Razvoj vatrenog oružja
Uvod
Ovdje ćeš otkriti koje se oružje koristilo u srednjemu vijeku te kako je tekao razvoja oružja. Oružje se difinira kao sredstvo za napad i obranu u borbi. Dijelimo ga na hladno oružje i vatreno oružje. Hladno oružje podrazumijeva sredstvo bez upotrebe eksplozivnih punjenja, vatreno oružje je oružje iz kojega se ispaljuje pomoću eksplozivnih punjenja.
Srednjovjekovno naoružanje
Glavna snaga srednjega vijeka bila je teška konjica (vitezovi koji su se morali odazvati pozivu gospodara o svojemu trošku, s konjem, teškim oklopom i naoružanjem (ponekad je to bilo sve što su posjedovali).
U srednjemu vijeku veliku važnost imao je engleski dugi luk, a potom i samostrijel zbog iznimnoga dometa za to vrijeme, ali i ubojitosti.
Tijekom 15. stoljeća vrlo popularno je pješačko oružje na motki sa sjekirom, kukom i vrhom koplja koje je do današnjega dana simbol švicarske vojske (koristi ju papina straža), a zove se helebarda.
Vatreno oružje
Na istoku je razvoj vojske i oružja drukčiji. Od 6. do 10. stoljeća u Kini se uvodi oružje na bazi baruta (raketne strijele i ručne granate). Početkom 15. stoljeća u pješaštvo je uvedeno vatreno oružje glatke cijevi kojim se ispaljuje s ramena, a zove se mušketa. Povećana uporaba vatrenoga oružja dovela je do promjene načina ratovanja. Puščano zrno moglo je probiti laki oklop na daljinu. Sve se više uvode puške s bajunetama (nož/bodež koji se postavlja na vrh puščane cijevi) koje su se koristile za borbu paljbom i blisku borbu hladnim oružjem.
Krajem 15. stoljeća pješaštvo je u manjemu broju opremljeno ručnim topovima (hand cannon, bombarda) koje je bilo neprecizno, teško i nepraktično za punjenje i paljbu pa samim time i opasno za one koji su ih koristili. Bombarde su bile vatreno oružje koje je nalikovalo nečemu između topa, minobacača i pištolja jer su postojale velike, ali i male ručne bombarde.
Godine 1326. pojavio se prvi ručni top u Europi. Ručni topovi postali su vrlo popularani, a iz njih se krajem 14. stoljeća razvio novi tip osobnoga vatrenog oružja – arkebuza. Arkebuza je mušketa koja je u 16. stoljeću bila najkorištenija. Gotovo sve su se koristile mehanizmom ispaljivanja s pomoću fitilja. Dugi pušljivi konop (štapin) palio je barut u mušketi čiji su plinovi izbacivali projektil (kamena, željezna, olovna kugla ili sačma) iz cijevi.
Razgledaj 3D model kulverina – rane verzije ručnoga topa. Što radi vojnik koji čuči? Što radi drugi vojnik?
Ove puške imale su puno mana: nisu se mogle koristiti kad je padala kiša, pri paljenju fitilja po mraku bili su laka meta za neprijatelje, a mogli su ih koristiti jedino pješaci, ne i konjanici. Ubrzo se javio novi, poboljšani način paljenja pušaka – mehanizmom na kolo, a kasnije i mehanizmom na kremen (puške kremenjače). Uz puške se paralelno razvijaju i pištolji koji slijede njihov mehanizam funkcioniranja. U početku se izrađuju na fitilj, a zatim se polako uvode pištolji na kolo i kremen.
Pucanj iz tanegashime
Prvi pištolji imali su, kao i muškete, glatke cijevi i punjeni su kroz usta cijevi. Razlika u odnosu na puške je u kratkoći cijevi, manjoj težini i dometu, a prvenstveno su bili namijenjeni pripadnicima konjaništva. Prvi pištolji imali su glatke cijevi, municiju od olovnoga zrna i punili su se sprijeda. Opaljivanje se vršilo paljenjem barutnoga punjenja kroz rupu na stražnjemu dijelu oružja. Kao i kod pušaka, to se činilo fitiljem, a zatim i posebnim mehanizmima za proizvodnju iskri koje bi upalile barutno punjenje pa su tako pištolji odgovarali puškama.
Ljudi su vatreno oružje smatrali vražjim izumom pa ga mnoge zemlje nisu htjele uvesti u svoje naoružanje. Razmisli zašto je vladalo takvo mišljenje među ljudima.