Kako se čuvala hrana prije izuma hladnjaka?

Kako sačuvati hranu od kvarenja?

Proučavajući popise imovine s čakovečkoga vlastelinstva obitelji Zrinski možemo doznati što se pripremalo za jelo te kako se čuvala hrana, naročito za duge zimske mjesece. Nije bio problem čuvati žito jer nije kvarljivo ako se čuva na suhome mjestu. Međutim, sačuvati meso i ribu te voće i povrće bila je prava domišljatost toga doba. Zanimljivo je što se većina tih postupaka poboljšanja održivosti mesa, odnosno sprječavanja njegovoga kvarenja sačuvala sve do danas, unatoč sveprisutnoj uporabi hladnjaka i ledenica.

Na dvoru Zrinskih najčešće se jelo svježe meso, međutim kad je trebalo spriječiti njegovo kvarenje, koristili su se razni postupci konzerviranja, tj. čuvanja mesa: dimljenje, sušenje, usoljavanje, spremanje u mast. Dimljenjem i sušenjem mesu se oduzima višak vlage i zaustavlja djelovanje bakterija koje utječu na kvarenje.

Usoljavanje je postupak stavljanja mesa u sol ili otopinu soli u kojoj stoji određeno vrijeme. Naravno, takva hrana ima stalan okus soli te se kod pripreme dodaju veće količine začina (papar, češnjak, đumbir) da se to prikrije.

Prženje mesa i stavljanje u mast još je jedna od čestih metoda očuvanja mesa za duže vrijeme. Međimursko meso 'z tiblice upisano je u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla.

Riba

U to su vrijeme dani posta bili brojniji nego danas i jelo se puno više ribe. S obzirom na to da je Međimurje bogato vodom (rijeke Drava i Mura te brojni ribnjaci), ulov je bio stalan kroz cijelu godinu. Unatoč tome, pribjegavalo se dimljenju i sušenju ribe jer je u najhladnijim zimskim mjesecima postojala mogućnost zamrzavanja rijeka i ribnjaka.

Voće i povrće

Voće su najčešće sušili u košarama na suncu i na taj način sačuvali za korištenje u zimskim mjesecima. Proizvodili su i pekmez i džem. Na prostoru međimurskoga vlastelinstva najviše se uzgajaju šljive, višnje, trešnje, jabuke i kruške. Za zimskih mjeseci veoma dragocjena hrana bio je kiseli kupus koji se čuvao u bačvama. Rezanjem ili ribanjem kupusa bavili su se kmetovi kroz svoju tlaku.

Ledenice

Na čakovečkome vlastelinstvu obitelji Zrinski postojale su dvije ledenice ili ledare, koje su imale ulogu današnjih hladnjaka. Ledara je bila iskopana jama u koju se zimi stavljao led da bi se čim duže očuvala hrana koja se tu spremila ili se taj led koristio za hlađenje pića u dvorcu. Ledara se gradila blizu dvorca, ali na sjevernomu dijelu posjeda. Zidovi i vrata izolirali su se slamom da se dulje očuva led. Led se u ledare zimi dopremao iz rijeka ili jezera. Gradnjom ledara također su se bavili kmetovi.

Hrana za putovanje

Iz sačuvanih pisama članova obitelji Zrinski ili njihovih feudalnih prijatelja možemo doznati što su od hrane nosili sa sobom na duži put ili u ratni pohod. Najčešće su sa sobom vodili živu stoku i kuhare koji su im pripremali svježe meso.

Iz pisma Nikole Bethlena, erdeljskoga plemića i prijatelja Nikole Zrinskoga, može se doznati kako se hranio na ratnome pohodu:

Moja hrana je bila ovakva: prosijano brašno, puno peszmeta (dvopek), oguljeni grašak, sol, leća i svega drugoga, kaša, lijepo dimljenog mesa i posebno suha štuka napola, slanina, svježi sir, putar, med, puno šunki, ocat, peršin, žalfija (kadulja), zmijina trava (estragon), mrkva-osušena, sjeme bora, sušeno voće…

Kako se čuvala hrana prije izuma hladnjaka?

