Kako se Vili sramio mamina posla 

Opet su se preselili u novi stan, četvrti otkako se Vilijeva mama rastala od Vilijeva tate. Najnoviji se stan sastojao od jedne jedine sobe i male kupaonice. Viliju je mama rekla da se to zove garsonijera.
Unatoč Vilijevim strahovima, prvi je dan u novoj školi prošao dobro. Nova ga je učiteljica pitala samo za adresu stanovanja i broj telefona, bez ostalih pojedinosti, kao na primjer gdje mu živi tata. Vili se u pravoj neprilici našao tek nekoliko dana poslije. Na satu razredne zajednice učiteljica je u imenik upisivala zanimanja roditelja. Viliju se učinilo da su se u razredu skupili samo sinovi i kćeri trgovačkih poduzetnika, menadžera, odvjetnika, arhitekata, glazbenika, glumaca…
Učiteljica je prozvala Vilija. Odgovarajući gdje mu radi mama, u početku je spremno rekao:
– U bolnici…
No, onda se najednom spetljao i zašutio. Razrednica ga nestrpljivim glasom požurivala da kaže što mu to mama radi u bolnici.
– Doktorica je. – sramežljivo je izustio Vili. Lice učiteljice naglo se ozarilo.
– Je li, možda, kojim slučajem kardiologinja? – upitala je Vilija glasom punim poštovanja, objasnivši kako ima velikih problema sa srcem.
– Mislim da nije. – Vili je i dalje zurio prema ploči.
– E pa, pitaj mamu – dobrohotno će razrednica, dodajući opet cijelom razredu: – I vi ostali, potrudite se saznati čime vam se točno bave roditelji… O tome napišite sastavak.
U petak je bio roditeljski sastanak s kojeg se Vilijeva mama vratila vidno potištena. Posebno mu ništa nije bilo jasno kada se mama zatvorila u kupaonicu i kada ju je čuo da tiho plače. Tek je idućeg dana u školi povezao konce, nimalo sretan zbog toga. Na satu matematike učiteljica ga je prozvala da ustane. Tražila je od njega da joj pred svima objasni zašto je slagao zanimanje svoje majke. Vili je problijedio.
– Zar je za tebe posao pomoćne kuharice u bolnici manje vrijedno od ostalih poslova? – neumoljivo je pitala učiteljica.
Vili nije nalazio nikakvog pravog odgovora pa ga učiteljica, uz još nekoliko prijekora, napokon pustila da sjedne. Vrativši se iz škole, nije smogao snage išta reći majci. Pravio se kao da je sve u redu. Mama je izgledala kao da mu je već oprostila što se zasramio njezina posla. Skuhala mu je za večeru njegove omiljene špagete i sa smiješkom ga upitala kako je bilo u školi. Vili se sjetio da treba napisati sastavak o zanimanju svojih roditelja. Pisao ga je dugo, poderavši nekoliko puta papir i počinjući ispočetka.
Sljedećeg podneva Vili nije mogao sakriti osmijeh. Mama ga je upitala koji je razlog njegovu zadovoljstvu. Umjesto odgovora, Vili joj je pružio list sa sastavkom ispod kojeg je crvenom kemijskom olovkom bila zabilježena ocjena: odličan! Mama je čestitala sinu i počela čitati sastavak. Pred kraj, oči su joj se napunile suzama, ali ovog puta suzama radosnicama. Sastavak je završio rečenicom: I zato više nikada u životu neću lagati da je moja mama nešto drugo nego moja mama, koja u bolnici naporno kuha za puno bolesnih ljudi, da bi navečer mogla meni skuhati moje najdraže špagete.

ŽELJKO ŠPOLJAR