Hrvatska pisma u srednjem vijeku

Uvod

Hrvatska srednjovjekovna pismenost tropismena je i trojezična. Hrvati su pisali trima pismima - latinicom, glagoljicom i ćirilicom (bosančicom, hrvatskom ćirilicom) i na tri jezika - staroslavenskom (crkvenoslavenskom), starohrvatskom i latinskom. S vremenom je upotreba latiničnoga pisma ojačala u odnosu na glagoljicu i ćirilicu te je na kraju latinica postala službenim hrvatskim pismom.

Sačuvani hrvatski glagoljički tekstovi potječu iz 11. stoljeća, hrvatski ćirilički iz 12., a hrvatski latinični iz 14. stoljeća.

Latinica

Na današnjemu hrvatskom prostoru latinica je bila u upotrebi i prije doseljenja Hrvata. Njome se bilježio najprije latinski jezik, a tek kasnije narodni jezici. Kada su Hrvati stigli na prostore današnje Hrvatske, nisu imali svojega pisma pa prihvaćaju latinicu kao svoje pismo i koriste je za pisanje tekstova na latinskome jeziku (kodeksa, povelja, kartulara samostana). Sačuvano je mnogo latinskih natpisa u kamenu iz vremena hrvatskih vladara iz 9. i 10. st. (Trpimira, Branimira, Stjepana Držislava).

Iako su u početku Hrvati latinicom pisali tekstove na latinskome jeziku, povijesni izvori iz 14. st. dokazuju da otada Hrvati latinicom bilježe i hrvatski jezik. Latinicom je zapisana Šibenska molitva, najstariji spomenik hrvatskoga pjesništva. Značajni latinički spomenici pisani hrvatskim jezikom su i Red i zakon sestara dominikanki i Korčulanski lekcionar.

Ta latinica razlikuje se od današnje latinice kojom pišemo u Hrvatskoj. Hrvatski tip latinice stvoren je tek u 19. stoljeću zahvaljujući djelovanju Ljudevita Gaja i zato se zove gajica. Dotad su se neki glasovi (npr. dž, đ, č, ć, ž, š, lj, nj) pisali na različite načine (najčešće dvoznacima, npr. dj, gj, tj…), a težilo se ostvariti ideju da se jedan glas zapisuje jednim slovom.

Glagoljica

Glagoljicu je, prema predaji, u 9. st. sastavio Konstantin na temelju grčkoga alfabeta. Htio je da slavenski jezik ima svoje pismo prilagođeno potrebama toga jezika na koji bi onda preveo knjige za bogoslužje. Hrvati se s glagoljicom upoznaju nakon dolaska Konstantinovih i Metodovih učenika u Hrvatsku, u koju se sklanjaju nakon što je papa zabranio njihovo bogoslužje u Moravskoj.

Sačuvani hrvatski glagoljički tekstovi potječu iz 11. stoljeća, ali povijesni dokumenti iz ranijih stoljeća, iako nisu pisani glagoljicom, svojim nam sadržajem dokazuju da se glagoljicom na hrvatskim prostorima pisalo i ranije (odluke splitskoga crkvenoga sabora iz 925. te pisma pape Ivana X. hrvatskom kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihovilu Viševiću). Hrvati su razvili poseban oblik glagoljičkoga pisma koji nazivamo uglata glagoljica.

Najpoznatiji spomenik pisan hrvatskim jezikom i glagoljicom je Bašćanska ploča nastala oko 1100. godine. U kamenu su glagoljicom i na hrvatskom jeziku klesane i Valunska ploča, Plominski natpis, Krčki natpis, Grdoselski ulomak, Senjska ploča, a od pisanih treba izdvojiti Vinodolski zakonik, Razvod istarski, Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Misal kneza Novaka, Zapis popa Martinca.

Ćirilica

Ćirilicu je u 9. ili 10. st. sastavio Kliment Ohridski, jedan od učenika Konstantina i Metoda, želeći još više pojednostaviti slavensko pismo, odnosno stvoriti pismo za slavenske narode koje bi bilo jednostavnije od glagoljice. S vremenom se razvilo nekoliko tipova ćirilice, a tim se pismom kao službenim i danas služe mnogi slavenski narodi.

