Operni reformatori

Prima la musica, poi le parole - Najprije glazba, zatim riječi

Mit o pjevačima kastratima

Slušajući duet i rješavajući zadatak uočio si da muški solist i ženska solistica pjevaju u približno istom opsegu glasa. Glas kontratenora u operama je fenomen 20. i 21. stoljeća. U Händelovo doba su uloge mladih muškaraca pjevali kastrati. Danas je sve više kontratenora koji te vrlo zahtjevne dionice mogu pjevati savršeno dobro i s lakoćom, a ponekad ih pjevaju i ženski glasovi (najčešće mezzosoprani).

Tko su bili kastrati, nevjerojatne pjevačke tehnike, koji su imali vodeću ulogu u operama 17. i 18. stoljeća? 

Tijekom srednjeg vijeka i renesanse crkva je zbrinjavala i odgajala nezbrinutu djecu u sirotištima zvanim Conservatorio dei poveri (sačuvalište siromašnih). Neka od tih sirotišta, primjerice napuljsko, osposobljavala su i školovala najsposobnije dječake za liturgijsko pjevanje. Crkveni su zborovi bili sastavljeni samo od muškaraca i dječaka, koji su pjevali ženske dionice, budući da je ženama je bilo zabranjeno pjevati u crkvenom zboru. Kako bi i u adolescentskoj te odrasloj dobi mogli pjevati dionice soprana i altova, najsposobniji dječaci bili su podvrgnuti kastraciji. 

Kada je početkom 17. stoljeća u Italiji rođena opera, ovi crkveni pjevači-kastrati, pjevali su i muške i ženske uloge. Kastrirani muškarci veći su i jači od muškaraca prosječna rasta. Jedinstvenost njihove pojave – glas muške snage s rasponom do soprana, nevjerojatna vokalna virtuoznost, ekstravagantni kostimi – činila ih je pravim pop ikonama toga doba. Za njih su se otvarala kazališta i prilagođavale čitave partiture i libreta, ne bi li, primjerice, svoju prvu ariju mogli otpjevati tako da na pozornicu dojašu na konju. Ipak, malobrojni su ostvarili zavidnu karijeru, u velikom broju slučajeva radilo se tek eksploataciji dječaka iz siromašnih obitelji koji su imali male šanse za uspjeh. Operom su dominirali sve do kraja 18. stoljeća.

Pogledaj videozapise. 

Kakav dojam ostavljaju scene iz filma o jednom od najpoznatijih talijanskih soprana kastrata - Farinellija, čije je pravo ime Carlo Broschi (1705. – 1782.)? 

Opera na prijelazu 17. u 18. stoljeće velikim je dijelom izraz moći i bogatstva vladara i cijele monarhističke zajednice. Vladar i njegova svita željeli su gledati predstave u kojima su se mogli poistovjećivati s bogovima i herojima. Važnu ulogu ima raskoš i blještavilo, u odabiru dekora, scenografije, kostimografije, ali i u glazbenom smislu. Virtuozno ukrašene solističke, vokalne dionice dosežu tehničke mogućnosti glazbala, kao što je već rečeno u modi su bili kastrati, koji su često određivali tip glazbe i sadržaj libreta, prepravljali ga, samovoljno izbacivali zborske scene i određivali scenske efekte. Glazba postaje važnija od dramskog teksta. 

Dramma per musica Christopha Willibalda Glucka

Naumio sam lišiti operu svih zloupotreba koje, udomaćene častoljubljem pjevača ili uslužnošću skladatelja, već odavno izobličuju talijansku operu te od najljepšeg kazališnog djela čine nešto najdosadnije i najsmješnije. Nastojao sam svesti glazbu na njezinu pravu ulogu: ona mora potpomagati tekst, kako bi se pojačao izraz osjećaja i zanimljivost situacija, a pritom se radnja ne smije prekidati beskorisnim i suvišnim ukrašavanjima. Glazba mora dopunjavati poeziju...

Riječi su Christoph Willibald Glucka, prvog opernog reformatora. Jedinstvo drame i glazbe zagovarat će i Nijemac Richard Wagner u svojoj reformi u 19. stoljeću.

U navedenom citatu sadržane su, prema Glucku, temeljne pretpostavke kvalitetnog opernog djela: logičan libreto te jednostavnost i uvjerljivost glazbe. U ostvarivanju zahtjeva najprije je trebalo napisati uvjerljiv dramski tekst, savršenog suradnika na tom području Gluck je dobio u talijanskom pjesniku i libretistu Ranieriju de' Calzabigiju. Zajedno su uprizorili tri reformirane opere: Orfej i Euridika, Alceste te Paris i Helena.

Christoph Willibald Gluck: Paris i Helena

Sudjelujući u sljedećim aktivnostima upoznaj ulomke iz opere Paris i Elena te uoči obilježja operne reforme.