Kako sačuvati hranu od kvarenja?

Proučavajući popise imovine s čakovečkoga vlastelinstva obitelji Zrinski možemo doznati što se pripremalo za jelo te kako se čuvala hrana, naročito za duge zimske mjesece. Nije bio problem čuvati žito jer nije kvarljivo ako se čuva na suhome mjestu. Međutim, sačuvati meso i ribu te voće i povrće bila je prava domišljatost toga doba. Zanimljivo je što se većina tih postupaka poboljšanja održivosti mesa, odnosno sprječavanja njegovoga kvarenja sačuvala sve do danas, unatoč sveprisutnoj uporabi hladnjaka i ledenica.

Na dvoru Zrinskih najčešće se jelo svježe meso, međutim kad je trebalo spriječiti njegovo kvarenje, koristili su se razni postupci konzerviranja, tj. čuvanja mesa: dimljenje, sušenje, usoljavanje, spremanje u mast. Dimljenjem i sušenjem mesu se oduzima višak vlage i zaustavlja djelovanje bakterija koje utječu na kvarenje.

Usoljavanje je postupak stavljanja mesa u sol ili otopinu soli u kojoj stoji određeno vrijeme. Naravno, takva hrana ima stalan okus soli te se kod pripreme dodaju veće količine začina (papar, češnjak, đumbir) da se to prikrije.

Prženje mesa i stavljanje u mast još je jedna od čestih metoda očuvanja mesa za duže vrijeme. Međimursko meso 'z tiblice upisano je u registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla.

Riba

U to su vrijeme dani posta bili brojniji nego danas i jelo se puno više ribe. S obzirom na to da je Međimurje bogato vodom (rijeke Drava i Mura te brojni ribnjaci), ulov je bio stalan kroz cijelu godinu. Unatoč tome, pribjegavalo se dimljenju i sušenju ribe jer je u najhladnijim zimskim mjesecima postojala mogućnost zamrzavanja rijeka i ribnjaka.

Voće i povrće

Voće su najčešće sušili u košarama na suncu i na taj način sačuvali za korištenje u zimskim mjesecima. Proizvodili su i pekmez i džem. Na prostoru međimurskoga vlastelinstva najviše se uzgajaju šljive, višnje, trešnje, jabuke i kruške. Za zimskih mjeseci veoma dragocjena hrana bio je kiseli kupus koji se čuvao u bačvama. Rezanjem ili ribanjem kupusa bavili su se kmetovi kroz svoju tlaku.

Ledenice

Na čakovečkome vlastelinstvu obitelji Zrinski postojale su dvije ledenice ili ledare, koje su imale ulogu današnjih hladnjaka. Ledara je bila iskopana jama u koju se zimi stavljao led da bi se čim duže očuvala hrana koja se tu spremila ili se taj led koristio za hlađenje pića u dvorcu. Ledara se gradila blizu dvorca, ali na sjevernomu dijelu posjeda. Zidovi i vrata izolirali su se slamom da se dulje očuva led. Led se u ledare zimi dopremao iz rijeka ili jezera. Gradnjom ledara također su se bavili kmetovi.

Hrana za putovanje

Iz sačuvanih pisama članova obitelji Zrinski ili njihovih feudalnih prijatelja možemo doznati što su od hrane nosili sa sobom na duži put ili u ratni pohod. Najčešće su sa sobom vodili živu stoku i kuhare koji su im pripremali svježe meso.

Iz pisma Nikole Bethlena, erdeljskoga plemića i prijatelja Nikole Zrinskoga, može se doznati kako se hranio na ratnome pohodu:

Moja hrana je bila ovakva: prosijano brašno, puno peszmeta (dvopek), oguljeni grašak, sol, leća i svega drugoga, kaša, lijepo dimljenog mesa i posebno suha štuka napola, slanina, svježi sir, putar, med, puno šunki, ocat, peršin, žalfija (kadulja), zmijina trava (estragon), mrkva-osušena, sjeme bora, sušeno voće…