Djevojčica sa šibicama

Bila je hladna zimska noć. Snijeg je padao i počelo se smrkavati. Bila je posljednja večer u godini – večer uoči Nove godine. Po toj hladnoći, mračnom ulicom išla je jedna gologlava i bosonoga djevojčica. Tako je sada ta djevojčica išla bosih, crvenih i plavih nožića od studeni. U staroj je pregači nosila sve svoje šibice, a jednu kutiju je držala u ruci. Gladna, prozebla i potištena, lutala je jadnica sve dalje. Snježne pahuljice padale su po njenoj dugačkoj, svijetloj kosi. Svi prozori su bili osvijetljeni, a po ulicama se širio miris guščjeg pečenja – svuda se pripremao doček Nove godine. Kući se nije smjela vratiti, jer nije prodala niti jednu kutiju šibica i otac bi je istukao. Šćućurila se u jednom uglu između dvije kuće drhteći od hladnoće. Ona kresnu jednu šibicu i odmah buknu plamen. Bila je to čudesna svjetlost i djevojčici se činilo da sjedi pored velike tople željezne peći sa sjajnim mesinganim ukrasima. Ona kresnu još jednu šibicu, pa i ona zaplamsa. Mogla je vidjeti pravo u sobu gdje je bio postavljen stol sa čistim bijelim stolnjakom i divnim posuđem od porculana... A na stolu se puši pečena guska punjena šljivama i jabukama. Kada upali novu šibicu, pred njom se ukaza prekrasna jelka. Bila je i veća i ljepše ukrašena nego ona što je prošle godine kroz staklena vrata vidjela kod onog bogatog trgovca. Tisuće svjećica je gorjelo na zelenim grančicama, a šarene slike, kao one u dućanskim izlozima, gledale su pravo u nju.Djevojčica izdiže obje ruke prema svjećicama i šibica se ugasi. Ali one mnogobrojne svjećice počele su se dizati sve više i više, a onda se pretvoriše u sjajne zvijezde. Jedna od njih pade i ostavi za sobom dugački plameni trag. “Sad je netko umro!” – pomislila je djevojčica. To je ona čula od svoje pokojne bake koja je govorila: “Svaki put kad padne zvijezda, nečija duša krene u nebo.” Kada djevojčica kresnu novu šibicu, oko nje sve zasja i u tom sjaju pojavi se njena baka sva blistava, blažena i zadovoljna. – Bako! – viknu djevojčica. – Uzmi me sa sobom! Znam da ćeš nestati čim se šibica ugasi kao što je nestala i ona topla peć i divno guščje pečenje i ona krasna velika jelka! Da i baka ne bi iščezla, djevojčica brzo zapali sav ostatak šibica iz kutije. Šibice planuše i sve zablista kao usred bijela dana. Nikada joj ranije baka nije izgledala tako lijepa i tako velika. Ona uze djevojčicu u naručje i ponese je visoko, visoko u veliku radost i prekrasnu toplinu. A ujutro, u onom kutu između dvije kuće, našli su je rumenih obraza i sa osmijehom na usnama...

(Prema bajci Djevojčica sa šibicama H.Christian Andersena)

Nekada davno...

Sjećam se svoje prve bajke zbog koje sam zavoljela knjige. Kasnije sam slikovnice čitala sama. U školi sam naučila razlikovati pripovijetke od priča. Ezopove basne svaki put su me poučile nečemu, a legende otkrivale tajne prošlih vremena. Stihove sam zavoljela čitajući pjesme. Tijekom školovanja doznala sam kako se i romani mogu pretvoriti u igrokaze.

Divan je taj svijet književnih tekstova. Prepoznaješ li ih sve?