Gesamtkunstwerk Richarda Wagnera

Richard Wagner je jedan od najutjecajnijih opernih umjetnika u povijesti glazbe. Povjesničari često dijele povijest opere na "prije" i "poslije" Wagnera. Operu je zamišljao kao sveobuhvatno umjetničko djelo (na njemačkom, Gesamtkunstwerk) u kojem jednaku važnost daje glazbi, poeziji, drami i vizualnim umjetnostima, smatra da libreto i glazba trebaju izvirati jedno iz drugoga. U tom pojmu sadržan je i umjetnikov sinkretički i svestrani pristup stvaranju djela, koji proizlazi iz činjenice da je Wagnerova prva ljubav bila drama, a tek u adolescentskoj dobi i glazba. Wagner je napisao libreta za sve svoje opere, sudjelovao u izradi nacrta i nadgledao postavljanje svojih opera u svakom detalju te upravljao izvedbom djela. 

 

Wagnerova reforma opere tražila je i reformu pozornice i gledališta. Uz financijsku pomoć mecena i bavarskoga kralja u bavarskom gradiću Bayreuth izgrađeno je kazalište prema Wagnerovoj zamisli.

Pogledaj videozapis i promisli. Gdje je Wagner pronašao nadahnuće za izgradnju dvorane i gledališta? Što se time postiže iz perspektive izvođača, a što iz perspektive gledatelja?

SAZNAJ VIŠE! Wagner je revolucionirao ne samo način stvaranja i postavljanja opere na scenu, već i način na koji slušamo operu. 

Dvorana je izgrađena tako da gledatelji mogu u potpunosti uroniti u događaje na pozornici: orkestar nije vidljiv, kako ne bi ometao praćenje glazbene drame. Usredotočeni način na koji gledamo operu, u mraku, kao što to radimo danas, nije bio uobičajen prije Wagnera. Prije toga gledatelji su mogli međusobno razgovarati tijekom opernih predstava, kartati se, jesti i sl., opera je bila društveni događaj, mjesto na koje se dolazilo vidjeti i biti viđen.

Wagneru je bilo potpuno neprihvatljivo da se za vrijeme odvijanja operne predstave u kazalištu događa bilo što drugo osim zbivanja na sceni.

Richard Wagner: Tristan i Izolda

Preludij sadrži leitmotive čežnje, žudnje i ljubavnog napitka. Slijede tri čina, koji prate nesretnu sudbinu mladog princa Tristana i princeze Izolde.

Kratki sadržaj: Irsku princezu Izoldu vode u Cornwall na Tristanovom brodu kako bi se udala za njegovog ujaka, kralja Markea. Izolda je bijesna jer u Tristanu prepoznaje viteza, koji je u dvoboju ubio njenog zaručnika Morolta od Irske. Tom prilikom Tristan je zadobio ranu koja nikako nije zacjeljivala, sve dok ga sama Izolda, ponesena samilošću, nije izliječila.

Traži od svoje pratiteljice da pripremi otrov za oboje, ali Brangäna donosi ljubavni napitak. Pošto ga ispiju, Tristan i Izolda se zaljubljuju jedno u drugo.

Izolda postaje Markeovom ženom. Kasnije, tijekom tajnog sastanka, Tristana i Izoldu izdaje Tristanov prijatelj Melot, a kraljević biva teško ranjen u borbi. Jedino što Tristan sada priželjkuje je smrt, što se i ostvaruje. Kulminaciju djela predstavlja finale Ljubavna smrt, u kojem se Izolda oprašta od života pjevajući o uzvišenoj ljubavi.

Sudjelujući u sljedećim aktivnostima upoznaj ulomke iz Wagnerove opere te obilježja operne reforme: uvođenje leitmotiva (lajtmotiva), simfonizaciju orkestra i povezivanje prizora u veće glazbene cjeline. Zaključke usustavi nakon riješenih zadataka.

Početak uvertire Tristana i Izolde čini prekretnicu i u glazbeno-teorijskom smislu. Skladatelj već na samom početku, ponavljanjem leitmotiva čežnje i žudnje u različitim tonalitetima, daje nam naslutiti nov način harmonijskog razmišljanja u smislu smjele uporabe disonanci i konsonanci, modulacija (promjena tonaliteta), smjele uporabe kromatskih i alteriranih tonova. U glazbi više ništa neće biti kao ranije.

U operi Tristan i Izolda Wagner je uporabio 46 leitmotiva vezanih uz određeni tekstualni motiv, situaciju, osjećaj odnosno lik: čežnja, žudnja, ljubavni napitak, ljubavna smrt, radost, ljubavno prokletstvo i sl.

Leitmotiv Izlodine ljubavne smrti nakon prvog pojavljivanja u 2. sceni 2. čina pojavljuje se još 3 puta do kraja opere vezano uz odgovarajući tekstualni sadržaj.

Richard Wagner nije prvi koji je koristio leitmotive u glazbi. Za njegovo stvaralaštvo karakteristična je vrlo opsežna i dosljedna primjena leitmotiva, koja je potkrijepljena i u teoretskim raspravama. Prije Wagnera leitmotivima su se služili Weber, Berlioz (idee fixe u Fantastičnoj simfoniji) i sl.

 

Saznaj više i istraži!

Znaš li da je primjena leitmotiva česta i u filmskoj glazbi? Poznat je primjer filmske glazbe Johna Williamsa za serijal filmova Ratovi zvijezda, u kojem je identitet glavnih likova povezan s karakterističnim, prepoznatljivim glazbenim temama. Poslušaj primjere u nastavku.

Istraži primjere klasične i filmske glazbe u kojima se koriste leitmotivi. Rezultate prikaži plakatom ili prezentacijom u željenom alatu.