Koncertna uvertira

Pojam uvertira najčešće označava orkestralni uvod u operu ili drugo scensko djelo. Tijekom romantizma operne i dramske uvertira se zbog svoje popularnosti počinju izvoditi i samostalno. Po uzoru na opernu nastaje i samostalna koncertna uvertira.

Poput zrele klasične operne uvertire i koncertna je uvertira često skladana u sonatnom obliku, ali može imati i potpuno slobodan oblik.

Slikovita Fingalova pećina jedna je od najimpresivnijih škotskih atrakcija. Nalazi se na nenaseljenom otoku arhipelaga Hebridi. Zidovi pećine oblikovani u šesterokute i u kombinaciji s polukružnim svodom čine je akustičnom poput katedrale. Pećina je ostavila izniman dojam na mladog Mendelssohna, koji je posjetio ovo područje zajedno s prijateljem Karlom Klingemannom u ljeto 1829. godine. Klingemann je zapisao: Nigdje nema tako zelenih valova koji se razbijaju u tako neobičnoj pećini. Mnogobrojni stupovi čine da unutrašnjost nalikuje ogromnim crnim orguljama koje odzvanjaju, apsolutno bez razloga i potpuno same, uz pomoć širokog sivog mora, iznutra i izvana.

Mendelssohn je u pismu sestri Fanny priložio i prvu temu skladbe: Da bi shvatila kako su Hebridi izuzetno utjecali na mene, šaljem ti temu koja mi je tamo došla na um.

Područje oko Hebrida poznat je kao opasno i olujno. Kroz uvertiru Mendelssohn dočarava tu misterioznu snagu prirode koja okružuje otoke, kao i snagu oceana te usamljene krikove galeba.

Samostalne, koncertne uvertire skladali su mnogi romantički skladatelji te skladatelji na prijelazu stoljeća. Primjerice, Hector Berolioz: Rimski karneval, Johannes Brahms: Tragična uvertira, Petar Iljič Čajkovski: Uvertira 1812, Vatroslav Lisinski: Bellona, Blagoje Bersa: Dramatična uvertira, Krsto Odak: Herojska uvertira i druge.

Koncertna uvertira u 20. stoljeću.