likovi doimali poput tajne družbe alkemičara koja kuje urotu cijelom svijetu iza leđa. Tata je kleknuo preda me i netremice mi se zagledao u oči, progovorivši onim svojim prigušenim glasom rezerviranim za obećanja i povjerljive razgovore.
„Ovo je tajanstveno mjesto, Daniele, tajni hram. Svaka knjiga, svaki svezak koji vidiš, ima dušu. Dušu onoga koji ju je napisao, i onih koji su je čitali, proživljavali i uz nju sanjarili. Svaki put kada knjiga prijeđe iz ruke u ruku, svaki put kad netko pogledom preleti njezine stranice, njezin duh raste i snaži se. Prije mnogo godina, kada me moj otac prvi put doveo ovamo, ovo mjesto već je bilo staro. Staro možda koliko i sam grad. Nitko ne zna zasigurno kada je nastalo, ni tko ga je podigao. Reći ću ti ono što je otac rekao meni. Kad nestane knjižnica, kad se zatvori knjižara, kad knjigu proguta zaborav, mi koji znamo za ovo mjesto, njegovi čuvari, pobrinemo se da stigne ovamo. Na ovome mjestu knjige kojih se više nitko ne sjeća, knjige koje je progutalo vrijeme, zauvijek žive i čekaju da ih jednoga dana uzmu ruke novoga čitatelja, novoga duha. Mi ih u svojoj knjižari prodajemo i kupujemo, ali knjige zapravo nemaju gospodara. Svaka knjiga koju ovdje vidiš bila je nekomu najbolji prijatelj. Sada imaju samo nas, Daniele. Misliš li da možeš čuvati tu tajnu?”
Moj pogled izgubio se u nepreglednu prostranstvu toga mjesta, u njegovoj začaranoj svjetlosti. Kimnuh, i tata mi se nasmiješi.
„A znaš što je najbolje?” upita me.
Šutke odmahnuh glavom.
„Običaj nalaže da onaj koji prvi put posjeti ovo mjesto mora odabrati knjigu, koju god želi, i posvojiti je, te paziti da ona nikada ne nestane, da zauvijek živi. To je važno obećanje. Doživotno”, objasnio je tata. „Danas si ti na redu.”
Gotovo pola sata lutao sam među skrivenim hodnicima toga labirinta koji je mirisao na stari papir, prašinu i čarolije. Pustio sam da mi ruka klizi preko avenija izloženih hrptova, kako bi napipala onu odabranu. Među naslovima izblijedjelim od vremena opažao sam riječi na jezicima koje sam prepoznavao i desetke drugih koje nikamo nisam mogao svrstati. Prohodao sam spiralne prolaze i galerije pretrpane stotinama, tisućama svezaka koji kao da su o meni znali više nego ja o njima. Ubrzo me spopala ideja da se iza korica svakoga od njih prostire beskrajan svemir koji valja istražiti te da, iza onih zidova, svijet dopušta da mu život prođe u popodnevnim utakmicama i radijskim serijama, i ne vidi dalje od vlastita pupka. Možda zbog te pomisli, možda slijedom slučaja ili njegove razvikanije rođakinje, sudbine, ali u tom sam času shvatio da sam odabrao knjigu koju ću posvojiti. Ili, bolje rečeno, koja će posvojiti mene. Plaho je provirivala s krajnjeg ruba police, uvezana u kožu bordo boje, i šaptala mi svoj naslov zlaćanim pismenima što su gorjela u svjetlu koje se cijedilo iz visina kupole. Prišao sam joj i pogladio riječi jagodicom prsta, čitajući u sebi.
Sjena vjetra
Julián Carax [hulijén karaks]
Nikad još ne bijah čuo za taj naslov ni njegova autora, ali to mi nije bilo važno. Odluka je već bila donesena. Obostrano. Uzeo sam knjigu s najvećom pomnjom i prelistao je, pustivši da joj stranice lepeću. Oslobođena iz zatočeništva na polici, knjiga je ispustila oblak zlatnoga praha. Zadovoljan izborom, vratili smo se istim putem kroz labirint s knjigom pod rukom i osmijehom na usnicama. Možda me svladao začarani ugođaj toga mjesta, ali bio sam siguran da me ta knjiga ondje čekala godinama, vjerojatno još prije moga rođenja.
(ulomak iz romana Sjena vjetra, prevela Maja Tančik)
Sjena vjetra
Julián Carax [hulijén karaks]
Nikad još ne bijah čuo za taj naslov ni njegova autora, ali to mi nije bilo važno. Odluka je već bila donesena. Obostrano. Uzeo sam knjigu s najvećom pomnjom i prelistao je, pustivši da joj stranice lepeću. Oslobođena iz zatočeništva na polici, knjiga je ispustila oblak zlatnoga praha. Zadovoljan izborom, vratili smo se istim putem kroz labirint s knjigom pod rukom i osmijehom na usnicama. Možda me svladao začarani ugođaj toga mjesta, ali bio sam siguran da me ta knjiga ondje čekala godinama, vjerojatno još prije moga rođenja.
(ulomak iz romana Sjena vjetra, prevela Maja Tančik)
S pomoću pitanja u kvizu provjeri razumijevanje teksta.
Istraži o poznatim znamenitostima Barcelone i pripremi prezentaciju za razredni odjel kojom ćeš ih predstaviti. Upotrijebi fotografiju i kratak opis svake znamenitosti.
Knjižnica je moj svijet
Posjeti školsku knjižnicu i pronađi knjige različite tematike:
knjigu namijenjenu tinejdžerima i omladini
knjigu iz područja povijesti
pustolovni roman
knjigu iz područja obrazovanja
enciklopediju.
Od pronađenih pet knjiga izaberi jednu koju ćeš posuditi i detaljnije pročitati. Izabranu knjigu predstavi razrednom odjelu i preporuči je za čitanje drugim učenicima.
Pogledaj video o modernizaciji knjižnice.
Nakon pogledanog videa komentiraj što sve knjižnica može ponuditi svojim korisnicima. Osmislite u razredu aktivnosti za jedan školski sat koji ćete provesti u školskoj knjižnici.