Hrvatska pisma u srednjem vijeku

Uvod

Hrvatska srednjovjekovna pismenost tropismena je i trojezična. Hrvati su pisali trima pismima - latinicom, glagoljicom i ćirilicom (bosančicom, hrvatskom ćirilicom) i na tri jezika - staroslavenskom (crkvenoslavenskom), starohrvatskom i latinskom. S vremenom je upotreba latiničnoga pisma ojačala u odnosu na glagoljicu i ćirilicu te je na kraju latinica postala službenim hrvatskim pismom.

Sačuvani hrvatski glagoljički tekstovi potječu iz 11. stoljeća, hrvatski ćirilički iz 12., a hrvatski latinični iz 14. stoljeća.

Latinica

Na današnjemu hrvatskom prostoru latinica je bila u upotrebi i prije doseljenja Hrvata. Njome se bilježio najprije latinski jezik, a tek kasnije narodni jezici. Kada su Hrvati stigli na prostore današnje Hrvatske, nisu imali svojega pisma pa prihvaćaju latinicu kao svoje pismo i koriste je za pisanje tekstova na latinskome jeziku (kodeksa, povelja, kartulara samostana). Sačuvano je mnogo latinskih natpisa u kamenu iz vremena hrvatskih vladara iz 9. i 10. st. (Trpimira, Branimira, Stjepana Držislava).

 

Iako su u početku Hrvati latinicom pisali tekstove na latinskome jeziku, povijesni izvori iz 14. st. dokazuju da otada Hrvati latinicom bilježe i hrvatski jezik. Latinicom je zapisana Šibenska molitva, najstariji spomenik hrvatskoga pjesništva. Značajni latinički spomenici pisani hrvatskim jezikom su i Red i zakon sestara dominikanki i Korčulanski lekcionar.

Ta latinica razlikuje se od današnje latinice kojom pišemo u Hrvatskoj. Hrvatski tip latinice stvoren je tek u 19. stoljeću zahvaljujući djelovanju Ljudevita Gaja i zato se zove gajica. Dotad su se neki glasovi (npr. dž, đ, č, ć, ž, š, lj, nj) pisali na različite načine (najčešće dvoznacima, npr. dj, gj, tj…), a težilo se ostvariti ideju da se jedan glas zapisuje jednim slovom.

Glagoljica

Glagoljicu je, prema predaji, u 9. st. sastavio Konstantin na temelju grčkoga alfabeta. Htio je da slavenski jezik ima svoje pismo prilagođeno potrebama toga jezika na koji bi onda preveo knjige za bogoslužje. Hrvati se s glagoljicom upoznaju nakon dolaska Konstantinovih i Metodovih učenika u Hrvatsku, u koju se sklanjaju nakon što je papa zabranio njihovo bogoslužje u Moravskoj.

Sačuvani hrvatski glagoljički tekstovi potječu iz 11. stoljeća, ali povijesni dokumenti iz ranijih stoljeća, iako nisu pisani glagoljicom, svojim nam sadržajem dokazuju da se glagoljicom na hrvatskim prostorima pisalo i ranije (odluke splitskoga crkvenoga sabora iz 925. te pisma pape Ivana X. hrvatskom kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihovilu Viševiću). Hrvati su razvili poseban oblik glagoljičkoga pisma koji nazivamo uglata glagoljica.

Najpoznatiji spomenik pisan hrvatskim jezikom i glagoljicom je Bašćanska ploča nastala oko 1100. godine. U kamenu su glagoljicom i na hrvatskom jeziku klesane i Valunska ploča, Plominski natpis, Krčki natpis, Grdoselski ulomak, Senjska ploča, a od pisanih treba izdvojiti Vinodolski zakonik, Razvod istarski, Misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Misal kneza Novaka, Zapis popa Martinca.

Ćirilica

U 12. st. ćirilica se proširila i u Hrvatskoj. Hrvati su to pismo prilagodili i stvorili poseban tip ćirilice nazvan hrvatska ćirilica ili bosančica (bosanica, poljičica, arvacko pismo). Ćirilicom se hrvatski jezik bilježi od 12. stoljeća na kamenim spomenicima, ali i na drugim materijalima, za liturgijske i druge potrebe.

Najvažnija djela pisana ćirilicom na hrvatskomu jeziku su Povaljska listina i Poljički statut. Glagoljica i ćirilica često su se miješale pa se na nekim povijesnim izvorima mogu naći i glagoljička i ćirilička slova.